Monetizacija autocesta nije moralno pitanje o kojem smije odlučivati narod

U Hrvatskoj se mjesecima vodi žustra politička i društvena rasprava o inicijativi građanskog pokreta “U ime obitelji” da se raspiše referendum o konstitucionalizaciji tradicionalnog pojma braka. Taj konzervativni građanski pokret – koji politički i svjetonazorski protivnici neformalno nazivaju izdankom Opusa Dei – prikupio je oko 700.000 potpisa, što vlast obvezuje da raspiše referendum na kojemu bi se građani Hrvatske izjasnili o tome jesu li suglasni s time da definicija braka “kao životne zajednice muškarca i žene” postane ustavna kategorija. Nema spora da je riječ o potencijalno eksplozivnu pitanju s više vidika. Jasno je, prvo, kako je posrijedi još jedna tema s područja takozvanih politika moralnosti ili još jedno svjetonazorsko pitanje s bojišnice kulturnog rata. Jasno je, drugo, da o tome postoje podijeljena mišljenja u društvu, posve oprečna stajališta vlasti i opozicije, kao i vlasti i inicijatora referenduma. Jasno je, treće, da su se oba suprotstavljena tabora zaplela u nepromišljeno i neuređeno referendumsko zakonodavstvo pod kojim se u nas misli na sve oblike izravne demokracije. To priprosto pravno i politološko shvaćanje izravne demokracije bitan je uzrok političke i, po svemu sudeći, ustavne krize pred kojom se zemlja našla.

Razvijene suvremene demokracije odavno ne svode izravnu demokraciju na stari standardni referendum i plebiscit koji se raspisuju “odozgo”. U njima su normativno uređeni i drugi oblici i mehanizmi izravne demokracije, ponajprije pučka (Volksbegehren) ili građanska inicijativa (citizens’ initiative). Građanska inicijativa je mehanizam koji omogućuje biračima da glasuju o ustavnim, zakonskim i političkim pitanjima koja potiču sami građani, a ne vlada, parlament, predsjednik države ili neko drugo zakonom ovlašteno državno tijelo. U dosadašnjoj pravnoj i političkoj praksi zemalja koje su ozakonile građansku inicijativu izdiferenciralo se više njezinih oblika, a najpoznatiji su građanska inicijativa kojom se zahtijeva raspisivanje referenduma o nekom pitanju i građanska inicijativa kojom se zahtijeva da se neko pitanje stavi na dnevni red predstavničkog tijela zato što ga političke elite hotimice izbjegavaju ili nehotice podcjenjuju. Za nas je trenutačno važnija prva vrsta građanske inicijative. Ona se pak može pojaviti u dva oblika.

Izravna i neizravna inicijativa

Prvi se oblik očituje u održavanju opozivajućega ili abrogativnog referenduma na kojemu građani mogu suspendirati neke zakone ili dijelove zakona. U Italiji je, primjerice, pokret za izbornu reformu inicirao devedesetih godina referendume na kojima su građani suspendirali preferencijsko glasovanje s više glasova i neke druge članke izbornih zakona nasuprot volji etabliranih političkih elita. No mogli su to učiniti samo ako je na referendum izašla natpolovična većina registriranih birača i ako je natpolovična većina izašlih birača glasovala za referendumski prijedlog. U Hrvatskoj se toj vrsti odlučivanja najviše približila svojedobna sindikalna inicijativa da se održi referendum kojim bi se odbacio promijenjeni zakon o radu. No kako je vlada premijerke Jadranke Kosor povukla promijenjeni zakon o radu iz saborske procedure, opozivajući referendum nije održan. Već su tada bile posve zorne ozbiljne pravne praznine u referendumskom zakonodavstvu, ali je propuštena prigoda da se ono reformira ili, još bolje, posve nanovo napiše.

Drugi se oblik očituje u takozvanome odbacujućem referendumu koji građanima omogućuje da zaustave nove zakone prije no što stupe na snagu. Obično nastaju kao reakcija na vidljivu ili anticipiranu zakonodavnu djelatnost parlamenta kojoj se neki društveni akteri protive zato što duboko zadire u njihove interese ili vrijednosti. I građanska inicijativa za održavanje referenduma o konstitucionalizaciji braka kao zajednice muškarca i žene nastala je kao reakcija na anticipiranu, a djelomice i javno deklariranu nakanu Vlade i njezine saborske većine da promijeni obiteljsko zakonodavstvo i ozakoni istospolne bračne zajednice. Kako je za svaki konzervativni pokret, pa tako i za pokret “U ime obitelji”, zaštita tradicionalne obitelji prvorazredno moralno, kulturno i društveno pitanje, jasno je da će pokušati spriječiti takvu nakanu vlasti izvodeći na političku pozornicu “moralnu društvenu većinu”. Protivnici inicijative ironično primjećuju da je pokret “U ime obitelji” mogao otići i korak dalje te zahtijevati da u Ustav uđe definicija braka kao “neraskidive životne zajednice muškarca i žene”, čime bi se konstitucionalizirala i zabrana razvoda braka. No takva inicijativa ne bi zacijelo naišla na tako jednodušnu potporu političke opozicije, njezinih prvaka i birača.

