Most Bože Petrova u (su)obnašanju vlasti funkcionira na dva ekskluzivna načela, što ga čini teškim suradnikom za svakog koalicijskoga partnera: prvo, voli se služiti á la carte metodom, birati ono što je bliže njegovim političkim ukusima i izbjegavati, koliko god može, obveze da se drži koalicijskoga menija (čitaj: discipline), što se zorno pokazalo i u saborskoj raspravi o (navodnome) plagijatu jednoga ministra i o izboru čelnoga čovjeka HRT-a; Most je u svome političkom izdanju bio malo zatvoren, malo otvoren, nezavršen i nesavršen, nešto prohodan, nešto neprohodan, već prema tome kakvi su vjetrovi puhali na njemu i oko njega, kao da je i on sagrađen na nekom svom masleničkom ždrijelu.
I drugo, Most uživa u tome da se u hrvatskoj politici vozi u prvome razredu s kartom drugoga razreda koju su njegovi utemeljitelji kupovali na šalterima lokalne politike. Ne događa se ni svake prijestupne godine i u ozbiljnim demokracijama (ako to nije SAD, gdje vlada novac) da se skupina političkih amatera udruži na programu mijenjanja države i da nakon prve dvije utrke na biralištima ostane u sedlu vlasti, da njeni članovi nisu uspjeli promijeniti zemlju, a ni sebe same, izuzme li se promjena njihova statusa ulaskom u visoku profesionalnu politiku.
Kako je bilo na početku, tako je i poslije prvih 14 mjeseci (su)vladanja Hrvatskom: blok neovisnih lista, odnedavno uvezan u pravu političku stranku, koristi pravo manjinskoga vlasnika u politici i sa zlatnom dionicom u rukama bez kompleksa odlučuje – ili stavlja veto – u svim bitnim pitanjima državne politike. Nije sigurno da je to jako perspektivna pozicija za manjinu vladajuće većine koja upotrebljava takve metode; sigurno je da u takvoj konstelaciji permanentnog hladnog rata unutar jedne te iste vlasti, i jedna i druga polovica može doživjeti sudbinu koju je dobro predvidio analitičar Alain Minc: „Politika se osvećuje kad se najmanje očekuje“! U nas je takvu osvetu teže očekivati dok oporba, pod pritiskom izbornih poraza i političkih podjela, više muca nego što uvjerljivo govori kako namjerava doći na vlast i kako misli vladati: dok joj pred očima prolaze karavane kojekakvih prijestupa, ona laje na mjesec; ili se međusobno grize.
Tomo, Zoki i ‘mali Božo’
Nakon prvih iskustava vlasti (s duljom izbornom stankom), Most je razbio tehničke zakone da se mostovi grade s dvije strane i potvrdio politički postulat da demokracija počiva na razlikama; kad su se morali izjasniti s kime će vladati zemljom, oba puta mostovci su se odlučili da na desnoj političkoj obali podignu šatore od svoga komada vlasti. Teško je reći koliko ih je na takav izbor navodio teški karakter tadašnjeg SDP-ova šefa i nepovjerenje koje je među njima (za)vladalo od prvoga dana, koliko neki nepozvani mentori sa strane koji su bez milosti tražili promjenu „lijevoga (s)kretanja“, a koliko njihov politički i svjetonazorski credo, nedvojbeno bliži političkoj desnici.
Naivnoj konstrukciji o tome da će Most povezati dvije udaljene obale, HDZ-ovu i SDP-ovu, na koju je u početku i nasjelo nešto birača, malo je tko davao ozbiljnije izglede da stvarno može stvoriti luk velike koalicije u zemlji u kojoj su stražarili stranački gurui tipa Milanovića i Karamarka; zaokupljeni međusobnom nepodnošljivošću, obojica su s podcjenjivanjem gledala na rađanje nove konkurencije, a kad je nova beba rođena, gurali su se tko će joj biti kum.
