Don Anton Šuljić: Molitva za pokojne nije nikakav hokus-pokus

Za kršćane smrt nije kraj i život se, kako vjeruju, nastavlja u istoj ljudskoj osobnosti, tumači nam za blagdan Svih svetih don Anton Šuljić, katolički teolog i publicist.

– Riječ je o čovjekovoj duhovnoj strukturi koja čini njegov Ja, koja je njegov ontološki temelj, a koju se općenito naziva dušom. Duša ne umire, a ono što nazivamo životom preoblikuje se. Hvalospjev na misama za pokojne kaže: „Jer tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima…“. Život nakon smrti nastavlja se, dakle, u duhovnoj stvarnosti i u dimenzijama Božjih mogućnosti – nama uglavnom nepojmljivima. Zbog toga kršćanstvo toliko i naglašava duhovne zakonitosti ne odvajajući, doduše, od njih tijelo i tjelesnost, no računajući s time da do uskrsnuća od mrtvih – kada će na nečuveni i ljudskom iskustvu nespoznatljiv način uskrsnuti i ljudsko tijelo – to jedinstvo valja živjeti u zajedništvu s Bogom. No, to ne znači da raj ili druge onostrane stvarnosti trebamo smatrati mjestom. Riječ je, kako vjerujemo, više o stanju i odnosu nego o prostoru ili čemu oblikovnom – kaže Šuljić.

Na pitanje što se događa s ljudskom dušom, Šuljić kaže da „u Bibliji ne možemo naići na kasniji nauk o besmrtnosti duše te o njezinu odnosu prema tijelu, kako je to kasnije formulirala srednjovjekovna teologija“, međutim, „premda Novi zavjet ne razvija nauk o besmrtnosti duše i o njezinu odnosu prema tijelu, ipak jasno ističe dvije temeljne činjenice“.

– Prvo, nakon smrti vjernici su u zajedništvu s Kristom, ali još nisu uskrsnuli, i drugo, oni čekaju uskrsnuće tijela. Papa emeritus Benedikt XVI. naglašava „dijaloško shvaćanje duše“. Besmrtnost duše temelji se na Božjemu odnosu prema čovjeku, ona je od Boga darovana besmrtnost. Tamo gdje se besmrtnost duše shvaća samo kao prirodno svojstvo duše, bez življene relacije i dijaloga, tamo duša postaje teret čovjeku, postaje apsurdna i besmislena, jednom riječju zla kob. Što god rekli ili mislili, odnos s Kristom ključan je za poimanje besmrtnosti pa kršćani vjeruju u kristoliku besmrtnost koja je uvijek relacija prema Bogu i predanje je Kristu. Neke od kritika katoličkog nauka o besmrtnosti duše kao o nekakvom filozofskom uljezu u srcu teologije ne stoje jer se pokazuje kako je to stajalište potpuno u skladu s kršćanskim shvaćanjem čovjeka, njegova odnosa s Bogom te zajedništva s njim nakon smrti – kaže Šuljić.

O molitvi za pokojne kaže da se „smije razumjeti samo iz dijaloškog odnosa Boga i njegovih stvorenja, bilo da je riječ o onima s ove ili s one strane granice zemaljskoga“.

– Smrt ne prekida tu komunikaciju, a budući da kršćani vjeruju u tzv. komunikaciju svetih, koju je hrvatski prijevod Vjerovanja označio kao „općinstvo svetih“, valja reći da se ta komunikacija najbolje ostvaruje molitvom. Da mrtvi zaista ne žive, nikakva molitva za njih ne bi imala smisla! No, zato što vjerujemo da mrtvi žive u Bogu i da i dalje traje proces njihova pročišćavanja, molimo za njih kao i za sebe jer smo – grješni. Molitva je vrata milosti i predokus konačne i neprevarljive Božje ljubavi koja i grijeh i svako zlo pretvara u konačno dobro. U toj smo molitvi jedno s našim dragim pokojnicima onoliko koliko smo jedno s Bogom. Ne postoji nikakav hokus-pokus ili pak trgovački trik. Istinska je molitva vječnost spuštena u dušu, a temelj joj je sam sveti Bog – tumači on.

Pakao je nastavak odvojenosti od Boga, a u tom je stanju duša zbog zla i tuge nanesene drugima

O čistilištu, raju i paklu Šuljić govori:

– Riječ je o stanjima koja predstavljaju odnos prema Bogu. Kakav smo odnos s Bogom imali ovdje, takav će se nastaviti i u onoj stvarnosti. Raj je, onda, odnos koji može biti samo nastavak onoga što je i kako je čovjek za ovoga života živio s Bogom – samo s neslućenim razmjerima milosna gledanja. Raj nas ne može strašno iznenaditi ako smo živjeli plodan odnos s Bogom, sve ako smo se, gdjekad, s njim i “svađali”. Slično je i s paklom koji ne mora, ali može, biti kazna za zlo. To bi se smjelo shvatiti kao stanje koje je nastavak (ne)odnosa, odnosno toga koliko je netko, odvojen od Boga, i stvorenjima i sebi nanosio zla i tuge. Budući da ne postoji ni savršeno uspjeli ni do te mjere savršeno uništen život, čistilište bi bio proces u kojem se čovjek (duša) može konačno opredijeliti za ili protiv Boga – kaže Šuljić.

>>Uoči blagdana Svih svetih istražili smo je li tradicija obilaska grobova naših najbližih terapija za žive

>>Oko groblja dvostruko manje štandova s cvijećem, pojeli ih trgovački centri i inspekcije