Kad bih barem imao više vremena... - govori Stjepan Šafran (70) dok se spušta stubama velebne vinarije koju je sagradio prije desetak godina na brežuljku u Brezničkom Humu u Varaždinskoj županiji. Ispod vinarije, koja izgleda poput dvorca, nalazi se kurija koju je kupio i sedam godina uređivao. Iako živi u Zagrebu, taj poduzetnik s pola stoljeća staža često dolazi tu u svoj rodni kraj, iz kojeg je kao mladić otišao na naukovanje u glavni grad u kojem je prije pola stoljeća, u garaži, otvorio malu obrtničku radionicu za elektrostrojeve. Danas zapošljava 160 ljudi u tvornicama u Zagrebu i Brezničkom Humu, počasni je doživotni predsjednik Hrvatske obrtničke komore, koju je vodio od 1997. do 2007., a na noge je postavio i jednu od najvećih vinarija na sjeverozapadu Hrvatske. Obrtništvu je, kaže, posvetio cijeli život.
– San iz djetinjstva bio mi je da jednog dana odem u Zagreb u školu i otvorim obrtničku radionicu. S 22 godine to mi se i ispunilo. Počeo sam u garaži od 35 kvadrata i s jednim radnikom, a već četiri godine kasnije imao sam 12 zaposlenih, što je u socijalizmu bilo jako puno. Radilo se kako su propisi dopuštali, a ja sam želio iskoristiti najviše što se može. Moraš se jednostavno prilagoditi situaciji – kaže. Tada je, pamti dobro, veličina poslovnog prostora bila ograničena na 72 kvadrata, a broj radnika na najviše pet ljudi.
– Nismo smjeli kupiti stroj mlađi od deset godina i skuplji od 12.000 maraka. Ni seljak do 1964. nije mogao kupiti traktor jer je stroj bio namijenjen kombinatima, a za seljaka su bili volovi i konji. No, sredinom osamdesetih počelo se polako popuštati – napominje. Crpeći najviše što se u to, privatnoj inicijativi nesklono vrijeme moglo, počeo je preko sarajevskog Energoinvesta izvoziti nosače izolatora na afričko tržište.
Devedesetih se povezao s poslovnim partnerima iz Njemačke, Finske, Norveške i Italije... Ispunio je i obećanje koje je dao djedu Stjepanu kad je odlazio na naukovanje.
– Rekao sam mu da ću se vratiti i otvoriti radionicu. Ispalo je da sam je ipak otvorio u Zagrebu, no iskoristio sam prvu priliku za konkretne investicije ovdje u rodnom kraju. Ova tvornica podignuta je dijelom na djedovini, a dijelom na zemljištu koje sam kupio – priča. Djed Stjepan, nažalost, to nije dočekao. Stjepanovi roditelji Ignac i Đurđica bavili su se poljoprivredom. Kad ih je molio da ga puste u školu u Zagreb, nije im bilo drago. No, podržali su ga, kao što je i on podržavao školovanje svojih dviju kćeri. Silvija vodi poznati zagrebački modni salon, a Ana je doktorica znanosti i predaje na Zagrebačkoj školi ekonomije.
– Ponosan sam što su obje akademski obrazovane – dodaje. Oba zeta pak rade sa Stjepanom. Josip Tržec je član uprave, a Saša Klikovac je uz to i direktor.
Barbara Vuković, jedna od petero Stjepanove unučadi, ima dva magisterija, koje je završila u Zagrebu i Londonu.
– Već godinu dana je kod nas članica uprave, što znači da i treća generacija ulazi u posao. To je velik uspjeh – ističe Stjepan. Supruga Katarina je iz obližnje Ljubeščice.
– Sa mnom je od početka posla i prati me cijeli život – veli. Njih dvoje zajedno su se probijali i razvijali radionicu koja je prerasla u tvrtku Metal Product.
– Nekad si kupio jedan stroj i radio na njemu do mirovine, a danas stroj za nekoliko godina zastarijeva. Teško je danas biti poduzetnik. Kao i uvijek, zapravo. Nema laganog vremena. Danas se natječemo sa svjetskim i europskim tržištem. Hrvatska je svoju proizvodnju, nažalost, rasturila i uništila u pretvorbi, a ono što je ostalo nije dovoljno da vuče za sobom malu privredu i malo gospodarstvo. Nemamo lokomotivu koja bi vukla vagone iza sebe – slikovito će. Kvaliteta se podrazumijeva, a može se razgovarati samo o cijeni i rokovima.
– Prije dvadesetak godina svi su hrlili u Kinu. Srećom po nas, mnogi su se razočarali kad im se bumerang u obliku reklamacija vratio u Europu. Hrvatska je danas jedna od najpovoljnijih biznis destinacija jer je dio EU i ima jeftiniju radnu snagu od Njemačke ili Engleske. U tome je naša šansa koju treba iskoristiti – napominje. Plaće koje daje radnicima veće su, tvrdi, od prosjeka u metaloprerađivačkoj branši.