„Mali Božo“, kako su mnogi svisoka tepali Petrovu, pokazao se praktičnijim i uspješnijim igračem od tadašnjih najjačih figura hrvatske politike: Tomislav Karamarko je Pirovom pobjedom strmoglavo (od)jurio u konačni poraz, a Zoran Milanović poslije izbornoga poraza nije dobio ni Pirovu pobjedu. Samo je Božo Petrov iz tog društva koje se otimalo oko toga tko će mijenjati pelene jednog novorođenčeta još na političkome životu. Iz svoga osnovnoga zanimanja sigurno i on dobro znade da politika može imati surovu narav i da samo najbolji jahači ostaju trajno u njenome sedlu. Uostalom, i sudbina njegova glavnog saveznika iz kratkog vremena prve Vlade (Tihomir Orešković) dovoljno govori kako je ponekad kratak put od zvijezda do trnja. Na to idilično vrijeme vjerojatno gleda s nostalgijom: s premijerom-padobrancem na svojoj strani, Most je držao više vlasti nego što ga u ponovljenom mandatu ima sa svojim predsjednikom na čelu Sabora. Mogao je sebi dopustiti luksuz da objektivno i sam ruši Vladu braneći njena predsjednika i da nakon toga ne plaća nikome račune: Karamarko je platio glavnicu, a Milanović kamate.
Kad bi ponavljao operaciju rušenja, mogao bi (s)rušiti samoga sebe; Andrej Plenković može se također sam (s)rušiti, s viškom prilagođavanja i kombinatorike, i s manjkom uvjerenja i odlučnosti; ne može ga srušiti Božo Petrov jer sadašnji šef HDZ-a može tražiti rezervnu kartu preslagivanja. Mostova zlatna dionica gubi na upotrebnoj vrijednosti i postaje u novim okolnostima mač s dvije oštrice: tko ga prvi poteže, može od njega i stradati. Podvuče li se prva crta, Mostova bilanca može djelovati „globalno pozitivna“: gotovo nadrealna politička konstrukcija preživjela je izborne i međuizborne havarije. Održala se zato što je sagrađena od jakoga materijala nezadovoljstva građana (birača) tradicionalnim političkim strankama, i desnim i lijevim, i na tlu velikog nepovjerenja ljudi u vlast i u politiku; održala se zato što se Most pojavio u pravo vrijeme, pred izbore (kad bi nego tada!), i na pravome mjestu, u zemlji koja je, umorna od ponavljanja loših lekcija i reproduciranja političara bez rješenja, padala u „demokratsku depresiju“, kao i većina država iz svoga novog okruženja.
S tom važnom razlikom da se u Hrvatskoj utrka za kapitalizmom događa na niskome standardu ljudi i visokoj nezaposlenosti stanovništva. Na političkoj, socijalnoj i psihološkoj podlozi nezadovoljstva i pesimizma širio se prostor za „treći put“, kao alternativa političkim strankama, HDZ-u i SDP-u, koje Hrvatskom vladaju od njena osamostaljenja. Dok su Laburisti i ORaH mislili da je perspektivnije čamiti u oporbi nego se kompromitirati u vlasti, zanemarujući da u našem mentalitetu i loša vlast može vrijediti više od dobre oporbe, Most je od početka davao do znanja da nije ušao u politiku da oponira vlastima, nego da sam vlada; zato je refleksno gledao i lijevo i desno, da ne bi propao u rupu, fiksirao dvije stolice, da mu ne bi izmakla jedna, gdje će posjesti svoje ambicije da mijenja državu. Dok je Milanovićev model vladanja, oslonjen na jakoga premijera, na njegovu karizmu, ali i autoritarnost, (is)trošio svoje potencijale, a Karamarkov plan više vodio u prošlost nego u budućnost i forsirao nečiste obračune na uštrb čistih računa, Petrov i društvo bili su svjesni da se njihova sudbina odlučuje u Vladi, a ne izvan nje. Tako su se postavili; i u tome (dijelu) uspjeli.
