Na dva različita kraja Europske unije početak godine bio je hladan, ali svejedno je, usprkos hladnoći, podgrijao stare ratne rane. U Vukovaru, popis stanovništva stvorio je pravnu obvezu za uvođenje ćirilice.
U Belfastu, odluka gradskog vijeća da na određene dane ne vijori britansku zastavu izazvala je prosvjede koji su se pretvorili u ulične nerede. Irski nacionalisti željeli su potpuno ukloniti britansku zastavu sa zgrade gradskog vijeća, a unionisti u odluci da se stijeg vijori samo u određene dane vide napad na svoj identitet. I u Vukovaru i u Belfastu čuo se ovakav argument: “Zamislite kako će se osjećati netko tko se borio ili tko je u ratu izgubio bližnjega”. Ali, oprez, pazite koga zamišljate!
Katarzični nastupi pomažu
Jer ako zamislite ženu čijeg su oca ubili britanski vojnici zloglasne “krvave nedjelje” 1972., ženu koja se potom sama pridružila IRA-i, mogao bi vas iznenaditi podatak gdje je ta žena danas. Ako zamišljate ženu čijeg su supruga borci IRA-e natjerali da se u kombiju punom eksploziva doveze do britanske vojarne i potom daljinskim upravljačem raznijeli i njega i petero vojnika, mogli biste se iznenaditi onime čime se ta žena bavi. Prvoj ženi ime je Anne Walker, a drugoj Kathleen Gillespie i obje o svojim traumama govore zajedno nastupajući u Teatru svjedoka, jednom od preko dvadeset tisuća projekata pomirenja koje EU od 1995. do danas financira u Sjevernoj Irskoj.
Nakon što je EU dobila Nobelovu nagradu za mir, što se slučajno podudara s ulaskom Hrvatske u punopravno članstvo, i Vukovar ima šansu da osmisli slične projekte koji bi mogli biti financirani iz fondova EU, a pomogli bi spajanju podijeljenih zajednica na najnižoj razini: od grupe susjeda i od ulice do naselja, gradova i sela.
– Bilo je trenutaka kad sam se pitala kako mogu sjediti u istoj sobi s bivšim pripadnicima IRA-e. Ali ako želim mir, što znam da želim, moram sjesti s njima, slušati njihove priče i ispričati im svoju. Već 15 godina to i činim. Neki od njih postali su mi prijatelji – kaže Kathleen Gillespie. Njezino kazališno svjedočenje otkriva koliko je u početku bilo bolno uopće pomisliti na suživot i prihvaćanje drukčijih ljudi oko sebe. – Kad sam ga sahranjivala, željela sam na njegovu nadgrobnu ploču napisati: ubila ga je IRA. Ali umjesto toga napisala sam: Gospodine, učini me sredstvom svoga mira – kaže Kathleen Gillespie u svjedočenju koje je u zgradi Europske komisije u Bruxellesu prikazano ovaj tjedan na konferenciji posvećenoj sjevernoirskim projektima pomirenja kao što je Teatar svjedoka.
Lekcija sa te konferencije mogla bi biti ova: mirovni sporazumi su nešto čime se bave političari, ali izgradnja mira u svakodnevnom životu stvar je samih ljudi u zajednici. Građani koji osmišljavaju projekte u tu svrhu, pa makar projekt bio i sadnja cvijeća u zajedničkom vrtu, rade nešto od iznimne društvene koristi i mogu računati da će im Europska unije za to dati novac. Istina, teško je saditi cvijeće s djecom ubojice vašeg oca, teško je pred publikom pričati traume iz svoje najmračnije utrobe u društvu zakletog neprijatelja, ali ponekad ljudi ne rade nešto zato što je jednostavno, već upravo zato što je teško.
Fionnbharr O’Hagain je žestoki bubnjar jednog rock-banda, ali kad u Teatru svjedoka govoria o svome ocu preplavljuju ga emocije, guši se i plače, no cijelo to iskustvo nije mu teško ponavljati jer ga smatra katarzičnim. Njegov je otac bio vijećnik stranke Sinn Fein, koji je 1991. ubijen u atentatu. Osjećaji njegova sina su pomiješani: ne traži milost (od publike, u obliku sažaljenja) niti bi milost dao (ubojici svoga oca, kad bi ga samo pronašao).