– U 48 godina poslovanja nikad nisam propustio isplatiti plaću, platiti državi poreze i doprinose, a kamoli namiriti dobavljače. Teško je bilo izdržati takvu financijsku disciplinu – kaže dok nam pokazuje tvornicu iza koje je šuma i njegova rodna kuća. Zahvaljujući njemu i poslovnim partnerima, općina Breznički Hum ima najmanje nezaposlenih u Varaždinskoj županiji. Pojavili su se već i problemi s nedostatkom radne snage.
Podrška obitelji
– Teško je pronaći majstora jer je strukovno obrazovanje uništeno 1971. ili 1972., kad je Šuvar ukinuo dobro strukovno obrazovanje koje je bilo slično njemačkom modelu. Dolaskom demokracije i samostalnosti mnogi su Šuvarovi učenici, tada kao profesori, svom silom nastojali zadržati pozicije ne razmišljajući da proizvode robu za skladište, a ne za tržište. Imamo jako puno tehničara. Svi su tehničari! Dođe mi čovjek iz Varaždina i pitam ga koje je struke. Veli da je rudarski tehničar. Rekao sam da će dugo čekati dok se na Kalniku ne otvori rudnik. Treba mu omogućiti prekvalifikaciju i edukaciju za neko drugo zanimanje. Žalosno je što školujemo profil koji je nepotreban tržištu, a nemate nijednog alatničara, ljevača, tokara... – upozorava. Strojna obrada metala danas nije udaranje čekićem po nakovnju i ručno rezanje pilom. Po tvornici su razmješteni strojevi s numeričkim upravljanjem.
– Dijete ide učiti zanat i od tri godine škole možda samo tri mjeseca radi u radionici. Kao predsjednik HOK-a, potpisao sam ugovor o suradnji s bavarskom komorom o strukovnom obrazovanju, pa dobro znam da se tamo od tri godine samo šest mjeseci uči teorija. Školski centri tamo su opremljeni vrhunskim strojevima. A naši? – ljuti se.
Zadovoljan je što je kao predsjednik HOK-a imao priliku boriti se za status obrtnika u društvu. Zatekao je 68.000 obrtnika, a kad je odlazio, bilo ih je 107.000 sa 180.000 zaposlenih. Država se ne treba puno brinuti za njih, treba samo stvoriti stabilne uvjete.
Litra vina po trsu
– Bilo je žalosno gledati da obrtnik ili poduzetnik mora varati državu da uštedi za kupnju stroja . No, treba priznati da je danas drukčije. Kamate su četvrtina od onih kakve su bile nekad, a ono što se uloži i reinvestira u temeljni kapital, oslobođeno je poreza – dodaje. Stres je sastavni dio života poslovnih ljudi.
– Mene posao i uspjeh vesele, stimuliraju me i daju mi snagu. Radni dan je od jutra do večeri, uvijek mi je otvoren telefon. Ne gledam je li subota ili nedjelja – kaže.
Nema neki poseban hobi jer nema ni puno slobodnog vremena. Opušta ga vinarstvo, obiteljska tradicija. Pomaže mu zet Josip. Sve stare trsove na djedovini i očevini su pomladili. Isključivo iz ljubavi. Djedovu staru sortu plamenku zamijenili su graševina, rajnski rizling, sauvignon, sivi pinot, muškat i traminac.
– Nekad su postojale samo dvije sorte vina, crno i bijelo – šali se. Vinarija Šafran ima 19 hektara vinograda s 90.000 trsova s kojih "iscijede" između 70 i 80 tisuća litara vina.
– Litra vina po trsu, to je idealno ako želite kvalitetno vino – smatra. Na etiketi je i grb s dva šafrana, šahovnica i istaknuta 1692. godina, kad se prvi put spominje obitelj Šafran i njezini vinogradi. Pokazuje nam i zahvalnicu što se njegov traminac, izbor predikatne berbe 2009., našao u kaležu iz kojeg je pio papa Benedikt XVI. na misi na zagrebačkom hipodromu 2012. godine. Uz vino, razgovor vodi prema politici.
– Nisam se nikad bavio politikom. Surađivao sam s njom jer sam legalist. Smatram da se može sa svakim surađivati, ali ga argumentima treba uvjeriti u ono što je ispravno. Važno je da gospodarstvo ide naprijed. U Italiji se vlada mijenjala svakih sedam-osam mjeseci, a gospodarstvo je ipak išlo naprijed – kaže. Ni on ne staje. Tumači nam prednosti LED rasvjete. U tvornici Metal Producta pokraj vinarije proizvodi i aluminijska kućišta za LED rasvjetna tijela. Udružio se s još nekoliko tvrtki u mali klaster.
– U takvim malim klasterima je budućnost jer složeni proizvod teško da može proizvesti samo jedna tvrtka – pojašnjava.
Tako je i s obitelji, kad ste udruženi, sve je lakše. Neki dan mu je na proslavu 50. godišnjice rada došla čestitati i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Kad smo ga pitali što prvo pomisli kad se popne na terasu na vrhu brežuljka i pogleda sve te vinograde i tvornice oko sebe, odgovorio je: – Kad bih barem imao više vremena...
>> Ja sam mali rudar koji radi srcem, a ne zbog novca
>> Državom ne vladaju ministri i premijeri već uporna birokracija