Može li Emina Višnić nakon debakla riječkog EPK voditi zagrebačku kulturu?

Tomislav Tomašević i ekipa godinu dana vode Zagreb. I kakva im je bilanca na području kulture? Nakon godinu dana, uspjeli su odabrati pročelnicu Gradskog ureda za kulturu kojem su proširili i djelatnost.

Prva žena kulture u Zagrebu tako je postala Emina Višnić koja je očito ostavila najbolji dojam na Tomaševića i njegovu ekipu. Iz šturih informacija zna se da je na javni natječaj, koji kao formu treba pozdraviti, došlo osam molbi. Svi kandidati morali su pisati test, a nakon toga oni najbolji imali su mogućnost oči u oči braniti svoj program.

Program o kojem šira javnost ne zna ništa. U javnost nisu procurile ni informacije o tome tko su sve bili kandidati. Javni natječaj, a tajni kandidati i tajan program. Ne zvuči obećavajuće. No u međuvremenu se saznalo da je jedan od kandidata bio i Marko Torjanac, poznati hrvatski glumac koji se posljednjih godina energično bori za svoj privatni teatar Planet art s kojim producira odlične predstave.

U toj borbi za neovisnu kulturu kojoj nitko ne plaća hladni pogon, koja nema krov nad glavom, nego prostor za izvedbe mora unajmljivati (i to vrlo često od javnog kulturnog sektora koji na nezavisnom pokušava zarađivati) te koja živi od prodaje ulaznica i povremenih dotacija javnog novca (o privatnim mecenama u našoj državi možemo još uvijek sanjati), Torjanac se prije nekoliko godina i politički angažirao. Postao je član Skupštine Grada Zagreba, i to jedan od najaktivnijih.

Neke njegove inicijative čak su i prihvaćene od skupštinske većine u vrijeme kada je gradom vladala klika pokojnog gradonačelnika Milana Bandića. Stoga bi netko neupućen mogao pomisliti da Marko Torjanac, čovjek s kredibilitetom, ali i čovjek bez stranačke iskaznice, ima velike šanse da ga Tomaševićeva ekipa postavi na mjesto zagrebačkog kulturnog čelnika. Ali, ne lezi vraže. Zagrebački vlastodršci odlučili su se za Eminu Višnić. Kao, ona može, ona zna.

U prvim njezinim maksimalno uopćenim intervjuima, jer žena je tek došla na važnu funkciju pa još nema konkretne odgovore na konkretna pitanja, a usta su joj puna strateških dokumenata koji nedostaju Zagrebu (a to stanje traje valjda još od Većeslava Holjevca), isticalo se da je na vlastiti zahtjev prestala biti totalna šefica projekta Rijeke kao europske prijestolnice kulture. Na vlastiti zahtjev? Pa koga se misli zavarati ovom agitpropovskom formulacijom? I zašto se uljepšava nečiji lik i djelo? Kakav crni vlastiti zahtjev.

Emina Višnić je u Rijeci morala aterirati jer joj je projekt propao pa su od nje ruke oprali čak i dugogodišnji riječki moćnici. A ta se propast nije dogodila samo zbog pandemije nego i zbog nesposobnosti i inertnosti riječkog menadžerskog i umjetničkog tima u kojem je sve glavne uzde stjecajem držala baš Emina.

Naravno, netko joj je to omogućio i taj se sada vjerojatno kaje, ali za kajanje je kasno. Hoće li se kajati i zagrebačka vlastodržačka ekipa jer je umjesto Marka Torjanca na čelo gradskog ureda za kulturu izabrala baš Eminu Višnić, osobu koja je glavni krivac za međunarodni debakl najvećeg hrvatskog kulturnog projekta od nezavisnosti? Ili zagrebačka vladalačka ekipica misli da je EPK u Rijeci bio senzacionalan iako se u tom gradu još dovršava gradnja doista lijepo zamišljene knjižnice te se još lome koplja oko Titova broda Galeb koji je postao nešto poput kulturnjačkog Obrovca?

A javnost se još uvijek zabavlja i s nevjerojatnim informacijama o enormnim autorskim honorarima za vodeće ljude riječkog nacionalnog kazališta, ali i okolnosti njihova angažiranja u projektima EPK. No, bez obzira na riječki debakl, Emina Višnić dobila je novu šansu, što dokazuje da je ovaj višemjesečni cirkus oko javnog natječaja za pročelnika gradskog ureda za kulturu ispao obična farsa.

Farsa u kojoj se unaprijed znalo tko će pobijediti, a onih sedmero kandidata i kandidatkinja ispali su naivci koji su vjerovali u demokratsku proceduru i demokratske standarde. No nije Emina Višnić jedina akvizicija Tomaševićeve ekipe u kulturi. Na čelna mjesta dvije važne muzejske institucije u Zagrebu Tomašević je postavio dvije osobe iz susjedne Slovenije. Na čelo Muzeja suvremene umjetnosti tako je došla doista ugledna slovenska kustosica Zdenka Badovinac.

Njezin izbor stručna javnost dočekala je s odobravanjem. Ali onda se ta uglednica, došavši u Zagreb, uselila u apartmane koji se nalaze u muzeju, ali za gostujuće kustose i umjetnike, što je izazvalo revolt dijela zaposlenika, ali i zagrebačke javnosti. Možda se u međuvremenu iz tog apartmana iselila i možda je shvatila da od plaće mora unajmiti stan u Zagrebu (ako joj nešto drugo ne piše u ugovoru).

Stambenih problema, izgleda, nema nova ravnateljica Muzeja grada Zagreba Aleksandra Berberih Slana. Ona je slovenskim medijima izjavila da se iz Maribora, gdje je vodila Muzej narodnog oslobođenja, seli u Zagreb u kojem joj živi partner i studira sin. Barem nešto.