Kad bismo sudili po nezadovoljstvu koje u ovom trenu prijeti eksplozijom na mrežama, lako bismo mogli zaključiti da je HDZ tek kad je ponovno suvereno osvojio vlast – stigao zapravo na sami rub stranačke dezintegracije. Doista, neki od onih koji su desetljećima bili zaslužni vjerni vojnici stranke, danas javno prijete rezanjem članskih iskaznica, neki su to već i napravili, drugi traže stvaranje novog, “istinskog” HDZ-a, koji bi konačno “dostojno predstavljao desnicu”, uz plotune nevjerojatno teških uvreda odriču se Andreja Plenkovića, čovjeka koji je u Saboru okupio do jučer nezamislivu 91 ruku podrške za Vladu desnog centra te zazivaju nekog novog, “pravog” vođu da ih povede – negdje, ne zna se gdje. Zlatko Hasanbegović za sada se ne odaziva, a malo je vjerojatno da i hoće.
Lažu sami sebi, pa onda i nama, da ih je Plenković prevario. I pri tome su gori od Mosta, ali onog otprije nekoliko mjeseci. Kažu da nije poštovao volju birača koji su, navodno, dali glasove Hasanbegoviću ne za ulazak u Sabor, nego u Vladu. No, istina je isto tako da Hasanbegović lani nije uspio ući u Sabor, da je po glasovima bio na samom dnu, a da ga je Karamarko ipak postavio u Vladu. Da je od 18 zastupnika koji su dobili dovoljno preferencijalnih glasova, Tomislav Karamarko na kraju samo jednom od njih omogućio ministarsko mjesto. I nitko se od njih nije bunio! Plenković je pak sad u Vladu postavio šestoricu koji su imali više glasova nego Hasanbegović. Za Plenkovića je politika umjetnost kompromisa, a za one koji se sad bune kompromis je po definiciji izdaja. Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob, kao da viču. No, radi li se o buntu nekolicine koji su samo neizmjerno glasniji ili je to naznaka neke stvarne erupcije i u toj do jučer pokornoj tihoj većini? Nova oluja ili samo bura u čaši vode, odnosno zakasnjelo suočavanje s tvrdoglavo nijekanom stvarnošću – da je njihova vizija lustracije rušenjem Karamarka doživjela neslavan krah?
Zapravo, ništa novo. Slično nezadovoljstvo već smo i prije viđali. Tako bespomoćno i izdano, iako ne s istim razlozima, osjećali su se mnogi u HDZ-u i kad je na vlast došao Ivo Sanader, pa zatim Karamarko, kojem prije svega ama baš nikad neće moći oprostiti suradnju s Mesićem. No, ovima sada vrijeme je da pogledaju ne u retrovizor, već u ogledalo: nakon Sanadera i Karamarko je ponižen, nemilosrdno srušen poput Sadamova spomenika u središtu Bagdada, a zajedno s njim u prašini je završio i projekt definitivnog obračuna sa strukturama bivšeg sustava koje su preživjele sve demokratske promjene te i dalje ostale duboko utkane u sve pore hrvatskog društva. Nikad nećemo saznati koliko bi stvarno daleko Karamrko išao s lustracijom, no i onih par simboličnih Hasanbegovićevih poteza bilo je dovoljno za buđenje svih čuvara tekovina revolucije. Oživjeli su poput glinenih vojnika jugoslavenskog cara, na triput izgovorenu riječ “lustracija” svi su spremno ustali protiv njega. I, treba pogledati istini u oči – pobijedili. Buntovnici napokon moraju priznati: ta bitka za HDZ je apsolutno i nepovratno izgubljena! Makar to istodobno bila i Pirova pobjeda za SDP, koji se od nje možda nikad i ne oporavi. Da ima vremeplov, Milanović bi se sigurno vratio u prošlost, barem do trena kad su predali zahtjev za Karamarkov opoziv te time dali oružje u ruke Mostu. Rušenjem Karamarka, srušio je i sebe.
