Mora li demokracija stvarati dugove

Nekadašnja socijalna država je postala država duga, koji se nameće kao ne samo individualna, nego i kolektivna krivnja. Stoga dug nije samo ekonomski fenomen, već i element društvene ovisnosti.

Osobni dug nosi sa sobom stigmu te se poprijeko gledaju oni kojima je ovrhom sve zbog stvorenog duga oduzeto. Ali ono što nas počinje spajati jest državni dug, a da u njegovom stvaranju nismo, barem izravno, niti sudjelovali. Pogađa nas štednja i najavljena odricanja. Nitko ne želi priznati da je previše trošio. Dapače, svi se smatraju zakinutima, odnosno da im nije pripalo onoliko koliko je trebalo.

Ljudi bi se sada uredno demokratski odrekli plaćanja duga, na čemu se zasnivaju i nove populističke opcije u Europi i svijetu. Stanje duga je normalno za državu ako je novac uložen produktivno, što je ključno pri analizi Hrvatske. Razina duga ovisi od sposobnosti njegovog servisiranja, drugim riječima ostvarenih stopa rasta. Ako ekonomija ne raste, ne postoji mogućnost otplaćivanja kamata. Privid rasta cijena i financijski boomovi ne mogu prikriti temeljni problem da se jednog dana, neumoljivo poput zakona gravitacije, mora podvući linija.

Naivno bismo mogli reći da je sav novac zapravo dug, tome u prilog ide i podatak da je dug u svijetu veći gotovo tri puta od bruto domaćeg proizvoda cijeloga svijeta, što je samo po sebi perverzno. I za postotni rast BDP potreban je sve veći dug – prije pola stoljeća jedan dolar duga povećavao je svjetski proizvod za jedan dolar, a danas je za rast od jednog dolara potrebno 5,4 dolara novog duga.

Dug nije samo globalni problem, nego svakodnevni. U našoj zemlji ogleda se kroz dugogodišnju krizu neplaćanja, koja je na kraju kumovala i najvećem privrednom subjektu Agrokoru. S tim da trebamo imati u vidu razinu našeg duga, koji je tek nešto manji od društvenog proizvoda, te da bi stopa rasta morala biti veća od kamatne stope koja se plaća, kako se ne bi došlo u situaciju da kamata zapravo nagriza cjelokupnu ostvareni rast.

Inicijative koje traže opraštanje duga, na stranu i dobre namjere, pa i moguće pozitivne učinke, u biti su samo populističke mjere, koje legitimiziraju ponašanje neplaćanja dugova. Pa čitave stranke se na tom programu osnivaju, te makar financijski nepismene, ipak drže moralne lekcije.

Kultura neplaćanja prenijela iz poslovnog sektora na građane. Dio odlaska iz Hrvatske rezultat je bježanja od dugova, ali i nemogućnosti naplate dugova, koji su firme dovele u bezizlazno stanje, pa sada odlaze njihovi vlasnici. U cjelini može se reći da efektivno bježe od zajedničkog duga, koji nas sve spaja. Moraju se ispravljati nepravilnosti u sustavu ovršivanja, ali neplaćanje dugova nikako nije put koji treba slijediti. Svi hoće trošiti ono što nemaju, kapitalizam to nudi. Naposljetku, ne možemo kriviti kapitalizam, on samo koristi ljudske slabosti.