Cijeli život živim u vjeri i s vjerom, majka me uputila u to i jednostavno u vjeri nađem neku snagu i svoj mir. Kad se dođe do utakmice, sve pripremiš i napraviš i onda prepustiš dragom Bogu da bude kako treba biti i kako si zaslužio“, posvjedočio je u srijedu uvečer na posljednjoj tribini kod zagrebačkih dominikanaca izbornik hrvatske reprezentacije Zlatko Dalić, koja se zbog velikog zanimanja nije kao i inače održala u dvorani, nego u samoj crkvi koja je, kao što je rekao voditelj tribina o. Anto Gavrić, bila puna „kao da je nedjeljna misa“.
Bože, zašto baš ja?
Dalić je rekao kako obično prije utakmice izmoli dvije molitve, od kojih je jedna Gospi u potrebi, ali da nikada ne moli da mu „da to i to“, nego zahvaljuje što mu je Bog dao sposobnost i snagu da izdrži.
– A bit će ono što smo zavrijedili. I drugi se mole i traže pomoć, prema tome jasno je zašto onaj naslov u mojoj knjizi „Dragi Bože, zašto baš ja?“. Jer sam vjerovao, stalno živim u tome, pokušavam činiti dobro i širiti pozitivu u našoj Hrvatskoj. Bitno je da čovjek vjeruje i širi pozitivu. Mnogo nas se probudi ujutro i ima negativne misli i takav su cijeli dan. Vjerujem da nam dragi Bog uvijek otvara vrata ako činimo dobro. Mnogo stvari napravio sam u životu da sam pogriješio, ali sam na svojim greškama učio i popravljao. Uvijek ujutro kad se probudim izmolim i kažem: “Dragi Bože, novi je dan i ti me vodi svojim putem, onako kako ti misliš da treba biti, ja ću to poštovati i ići tim putem.” Kad mi treba pomoć, znam da će, i kad se zatvore sva vrata, Bog otvoriti prozorčić – rekao je Dalić, a vjernici su ga često prekidali burnim aplauzom.
Dalić je rekao kako mu je od samoga rezultata na Svjetskom prvenstvu važnije ono što se dogodilo u Hrvatskoj jer, „htjeli priznati ili ne, posljednjih 15-ak godina polako smo gubili svoj identitet, bojali se reći da sam katolik, Hrvat, vjernik…“
– Petnaest godina nas se gazilo i gazilo, zaboravljao se Domovinski rat i hrvatstvo, i počeli smo se povlačiti u sebe pa, kad sam rekao da sam katolik, ljudi su se čudili, a meni nije bilo jasno zašto ne mogu reći što sam i tko sam. Koga se bojim u svojoj Hrvatskoj da ne mogu reći da sam katolik i vjernik? Mene je moja mama tako naučila, hvala dragom Bogu (pljesak). Nisam shvaćao u čemu je problem ako se zahvalimo dragom Bogu, ali to je očito bio kod nas problem. Ali okrenulo se, svi smo zajedno, moramo tako nastaviti i što je najvažnije – ne smijemo sada stati. Ništa ne širimo loše. Samo svoje hrvatstvo, domoljublje i ljubav, a sve drugo poštujemo. I vesele me ovakvi skupovi gdje govorimo o našoj ljubavi, domoljublju, zajedništvu, to je najbitnije. I Crkva koja stoji iza nas i pomaže nam. Zajedno smo i to je to! Vjera, ljubav, domovina, Hrvatska i bit će nam… – poručio je Dalić i zaslužio veliki pljesak u prepunoj crkvi.
– Došla su 22 dečka i preokrenula cijeli svijet, pokrenula cijelu Hrvatsku i sve vas, pa onda Hrvatska živi mjesec dana najljepših u povijesti što se tiče sporta. Nitko nije bio ljut, nitko nije bio nervozan, mislio o plaći, nego su svi mislili na hrvatsku reprezentaciju, nogomet, uspjeh, zajedništvo… Djeca su tražila dres Luke Modrića i Rakitića, a ne Ronalda i Messija kao prije. Sve se pokrenulo. Mi živimo, ja osobno, živimo najljepše dane zajedništva, moje sportske karijere i zato nikud nisam otišao iz Hrvatske, jer čovjek mora živjeti te rezultate i osjećaje. Da možemo biti onakvi kakvi smo bili cijeloga ljeta: veseli, ponosni, prkosni i da kao mali narod možemo napraviti rezultat. Dali smo nadu mladima i djeci koja dolaze da uz svoj ustrajan rad, hrabrost, svoju vjeru, poniznost i skromnost mogu u životu nešto napraviti. To je bila slika ovog Svjetskog prvenstva i po meni to je najvažnije – rekao je Dalić, za svoj uspjeh zahvaljujući „svojoj obitelji i dragome Bogu“.