I dalje je zapravo nevjerojatno zbog čega je Karamarko konačno pao. Jer da je iza svega toga dima bilo nekakve žere, valjda bi do sada već bilo pokrenuto barem saborsko istražno povjerenstvo. No, očito za to više nikoga nije briga, cilj je ostvaren.
U trenutku kad Milanović s gađenjem bježi od kamera, za ulogu vođe oporbe u Saboru aktivno se nadmeću Ivan Pernar i Miro Bulj, a HDZ u anketama bježi SDP-u za desetak postotaka, posve je jasno da Plenković nema mnogo razloga za paniku zbog pokreta otpora unutar vlastite stranke. Kao i Sanader i Karamarko prije njega, prije svega bojati se treba samo samoga sebe, a ne nekih koji možda hoće – a možda neće – osnovati neki novi, još stariji HDZ te tako sami sebe izbrisati s političke pozornice. Jesu li HDZ-ovi nezadovoljnici stvarno mogli vjerovati da će Plenković samo nastaviti tamo gdje su stali Karamarko i Hasanbegović? Naravno da nisu. Tražilo se čovjeka koji će spasiti što se spasiti da, a to je mogao samo onaj tko će biti posve drukčiji. I našli su ga. Plenković je isporučio pobjedu koju Karamarko nije bio u stanju donijeti, koja mu nije bila ni u zvijezdama ni u kartama, a kamoli u političkoj kocki na koju se oslonio. Plenković sasvim sigurno neće nastaviti Karamarkovim stopama, što god netko tražio od njega. I to je svima trebalo biti unaprijed jasno. Komu nije bilo – taj je sam sebi za to kriv.
Nisu bitni ni Karamarko ni Hasanbegović, a još manje je bitan Plenković, Hrstiću. Bitno je što i kako osjećaju i misle ljudi u Hrvatskoj. A ljudi u Hrvatskoj osjećaju se ovako: Dio plješće pojavi Plenkovića i "ušutkivanju" desnice. To je međutim onaj dio od kojeg nikad ništa produktivno nije bilo, to su razni uhljebi, blebetala s filozofskog, osobe koje zauzimaju javni prostor ali koje NE stvaraju nikakvu novu vrijednost i od kojih se NE isplaćuju mirovine i ne gradi gospodarstvo. To su, također, mahom ljudi s jednim/nijednim djetetom. To su ljudi na kojima Hrvatska umire. Drugi dio ljudi osjeća se konačno poraženo. I nakon toliko desetljeća žrtvovanja i borbe za jednu državu koja će zaista biti država, za zemlju koja će rasti u svakom pogledu, konačno dižu ruke od svega. Zašto se onda dalje žrtvovati za zemlju koju više ne osjećaš kao svoju domovinu? Takvim je ljudima jedna Njemačka više domovina od ovakve, nelustrirane Hrvatske u kojoj ih se ponižava. Granice su otvorene i takvi ljudi otići će iz Hrvatske. A zajedno s njima otići će i radinost, životna snaga zemlje, ona koja stvara i koja rađa. Potrajat će još neko vrijeme ova idila zemlje oslobođene od državotvorne desnice, naravno, ali već u kratkom roku počet će se osjećati gdje je zaista ležala budućnost Hrvatske. Kad se rokovi za pregled kod liječnika produlje jer liječnika više nema, kad prvi put dođete na pregled kod nekog tamo iz tko zna koje lijeve zemlje kvaziliječnika kojem je ovo tek usputna stanica prema zapadu i kojem se živo fućka za vas, kad prvi put mirovine budu kasnile jer ih se nema otkuda isplatiti, kad se dućani počnu gasiti jedan za drugim čak i u velikim trgovačkim centrima jer jednostavno više nema dovoljno ljudi, kad počnu otpuštanja nastavnika jer više nema djece... onda uživajte u svojoj nelustriranoj zemlji oslobođenoj "desničara". Neka vas filozofi s crvenom zvijezdom na čelu hrane.