Kupovanje jamstvima
U ružičastom populističkom celofanu, modnom trendu u umornim demokracijama, mostovci su biračima obećavali vlast koja će manje stajati porezne obveznike, politiku koja će štititi ljude i njihove interese, političare koji neće biti otuđeni od građana i privlačno obećanje da će državu koju su loše vlasti dovele na prosjački štap, osloniti na vlastite noge. Slali su, dakle, poruke koje je mogla razumjeti i „Lenjinova kuharica“ iz preddemokratskoga vremena! Kad nisu mogli dati olaka obećanja da će svi imati više plaće, birače su „kupovali“ jamstvom da će se plaće skidati njihovim „zloglasnim“ zastupnicima u Saboru; umjesto da jamče sigurni posao (ne)zaposlenima, opet su iz populističke košarice dijelili mrvice da će se više raditi u sabornici; umjesto politike koja stoji na mjestu i misli na sebe, oni će reformirati državu i, napokon, pokrenuti gospodarstvo.
U cijelu igru ljudi iz Mosta su ušli više kao interesna skupina lokalnih političara koji su poslije ručka u 'provinciji' poželjeli večerati u 'metropoli'
Kad voda krize dođe do grla, birači obično reagiraju na tri načina: ili se okrenu krajnjoj desnici, ili ne vjeruju nikome i ne izlaze na izbore, ili traže spas u „trećem putu“. Most se pojavio kao posljednji modni krik na siromašnom političkom tržištu: birači su mu dali prvu šansu da pokuša nešto novo, a kad je nedomišljeni projekt s „nestranačkim“ premijerom pao u vodu, dali su mu i drugu šansu, s uvjerenjem da u nekoliko prvih mjeseci natezanja s Karamarkovim HDZ-om nisu mogli pokazati da su stvarno u stanju biti drukčiji i vladati drukčije (tj. bolje) zemljom. Kad su Orešković i njegovi ministri popadali s Mosta u vodu, krivica je pripisana Karamarku, dok je javnost pretežito amnestirala Petrova, iako je on u ruci držao i vatru i šmrk za gašenje požara. U drugoj Vladi šef Mosta teže će dolaziti u položaj da potpaljuje vatru: drukčija je i konstelacija, a još više ličnosti koje u vlasti presudno sudjeluju. U novome sistemu ponašanja manje je otvorenih konflikata, možda sve i nije iskreno iako izgleda lijepo; kao da je do samoga Petrova dopro pragmatični savjet jednog od najdugovječnijih francuskih vladara, legendarnog (i prevrtljivog) biskupa Taleyranda: „Ne tražite trenutačnu slavu, zadovoljite se avansima!“
U političku igru mostovci su ušli više kao interesna skupina lokalnih političara koji su poslije ručka u „provinciji“ poželjeli večerati u „metropoli“; nisu nastupili s gotovim ideološkim projektom (pravne) države i (demokratskoga) društva da bi bili poželjni biračima koji su na političkome tržištu imali svoje favorite. Pucali su na razočarane i dobro pogodili. Nije bilo dvojbe već od prvih nastupa da su bliži HDZ-u negoli SDP-u; nije bilo razvidno jesu li s lijeve ili s desne strane HDZ-a i u kakvom su odnosu s Crkvom. U međuvremenu je od labave federacije lokalnih lista (koja je, inače, bila čvrsta kad je trebalo isključivati neposlušnije članove), Most prerastao u pravu političku organizaciju, ali nije još izgradio politički i ideološki profil. Bliži je i dalje desnici, ali nije stranka tradicionalne desnice da može konkurirati HDZ-ovim strateškim opredjeljenjima; nije ideološki na ljevici, najmanje to, nije joj ni politički blizak, ali zastupa neke socijalne vrijednosti.