U pravnome i političkom neredu što ga je nanovo razotkrila inicijativa pokreta “U ime obitelji” možda je, ipak, najvažnije upozoriti na to da građanska inicijativa može biti izravna i neizravna. U prvom je slučaju iz referendumskog procesa supstantivno isključeno predstavničko tijelo, jer ono ne odlučuje ni o tome hoće li se referendum raspisati, ako su ispunjeni formalni zakonski uvjeti za njegovo održavanje, ni o tome hoće li se rezultati referendum primijeniti, budući da su oni neposredno primjenjivi te izravno “ulaze” u ustave ili zakone koji su bili predmet referendumskog odlučivanja. U tome je slučaju narod izravni ustavotvorac i izravni zakonodavac. U drugom slučaju predstavničko tijelo može intervenirati u referendumski proces. Parlament, naime, može odbaciti prijedlog građanske inicijative ili ponuditi alternativni prijedlog referendumskog pitanja. Kada predstavničko tijelo može odbaciti prijedlog građanske inicijative? Onda kada referendumsko pitanje zadire u precizno definiran krug tema koje su normativno izuzete iz izravnoga pučkog odlučivanja. To mogu biti pitanja koja se tiču opstanka i sigurnosti države (primjerice, međunarodni mirovni i drugi sporazumi na kojima se temelji međunarodni pravni poredak), temeljnih ljudskih prava i sloboda (primjerice, jednakost građana pred zakonom, sloboda mišljenja i govora, savjesti i vjeroispovijesti) ili djelotvornosti vlasti i mogućnosti vladanja uopće (primjerice, proračunska i porezna politika). Svaka država može u taj krug uvrstiti i pitanja koja smatra posebno povijesno i društveno važnima i osjetljivima za sebe (primjerice, poseban status neke društvene skupine koji je zasnovan na dubokim povijesnim ili moralnim razlozima kao što je, recimo, zaštićeni status urođeničkih skupina u naseljeničkim društvima koje su bile izložene obuhvatnome i sustavnom “etničkom čišćenju” od strane “superiorne” rase bijelih naseljenika).

“Volksphobie” ili strah od naroda

Kada bi u hrvatskom zakonodavstvu bio jasno definiran krug pitanja koja ne mogu biti predmetom referendumskog odlučivanja, onda bi se izbjegli mnogi nesporazumi i krize u koje stalno zapadamo. Onda bi bilo jasno može li se održati referendum o poštovanju prava etničkih manjina što ga najavljuje Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Ako se manjinska prava ubrajaju u korpus temeljnih ljudskih prava i sloboda i ako su ustavnim aktima normirana kao jedan od temelja političkog poretka – a to je bio, što se rado zaboravlja, i jedan od uvjeta međunarodnog priznanja Hrvatske – onda referenduma o tome ne može biti.

Nadalje, bilo bi jasno i to da najavljena građanska inicijativa za referendum na kojemu bi građani odlučivali o tome smiju li se “monetarizirati” autoceste izravno zadire u najvažnije javne politike, ugrožava mogućnost i pravo Vlade i Sabora da vladaju i potkopava same temelje predstavničke demokracije. Kako građani nisu kompetentni da stručno odlučuju o tom pitanju, inicijatori ga nastoje emocionalizirati, pretvarajući ga tako iz financijskoga i ekonomskoga problema u moralno pitanje, to jest u pitanje nacionalne časti i ponosa.

U tom se slučaju izravna demokracija zbilja pokazuje kao “premija za demagoge” te među političkim elitama i “prosvijećenim građanima” jača ono što Nijemci nazivaju “Volksphobie” – fobija od naroda i njegovih plebiscitarnih odluka. Usput rečeno, svima je jasno da autoceste nismo ni izgradili niti ih održavamo vlastitim novcem. “Unajmili” smo ih od stranih kreditora, kao što ćemo ih sada iznajmiti stranim ulagačima koji su sposobni vraćati naše cestovne kredite. Pretvaranje ekonomskih pitanja, o kojima moraju odlučivati vlasti i stručnjaci, u moralna pitanja, o kojima će odlučivati posebno emocionalizirani puk ili čak manjina tog puka, državu vodi u ekonomski bankrot, a demokratski izabranu vlast potpuno imobilizira i razvlašćuje te otvara prostor za stvaranje političkog kaosa. U Hrvatskoj se čini da svi pomalo – i vlast, i opozicija, i akteri neformalne politike – vode k tome.