Molim vas, recite mojim susjedima da postojim!

Oprostite, znate li gdje bih mogao kopirati ključ?  pitali smo prolaznike između Getroa i Name u zagrebačkom naselju Vrbanima. Vrbani su jedno od onih naselja iz kojih urođenici odlaze na posao i vraćaju se "na spavanje", a sve kamo u njih vrijedi doći smješteno je uz Ljubljansku aveniju. Fotokopirnica, videoteka, frizeraj, voćarnica, postolar... Svi su oni "unutra" u naselju u kojemu se ulice sijeku pod čudnim kutovima, a Rujanska ulica, u kojoj na broju 4 Dragutin Slukan ima obrt, pet puta mijenja smjer.

Izgubljeni klijenti
 Tamo vam je, u prolazu one velike zgrade  kažu nam napokon dvije susjede kojima smo malo prekinuli čavrljanje s balkona na balkon.
Svake nove minute naše potrage za brusionicom "Feniks" postajalo nam je jasnije zašto je 58-godišnji Dragutin Slukan našem Željomatu pisao kako je poželio "da se za njega zna".
 Kome je danas lako? Svi se borimo da preživimo, a po tome ni po čemu nisam drukčiji od drugih  kaže nam gospodin Slukan kad smo napokon otkrili gdje je njegov lokal.

 Izgledom, odijevanjem, ophođenjem i gestama odmah pokazuje da pripada staroj dobroj zagrebačkoj školi obrtnika-gospodina. Vrsta koja izumire s raznim fast-express-shopovima. Ni za živu glavu ne bi se požalio. Biranim riječima kaže kako je danas imao samo jednu mušteriju.
Nije da se ljudima ne tupe noževi, škare, pile... I nije da ne gube ključeve, pa za njega nema posla. Jednostavno, ne mogu ga lako pronaći. Kako to da je na takvom mjestu gdje ga ne mogu pronaći?
 Duga je to priča. Najkraće, i ja sam jedan od nesretnika koji su morali na burzu kada je razjurena Prvomajska. Nisam od onih koji čekaju da ih netko pozove, pa sam se samozaposlio.

Peh do peha
Tehničar sam metalske struke, pa nije bilo teško iz industrije prijeći na zanat. Počelo je lijepo i dobro  dok je trajalo. Bilo je to u Krapini, a kad je vlasnik zgradu odlučio srušiti, morao sam se preseliti. Ono što sam našao, a da najam nije preskup ili prostor nerazumno velik, bilo je ovo mjesto. Nisam mogao mnogo birati jer život teče dalje.

Dragutin Slukan, kao i stotine Zagrepčana, svakoga dana putuje na posao. Da bi došao do svog lokala, mora prijeći 15 kilometara od Klake do Vrbana. I toliko natrag. Zato je i kupio unića na leasing, a baš kad smo ga pozvali, zatekli smo ga na krivoj nozi, opet ga je pogodio ljudski peh. Na snijegu auto se poskliznuo i malo nažuljao lim, razbilo se malo stakla, otpalo plastike. Tako smo razgovor morali odgoditi za jedan dan, jer je morao autobusom u Krapinu riješiti formalnosti s osiguranjem.

Sada se do svojeg dobro skrivenog lokala iz Klake mora voziti autobusom. Još neko vrijeme vozit će se svaki dan po sat u jednom smjeru. I zato što mu na tome nitko ne može zavidjeti, odlučili smo ispuniti i takvu želju. Svi oni koji su pomislili da bi preko Željomata "postali poznati", neka ipak smisle nešto originalnije.