Mons. Srakić: Osobno dajem potporu raskrinkavanju kriminala u Hrvatskoj

Božićni intervju s nadbiskupom đakovačko-osječkim mons. Marinom Srakićem, predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, dogovorili smo na dodjeli godišnje nagrade Hrvatskoga helsinškog odbora. “Nikad ne odbijam intervjue”, rekao nam je mons. Srakić. Na pitanja je odgovorio pismeno, preko Tiskovnog ureda HBK, preko kojega smo doznali i da su pitanja previše “politička” u ovo božićno vrijeme.

To je valjda i razlog zašto je mons. Srakić preskočio odgovor na dva vrlo zanimljiva: o tome kako se nitko s crkvenog vrha nije oglasio o odlasku premijera Sanadera (premda je on deklarirani katolik, a pitanje je li takav čin imanentan jednom katoliku) te o nadbiskupovim dobrim odnosima s Branimirom Glavašem, tj. je li s njim i sada u kontaktu te kako gleda na njegov bijeg od hrvatskog pravosuđa.

Na dodjeli nagrade HHO-a učinilo se kao da ste bili iznenađeni što ste je dobili?
– Odlazak biskupâ Đakovačko-osječke metropolije u Jasenovac bio je vjerničko hodočašće, a ne čin kojim se zaslužuje nagrada HHO-a. Posve razumljivo da sam bio iznenađen takvom motivacijom nagrade.

Mi smo samo nastavili ono što je započeo mons. Antun Škvorčević, požeški biskup koga su mediji i naša javnost ignorirali. Zato sam i rekao da se nisam prepoznao u dodjeli nagrade. Pošto je ustanovljena nova Đakovačko-osječka metropolija u koju spada i Jasenovac, dogovorili smo se mi biskupi metropolije svake godine na „Žalosni petak“ zajedno hodočastiti u Jasenovac. Prvi se put to dogodilo ove godine i nastavit će se svake godine.

Zašto je crkveni vrh tako dugo, sve do ove godine, na najvišoj razini obilazio Jasenovac?
– Na dodjeli nagrade predstavnik HHO-a veoma je jasno i korektno rekao zašto crkveni vrh tako dugo nije pohodio Jasenovac. Crkva se ogradila od onakva Jasenovca kakav se našoj javnosti punih 50 godina prikazivao. Jasenovcem, tim mjestom strave, gomile zločina protiv Boga i čovjeka cijelo se vrijeme politiziralo i manipuliralo. Iz političkih razloga i Crkvu se okrivljavalo za Jasenovac, a zna se što je još 1943. bl. Alojzije Stepinac, tadašnjim vlastodršcima poručio da je jasenovački logor “sramotna ljaga”, a ubojice u njemu “najveća nesreća Hrvatske”.

Njegove su riječi zlonamjerno prešućivane samo da ga se osudi, samo da ga se može proglasiti „ratnim zločincem“. Jasenovcem se i manipuliralo. Uzmite samo pitanje broja žrtava. Tu čovjeku pamet staje! A potom, kakvi su se govori držali pri obilježavanju dana jasenovačkih žrtava. Dakle, je li u takvu ozračju koje se stvaralo bilo mjesta „crkvenom vrhu“?

Jeste li zadovoljni duhovnom obnovom Hrvatske u posljednja dva desetljeća? Je li Crkva uspjela promijeniti “lice ove zemlje”?
– Kad je riječ o obnovi, nikad ne možemo, niti smijemo, biti posve zadovoljni. Rezultati su te obnove izostali iz objektivnih i subjektivnih razloga. Objektivni su razlozi oni koje očituje iskustvo povijesti. Naime, kad se mijenja ekonomsko-društveni sustav, u prvi mah ne ostvaruje se „skok na bolje“, nego se u prvi mah doživljava određena recesija. Drugi je objektivni razlog nametnuti rat.

Rat uvijek sa sobom nosi i loše plodove, kao što je uništenje ljudskih života, razaranje sela i gradova, industrije i kulturne baštine. Tu su i subjektivni razlozi, kao što je zloupotreba kojoj pribjegavaju manipulatori, odnosno oni koji zloupotrebljavaju nedorečenost zakonodavstva koje isto tako prolazi proces tranzicije. Što je tu Crkva mogla mnogo učiniti?