– Bijesan sam na čovjeka koji je ubio moga oca. S druge strane, shvaćam da je i on samo izvršavao zapovijed. Ali da mi sada priđe i zatraži oprost, poludio bih, ne znam što bih učinio njemu ili sebi. Volio bih, ipak, da odsluži kaznu. Volio bih vidjeti neku vrstu pravde. Volio bih da netko drugi plati cijenu toga ubojstva, a ne samo mi – govori Fionnbharr O’Hagain. Njegovo svjedočanstvo dio je nastupa u kojem na pozornici svoje priče otkrivaju još jedan bivši policajac i bivši pripadnik lojalističke paravojne organizacije, ljudi na suprotnoj strani od one na kojoj je bio njegov otac.
– Mnogi ljudi su nas pitali je li taj nastup dobar za njega, zar ne proživljava svoju traumu ponovo kad priča tu priču. Ne može svatko sudjelovati u Teatru svjedoka i pažljivo biramo one koji sudjeluju. Trebate biti hrabri da biste otišli duboko u svoju bol, u tu tamu u kojoj ne znate što vas čeka, i da biste to javno iznosili. Ali čvrsto vjerujem da je bol jednog čovjeka dio procesa zacjeljivanja rana drugih ljudi. U bilo kojem postkonfliktnom društvu zacjeljivanje rana može se dogoditi osvjetljivanjem najtamnijih područja na javan način – kaže Teya Sepinuck, osnivačica i umjetnička direktorica Teatra svjedoka.
Inspiracija Vukovarcima?
Njezin projekt možda je najzanimljiviji, ali je samo jedan od projekata koje je Europska unija financirala kako bi jačala proces pomirenja u Sjevernoj Irskoj, u kojoj je mir sklopljen u drugoj polovici devedesetih. Do tada je oko 3600 ljudi izgubilo život u sukobima, više od 30 tisuća ih je ranjeno, oko 25 tisuća pozatvarano...
– To naslijeđe ostavilo nas je u duboko podijeljenom društvu – kaže Pat Colgan, direktor agencije u Belfastu koja koordinira mirovne projekte financirane iz proračuna EU. I danas su Belfast i drugi gradovi snažno podijeljeni. Protestanti i katolici žive u različitim četvrtima, djeca im idu u različite škole, a svaka zajednica ima svoje sportske i javne događaje. Segregacija je vidljiva i na primjeru onoga što se eufemizmom naziva “peace walls”, zidovima mira.
– U Belfastu je 59 takvih zidova, koji razdvajaju jednu zajednicu od druge. Izvan Belfasta zidovi su možda nevidljivi, ali svi znaju gdje se nalaze. Svi znaju gdje su granice – objašnjava Pat Colgan.
U sjevernom Belfastu postoji javni park u kojem su katolička i protestantska djeca odvojena zidom visokim tri metra. Jedan od mirovnih projekata financirani novcem iz EU nije uspio srušiti cijeli zid, ali je otvorio široka vrata koja omogućavaju djeci da se, prvi put u dvadesetak godina, igraju u oba dijela parka.
Ali vrata se zatvaraju svaki dan poslije 15 sati i ostaju zatvorena vikendom, što pokazuje koliko je pomirenje u Belfastu, unatoč dvije milijarde eura iz EU, sporo i krhko.
Vukovar, na sreću, nema zidova, nema zabilježenih većih međunacionalnih incidenata nakon mirne reintegracije. Ali nevidljivih podjela ima i u Vukovaru kao i u Belfastu ili Derryju ili kojem drugom sjevernoirskom gradu. Ljudi s konkretnim pomirbenim idejama u tim gradovima imali su proteklih 18 godina dvije milijarde eura iz EU kako bi svoje ideje pretvorili u stvarnost. Možda i ljudi iz Vukovara mogu u tome pronaći inspiraciju sada kad Hrvatska postaje dio EU.
>>VIDEO FOTO Protiv ćirilice: 'Branili smo Vukovar, a ne Bykobap!'
>>Nakon skupa u Vukovaru pretukli sina pravoslavnog svećenika
Kako je krenulo, ova vlast ne misli stati, bit će "do istrage vaše ili naše" i pitanje je tko će prije biti bačen na koljena, ili ova vlast ili država Hrvatska.