– Majka me od prvog dana učila vjeri i vodila u crkvu, tako sam i ja sa svojom suprugom učio našu djecu, tako smo odgajani i bez vjere i bez dragoga Boga ništa se ne može napraviti. Mnogo sam puta s ponosom rekao: Hvala dragom Bogu na svemu što mi je dao, što sam napravio i mislim da nam to svima mora biti putokaz. Vjera je ono što nas čini jačim, što nam daje snagu i kada mi dođemo u neku situaciju, pred zid svatko od nas kaže – pomozi dragi Bože. Treba stalno vjerovati, a ne samo tražiti pomoć kad dođu teški trenuci i ona će uvijek doći, samo treba vjerovati i nadati se“, rekao je Dalić, koji je na tribini gostovao sa „svojim šefom“ Miroslavom Ćirom Blaževićem, koji mu je čestitao na ostvarenom uspjehu i rekao kako se svakoga “ruskog” dana čuo s Dalićem, ali da Dalić nije poslušao nijedan njegov savjet, što je nasmijalo publiku. – Svjestan sam da je bolje znao od mene što treba napraviti. Čestitam ti na tome! I među rijetkima si u životu kojima ću to priznati – rekao je uz smijeh Ćiro.
Dalić je posvjedočio kako njegov put do uspjeha nije bio „nije bio lagan ni ugodan, nego jako težak i zahtijevao je mnogo odricanja, snage, volje i vjere“.
– Borba je bila cijeli život i kroz život sam učio na svojim greškama. Bilo ih je mnogo, bilo je svakojakih, ali nastojao sam ih ispraviti i stalno sam govorio, pogotovo sada pri kraju, molim Boga da me “ne prebaci”. I od tuda je krenula riječ poniznost, jer smo dobili Argentinu, bila je euforija u cijeloj Hrvatskoj, kod nas u svlačionici, kod mene, više mi ne vladamo situacijom, “prebacilo” nas je i mi letimo. Tada sam rekao: Dragi Bože, samo da se vratim u normalu, da ostanemo ponizni i skromni, da vjerujemo u sebe, ali da poštujemo druge. Da se tada nismo spustili na zemlju i ostali čvrsto na zemlji, ne bismo ostvarili taj rezultat i onda smo se još jače složili i napravili grupu koja vjeruje, ima isti cilj – napraviti dobar rezultat. Ponukani svim onim slikama iz Hrvatske koje su dolazile, kako ste vi slavili u Hrvatskoj i kako ste se ujedinili, to nam je dalo još veću snagu – rekao je Dalić dodavši kako cijeli život ima ciljeve za koje se bori i da čovjek nikada ne smije odustati.
– Dođete pred zid i ne znate kamo ćete dalje, ali uz dragoga Boga, uz vjeru i snagu, prevlada se i napravi se rezultat. Moj se san ostvario kad sam otišao od kuće, nešto sam napravio u svome životu i dan danas molim Boga da me ne “prebaci” da ostanem normalan, kao i svi vi drugi. Jer, obično kod nas, što je jako loše, u životu vas “prebaci” i nema pozitive, nego negative, a ona je prisutna kod nas svaki dan. Zato moramo biti pozitivni, moramo vjerovati i ostati zajedno i samo tako ostvariti rezultat i uspjeh. Ono što je najvažnije, sve naše poruke, pogotovo moje poruke bile su poruke mira, ljubavi i poštovanja, da moramo poštovati jedni druge, poštovati druge, ali, naravno, znati tko smo i što smo – rekao je Dalić objašnjavajući kako je za uspjeh zaslužan obiteljski odnos i zajedništvo koje je stvorio s igračima te povjerenje koje im je ulio kao osoba. Na pitanje o. Ante Gavrića je li dao sve od sebe izbornik Dalić je rekao kako bi čovjek „kad je na vrhu trebao otići, jer više od ovoga ne može“.
Ne smijemo bježati
– Drugi si na svijetu, došao si do vrha i najbolje se maknuti. Ali ja sam bio taj koji se s igračima širio to zajedništvo i ljubav i kako bi sad bilo da ja sada odem? Ljudi bi rekli da sam prvi koji je otišao za novcem, a nama nešto govori. Kako bi mlađi ljudi shvatili tu poruku? Da se razumijemo, svjestan sam memorije koja je kod nas kratka i uspjeh se zaboravlja. Neka izgubim dvije utakmice, ja sam gotov, ali ja neću pobjeći! Jer onda će doći kritika, negativa, ali ja ću i dalje biti ovakav kakav jesam i bit ću tu dok me god Hrvatska treba i neću napustiti ma kako bilo, jer moramo biti zajedno. Onda kad je najteže moramo biti najjači, ne smijemo se povlačiti i bježati, nego moramo vjerovati. Ja i dalje vjerujem u reprezentaciju, u svoj posao i rad. Moramo se svi na takav način boriti, ustrajati i tražiti još bolje i kvalitetnije i ljepše jer nema ljepše države od naše – poručio je Dalić na tribini kod dominikanaca i ostao još dugo nakon nje razgovarati i fotografirati se s vjernicima, posljednji izašavši iz crkve na zagrebačkoj Peščenici.
Bravo Dalicu !