Ona nema nikakav mehanizam prisile koji bi mogla primijeniti osim navještaja i svjedočenja evanđelja. A evanđeoska je poruka uvijek samo ponuda koju čovjek u slobodi prihvaća ili ne. Promjena „lica zemlje“ s druge strane trajan je proces. Nitko ne može reći da u potpunosti živi evanđelje ili pak da na sebi više nema što raditi. Svaki novi dan od nas traži da se iznova opredjeljujemo za život po nauku i životu Isusa Krista.

Na tom putu promjene „lica zemlje“ svaki pojedinac mora preuzeti svoj dio odgovornosti. Crkva ne može umjesto pojedinca živjeti njegovo poštenje i sve ono što treba pridonijeti općem dobru zajednice u kojoj živi. A, dakako, i mi u Crkvi stalno propitkujemo što, kako i koliko činimo da se poruka evanđelja ne samo čuje nego i oduševljenije živi u ovom našem vremenu.

Kako gledate na niz korupcijskih afera koje se u posljednje vrijeme otvaraju?
– Osobno dajem potporu svemu što se čini da se raskrinka kriminal i mnoge zloporabe koje nagrizaju našu domovinu, a napose tu mislim na teško zlo korupcije. No, na neki način obeshrabruje činjenica da je i prije bilo uhićenja i optužbi, ali su mnogi slučajevi na kraju zataškani i ništa se bitno nije promijenilo. S druge strane, kad se pojave afere, čuju se izjave kako je „nacija bolesna“ i uglavnom zauzima se generalizirajući stav.

Takve izjave djeluju deprimirajuće. Stječe se dojam da smo svi korumpirani, svi kriminalci. To jednostavno nije istina. Potrebno je da odgovorni učine sve da se zakoni poštuju i da jednako vrijede za sve te da sve one koji se drznu kršiti zakone stigne zaslužena kazna.

Dok se to ne provede, čini se težak grijeh propusta koji širi nesigurnost, očaj i defetizam među našim ljudima. Uz to želim istaknuti i nezamjenjivu ulogu medija. 
Oni često prvi raskrinkavaju mnoge afere. Na žalost, katkad se stječe dojam da to čine selektivno i ne uvijek dosljedno.

Bog je tu, među nama, i mi nismo sami na životnome putu
I na koncu, vaša poruka čitateljima Večernjeg lista za ovaj Božić!
– Pitam se koliko različitih asocijacija budi riječ Božić u suvremenog čovjeka. Toliko se sadržaja želi nametnuti i proturiti kroz taj kršćanski blagdan, koji ponajčešće nemaju nikakve veze s njim ili su pak u potpunoj suprotnosti s njegovim temeljnim značenjem. A na žalost, zapažaju se tendencije da se Božić uopće ne spominje nego uopćeni naziv blagdani.

Stoga mi se čini važnim da mi kao vjernici svake godine iznova obnavljamo i slavimo svetkovinu Božića podsjećajućwi na njegovo temeljno značenje. Bog se utjelovio, postao je jedan od nas. U svome sinu Isusu Bog nam je htio pokazati koliko nas ljubi. I dok danas mnogi niječu Boga, a drugi žive kao da Ga nema, mi kršćani i ovoga Božića želimo proslaviti rođenje Sina Božjega, Isusa Krista, Emanuela, Boga koji je s nama trajno prisutan. Bog je tu, On je živ, među nama.

Volio bih da nam upravo ta spoznaja, da nismo sami na životnome putu i da je povijest svijeta u Božjim rukama, bude izvorom utjehe, snage i optimizma. U svjetlu te vjere život poprima novi smisao, duša se ispunja mirom i sigurnošću bez obzira na svakodnevna iskušenja i poteškoće. U tome duhu svima vama u Večernjem listu kao i svim čitateljima želim sretan Božić i obilje mira i blagoslova u novoj 2010.

* Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista.