U petom nastavku ove serije tekstova o procesu stvaranja novog znanja objasnit ću testiranja hipoteza. Znanstvenici testiraju svoje teorije i hipoteze nepristranim prikupljanjem informacija, a to se postiže mjerenjem u sklopu dobro dizajniranih eksperimenata. Zato su im često potrebni pouzdani alati za mjerenje. U povijesti znanosti događalo bi se da znanstvenici razviju i dokažu hipoteze koje bi izdržavale test vremena tijekom mnogih stoljeća te se činilo da objašnjavaju sve opažene događaje iznimno dobro.
Međutim, tijekom još duljeg vremenskog razdoblja počela bi se zapažati manja odstupanja od vodeće hipoteze ili su bivale zamijećene rijetke iznimke od prihvaćenih pravila koje su bile pažljivo dokumentirane. Takvi su izuzeci ili neočekivana odstupanja najzanimljivija istraživačima, jer su često znak da je trenutačno prihvaćena teorija još samo djelomična. Ona može objasniti većinu zapažanja u određenim uvjetima, ali ne može objasniti baš sva promatranja u svim uvjetima. Tada bi znanstvenici počeli razmišljati o još preciznijim mjerenjima, koja bi im omogućila uvid u znatno više informacija. Zahvaljujući poboljšanim mjernim uređajima, znanstvenici su u mnogim slučajevima bili u stanju zamijeniti prvotne, djelomične teorije i hipoteze znatno uopćenijim teorijama i temeljnijim zakonima prirode. Naših se pet glavnih osjeta razvilo kako bi nam pomogli preživjeti što dulje na površini Zemlje. Iako Zemlja lebdi u nezamislivo golemom svemiru, mi ćemo provesti svoje živote ograničeni na relativno tanak, stvrdnuti sloj kore malenog plavog planeta, u zagrljaju atmosfere koja nam osigurava kisik, te magnetnog polja koje nas štiti od svemirskih zračenja. Zemljina kora štiti nas od topljenja lave duboko ispod naših nogu, a atmosfera od izuzetno hladnog, kisikom uskraćenog, zrakopraznog prostornovremenskog kontinuuma svuda oko ovoga našeg jedinog staništa. Bez dodatnih alata, mi jednostavno nismo opremljeni da bismo razumjeli bilo što više o unutarnjoj strukturi Zemlje, a kamoli Sunca, Mjeseca ili drugih nebeskih tijela, ili pak o golemom svemiru u kojem plutamo.
Naša su osjetila evoluirala kako bi nam pomogla kretati se našim ograničenim staništem i preživjeti na njemu. Ona nam nisu dana da bismo njima mogli proučavati i razumjeti svemir. Nama vidljivi spektar svjetlosti, ulovljen našim očima, samo je mali dio svih valova koji bi se mogli vidjeti, kao što su primjerice zrake infracrvenog i ultraljubičastog spektra, jer naše oči ne mogu vidjeti te zrake.
Ostala bića na zemlji imaju i razne druge osjete. Šišmiši imaju eholokaciju, sposobnost da se orijentiraju u odnosu na druge objekte interpretacijom odbijenog zvuka, tj. jeke – baš poput sonara – te ga koriste za navigaciju u uvjetima bez osvjetljenja. Možda i impresivnije, nekoliko vrsta koje žive u vodama i morima imaju sposobnost elektrocepcije, tj. osjeta promjene električnih potencijala u njihovoj neposrednoj blizini. Ptice i pčele mogu usmjeravati svoj let magnetocepcijom, osjećajući usmjerenje zemljinog magnetskog polja. Sipe mogu osjećati polariziranu svjetlost i koristiti je za orijentaciju tijekom oblačnih dana. Biljke imaju osjetilne organe koji registriraju vibracije, svjetlost, vodu i mirise, pa čak i određene kemikalije u prirodi.
Jasno, različite su vrste razvile niz svojih vlastitih osjetila kako bi stekle informacije o vanjskom svijetu i nastojale preživjeti u njemu. Možda bismo se trebali podsjetiti da mnogo manje od 1% od svih vrsta koje su ikada naseljavale površinu našeg planeta još živi na njemu, dok su sve druge s vremenom izumrle. Prihvatimo li gledište da smo evoluirali u svoj sadašnji oblik, prije svega kako bismo uspjeli preživjeti i održati se na površini našeg vlastitog malog planeta, a ne zato da bismo bili u stanju proučavati sve zakonitosti svemira i prirode oko nas, doći ćemo do zaključka da mi ne možemo znati što sve uopće postoji izvan domašaja naših osjetila, te bi moglo i trebalo biti istraženo.
Da nemamo osjet sluha, i dalje bismo mogli preživljavati, ali teško bi nam bilo zamisliti da se zrakom možda šire zvukovi. Razumnim se, stoga, činilo započeti proučavanjem onih pojava čije nam opažanje i mjerenje omogućuju naša osjetila. Međutim, ta istraživanja obuhvaćat će vjerojatno tek mali djelić informacija koje nam svemir, te priroda oko nas, mogu ponuditi o sebi. Stoga će, u idućem koraku, biti potrebno razviti istraživačke alate i tehnologije koje će nam omogućiti širenje potencijala naših osjetila za opažanje i mjerenje pojava u prirodi, ili – još uzbudljivije – razvijanje nekih dodatnih osjetila u vidu mjernih uređaja, koja mi uopće nemamo. Od radara, sonara, spektrometra i atomskog sata, do lančane reakcije polimeraze i velikog hadronskog sudarača – sve su to nevjerojatno korisni uređaji i metode koje možemo koristiti za promatranje prirode i povođenje mjerenja koja nam naša ograničena osjetila ne omogućuju.
Zaključno, najvažniji stadij razvoja bilo koje znanosti jest pronalazak načina da se pojave od interesa što objektivnije i preciznije izmjere, kako bi se zatim mogle analizirati i uspoređivati u različitim uvjetima i okolnostima. Čak i najsloženiji ili sasvim apstraktni problemi i pitanja, kao što je primjerice pojam “kvalitete života” u društvenim znanostima, moći će se istraživati i doživjet će val zanimanja znanstvenika ako se uvedu alati koji omogućuju njihovo mjerenje.
U konkretnom slučaju “kvalitete života”, anketni upitnik pod nazivom Short Form-36 (ili SF-36) jest jednostavan skup od 36 pitanja, pažljivo osmišljen i provjeren, koji omogućuje mjerenje osam važnih obilježja svakodnevnog funkcioniranja neke osobe – od fizičke do psihološke i socijalne. Taj je upitnik omogućio brz razvoj istraživanja o kvaliteti života pojedinaca u zajednici. I društvene i humanističke znanosti, kao i razni socijalni fenomeni, podložni su stoga statističkim analizama, koje pak nisu rezervirane samo za prirodne znanosti. Razvoj mjernih instrumenata i kvalitetno provedena mjerenja unaprijedit će, dakle, razvoj svih grana znanosti i omogućiti testiranje raznih hipoteza i stvaranje novih znanja.