Most opet promašio metu 'lex Vlahušićem'

Zakonske izmjene kojima je Most namjeravao spriječiti dubrovačkog gradonačelnika Andru Vlahušića da se na svibanjskim lokalnim izborima ponovno kandidira prošla je jednu od bizarnijih rasprava uopće vođenih u Saboru. Da im je meta upravo Vlahušić, mostovci nikad nisu skrivali. Bio je to i jedan od njihovih uvjeta u pregovorima s HDZ-om. Rezultat tog dogovora bio je zakonski prijedlog koji je zabranjivao kandidiranje osuđenima na “bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci ili uvjetnu kaznu od najmanje godinu dana” za najteža kaznena djela i ona protiv službene dužnosti. Kad je taj prijedlog došao na raspravu, Mostovi zastupnici, koji su i formalno predlagatelji zakona, uporno su ponavljali da ne vide ništa sporno u tome što je zakon napisan baš zbog Vlahušića.

Što nisu primijetili

– Nemam problema reći da je problem da jedna stranka za gradonačelnika hrvatskoga grada koji je najpoznatiji u svjetskoj javnosti kandidira čovjeka koji je pravomoćno osuđen. Mi idemo s tim zakonom upravo zbog toga. Da ta stranka to nije napravila, ne bi za tim uopće bilo potrebe – govorio je tada Nikola Grmoja.

Zakon je podržao HDZ, a suprotstavila mu se oporba, prozivajući Most za kukavičluk. Tvrdili su da Most nema snage “pošteno” izići na izbore i osvojiti Dubrovnik, nego ovako pokušavaju olakšati svom kandidatu, vjerojatno ponovo Maru Kristiću, da dođe do gradonačelničke pozicije. Ni jedni ni drugi nisu primijetili da se zakon ne može primijeniti na Vlahušićev slučaj jer mu je Vrhovni sud uvjetnu zatvorsku kaznu za zlouporabu dužnosti smanjio s godine dana na šest mjeseci.

Shvatili su to tek na upozorenje novinara, a Most se bacio na pisanje nove verzije zakona. U tekstu koji je ovih dana osvanuo u saborskoj proceduri nema ni spomena o uvjetnoj kazni, ali ni o bezuvjetnoj. Kaže se samo da se na lokalne dužnosti ne smiju kandidirati pravomoćno osuđeni “na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci”. Nema ni riječi o tome odnosi li se samo na bezuvjetnu ili i na uvjetnu zatvorsku kaznu pa se pukom logikom da zaključiti da se odnosi na obje vrste. Nevolja je u tome što ni jedno nadležno tijelo zakon ne bi tako protumačilo.

– Kada postoje nejasnoće u tumačenju zakona, u obzir se uzima ono što mi zovemo zakonodavna povijest, što znači da bi se gledalo ono što je pisalo u prijedlogu zakona u prvom čitanju. A tamo stoji da je zabranjeno kandidiranje i uvjetno osuđenima, ali na kaznu od najmanje godinu dana – upozorava profesorica ustavnog prava s riječkog Pravnog fakulteta Sanja Barić.

Prevedeno, to znači da bi Vlahušić, ako bi mu se na najnižoj razini i pokušalo zabraniti kandidiranje, zatražio zaštitu Državnog izbornog povjerenstva, a zatim i Ustavnog suda. Budući da se radi o izbornom procesu, Ustavni sud njegov bi slučaj morao riješiti bez odgode, u roku od nekoliko dana, a zaključio bi da se na Vlahušića ovakva zakonska zabrana ne odnosi. Za razliku od nekih političara, Barić je uvjerena da sama zabrana kandidiranja uvjetno osuđenima za zloporabu položaja nije ustavno sporna.

Kao narkoman u apoteci

– Zakonodavac ima puno pravo ograničiti kandidiranje onima koji su pravomoćno osuđeni za kaznena djela protiv dužnosti na koju se kandidiraju. S jedne je strane biračko pravo, ali s druge je pitanje smije li dužnost obnašati onaj tko se o nju ogriješio. To je kao da postavite ovisnika o drogama da vam vodi apoteku – tumači Barić. Podsjetimo, Vlahušić je osuđen jer je 2010., u vrijeme prvog mandata na čelu Dubrovnika, iz gradske blagajne posudio svom koalicijskom partneru Peri Vićanu milijun kuna na ime akontacije za prodaju općinske zgrade na Šipanu, bez odluke gradskih tijela. S njim je osuđen i Vićan, na deset mjeseci uvjetno.