Da su na liberalnom centru, pozvali bi se na Rabelaisa – da „znanost bez savjesti nije ništa drugo do ruševine duše“ – i ne bi bili neopredijeljeni u pitanjima temeljnih društvenih vrijednosti, kakvo je obrazovanje; ne bi šutjeli pred pojavama novoga nasilja i mržnje i u hrvatskome društvu, koje sve lakše poteže svoje oružje; ne bi samo promatrali kako se u ime borbe protiv kriminala i malverzacija ugrožava sloboda stvaralaštva i neovisnost kulture i umjetnosti od politike; najmanje bi pak sami ugrožavali javni medijski servis, tjerajući ga drastičnim smanjivanjem prihoda u ovisnost o političkim vlastima, samo zato što su jednom nešto krivo obećali! J. J. Rousseau ostavio je dragocjeni savjet: „Svako jutro se pitam: što sam napravio krivo?“ Nisu li baš političari Mostova tipa, koji od seoskoga župnika postaju biskupi, čak i kardinali, najpozvaniji da ispravljaju greške, svoje i tuđe (prvo svoje, da bi mogli ispravljati tuđe), da štite ugrožene skupine i manjine, i sve ljude kad se ugrožavaju njihova sloboda, sigurnost i prava na razlike, bilo nacionalne, vjerske, rasne, navijačke…? Je li to teren gdje se grade mostovi? Ili gdje se ruše?
Nastavi li se kretati između iluzija i mržnje, Hrvatska bi mogla smetati samoj sebi: jer iluzije su, kako uvjerava jedan strani politički uglednik (Francois Bayrou: francuski politički liberal, a svjetonazorski kršćanin, praktični vjernik) štetne, a mržnja smrtonosna. Je li Most, na kraju, reformska stranka bez reformi? Što se s njime promijenilo u državi? Nekoliko kozmetičkih promjena na reprezentativnom uzorku od 152 izabrana državljanina ne mogu biti ispričnica za pomanjkanje dubljih reformi.
Usta puna reformi
Općine i županije su u punom sastavu: lokalni izbori obvezuju na strpljivost; na političkome tržištu i dalje se kočopere likovi kojima je mjesto na nekom drugom mjestu; da se načelo sposobnosti stavlja ispred načela podobnosti, političke, stranačke, zavičajne, kumske…, onda bi Most bio hrabar i dosljedan svome obećanju, i u Podravki branio načelo uspješnosti i tako prekinuo spiralu političkoga kadroviranja SDP-a i HDZ-a (kako će kad je sam pokušavao gore stvari u Hrvatskim vodama).
Što je s gospodarstvom, gdje se odigrava prvo i posljednje hrvatsko biti ili ne biti? Usta puna reformi proizvodila su galamu o lažnim reformskim trudovima koja nije mogla popraviti sliku reforme u očima bruxelleskih matičara, od kojih je Plenkovićevoj Vladi stigla požurnica. Koliko je to i opomena Mostovu dijelu Vlade, s obzirom na to da se zastoj u reformama poklapa s njenim mandatom i s njenim (neostvarenim) reformskim obećanjima. Hoće li, na kraju, pokazati da je Milanović u pravu kad govori: „To nisu borci za reforme!“ Petrov je mlad političar, Most je najmlađa stranka, njihov legitimitet izražava težnju značajnog dijela birača; ostaje im dovoljno (?) vremena i mogućnosti da korigiraju sami sebe, ako ne mogu korigirati partnere.
Kad su ulazili u prvi brak s HDZ-om, pazili su da ne budu pudlice koje će „gazde“ vodati po salonima, a pretvorili su se u pit-bula, u „seoskom strahu“ da će ih netko prevariti, kako taj tip ponašanja opisuje izraelski pisac Amos Oz. U drugome braku nisu izloženi agresiji ni iz koalicije ni iz opozicije da se ne bi mogli odmaknuti od neproduktivne formule koalicijskoga vladanja zemljom koja se svodi na podjelu vlasti (i dalje, na feude), umjesto na suradnju, na zajedničku odgovornost, a ne na rivalstvo koje je Most odvelo da u jednoj pravoj stvari, otvaranju arhiva, traži krivog saveznika u susjedstvu i zbunjuje javnost jer ne odvaja dovoljno javno od privatnoga u budućim istragama.
Ništa posebno novo nisu mostovci još proizveli pod kapom hrvatskom iako su došli s misijom da će kao mesije sušiti močvare i graditi bolju državu.
Treba li ih podsjećati da i svaki most ima vijek trajanja?
>> 'Mnogima je u interesu loš rezultat Mosta pa će biti trgovina i paktova