Izdvajanje ili famozni outsourcing 265.000 radnika pratećih, neosnovnih djelatnosti iz javnih službi postalo je jedna od najvažnijih reformskih ideja vlasti kako bi se došlo do nekih ušteda i smanjenja državnog deficita. Vladinu najavu sami radnici i sindikati dočekali su na nož. Krenulo se u prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma za zabranu outsourcinga čiji je ishod već danas vjerojatno izvjestan. Iako su predviđanja nezahvalna, građani će sasvim sigurno potpisom podržati zaustavljanje privatiziranja poslova čišćenja i održavanja škola, bolnica i drugih državnih ustanova. Građani su svojedobno potpisima podržali sindikate i u akciju zaustavljanja izmjena Zakona o radu te sumnjamo da će drugačije biti i ovaj put.
Neki će postaviti pitanje zašto građani ne žele reforme, promjene na tržištu rada, traže li možda povratak u socijalizam, zašto su protiv tržišne ekonomije i kapitalizma. Pitanje je i zašto su im sindikalni lideri, često i sami nepopularni, sada odjednom toliko mili i uvjerljivi. Naravno da građani žele socijalnu državu, ali sasvim sigurno nisu ni protiv reformi, ušteda i tržišne ekonomije. Problem je u tome da već dvadesetak godina građani s pravom imaju dojam da se bilo kakve bolne reforme koje se najavljuju žele provesti od najslabije zaštićenih i plaćenih. Tu onda dolazi do otpora i solidarnosti. Stoga se nekad odbijaju i neke promjene čak ako i izgledaju prihvatljivo. Problem je što svih ovih dvadesetak godina političke elite izbjegavaju provesti ozbiljne reforme države i njene uprave kojom bi se moglo uštedjeti milijarde kuna. Ekonomisti i političari, ali samo kada su u oporbi, govore kako je jedan od najvećih problemima glomazni i neefikasni državni aparat u kojemu ima previše zaposlenih. I ne misli se tu ponajprije na čistačice, kuharice ili domare, nego na vojsku političkih uhljeba, rođaka i prijatelja koje su dovodile sve garniture kod preuzimanja vlasti. Nastao je preglomazan, rastrošan i slabo učinkovit aparat koji nitko nije pokušao niti imao stvarnu namjeru razmontirati.
Rijetko se može naći racionalno i štedljivo upravljanje. Primjera ima koliko hoćeš. Primjerice, brojna ministarstva i Vladini uredi i agencije “outsourcani” su iz državnih zgrada u privatni najam i troše milijune. Tako primjerice Ministarstvo obrazovanja godišnje više od milijun eura plaća najam zgrade za svoje službenike, a slično je i s brojnim drugim državnim institucijama iako brojna državna imovina zjapi prazna. Tu je preskupo čišćenje zgrade, radile ga stalno zaposlene ili unajmljene čistačice. Država i ostatak političkog aparata već su odavno “outsourcali” i službene automobile. Više ih nemaju u svome vlasništvu nego ih unajmljuju od leasing-kuća. Je li se tu uštedjelo? Nije jer ih ima previše i preskupih.
Ima pak, primjerice, reformskih ideja o kojima je većina stanovništva suglasna i lako bi prošle i na referendumu, ali nitko ga ne želi raspisati. “Želite li da se smanji broj županija, općina i gradova“ – odgovor bi zasigurno bio pozitivan. Ali, naravno, ne želi se štedjeti na glasačkoj mašineriji.
Stoga argumenti da se odnekud mora početi s reformama, pa makar i s outsourcingom teško mogu proći ne samo kod onih koji jedva spajaju kraj s krajem. Poruke o štednji koje dolaze od rasipnih ministara, župana ili gradonačelnika i njihovih stranačkih direktora samo će povećati broj potpisa za sindikalni referendum.
>> ´Domaća Marija Antoaneta čistačicama poručuje: Outsourcirajte se!´
Udar na najslabije. Financijski efekt za državu nikakav. Radi se o treniranju strogoće - da se vidi koliko se s pritiscima može ići. Miriše mi na englesku metodu vladanja i podređivanja naroda.