Može li Hrvatska prihvatiti Čolakovića kao što je Francuska prihvatila Moranda?

Ideja Milana Bandića (ako je samo njegova) da grad Zagreb književniku Enveru Čolakoviću ukaže posmrtnu počast tako što će jedan mali park nazvati njegovim imenom može donekle podsjetiti na plan nekadašnjeg francuskog predsjednika Sarkozyja da pisca Louisa-Ferdinanda Célinea smjesti među „zaslužne sinove domovine“ u Panthéonu. Sličnost se više odnosi na predlagače nego na njihove štićenike: ni Bandić nije razmišljao dovoljno što u ovim uvjetima znači društveno promicanje jednoga pisca (i prevoditelja) koji je 1944. ulazio u diplomatsku službu tadašnje Endehazije, čak i ako nije ostavio druge i dublje dokaze o svom ustaštvu. To što je bio ataše za kulturu u Budimpešti ne bi smjelo ostati vječnom, čak ni posmrtnom preprekom, da se njegovo djelo objektivno valorizira; teško da može biti preporuka za njegov lik, čak i ako nije, koliko se zna, ostavio veće dokaze koji bi ga kompromitirali. Kad je mislio da Célinea može pridružiti Andréu Malrauxu, površni Nicolas Sarkozy nije znao da ima posla s najvećim antisemitom među francuskim piscima i najvećim talentom među svim antisemitima. Usporedba s Čolakovićem nije, na žalost, moguća po kriteriju književnoga talenta; srećom, još manje po negativnim emocijama koje su kod genijalnog Francuza prelazile granice mržnje.

Može li se, i koliko, slučaj Envera Čolakovića (1913. – 1976.) uspoređivati sa sličnim primjerom jednog drugog francuskog pisca koji je u ratu, kao i on, radio u diplomatskoj službi i ostao suspektan do kraja života zbog same činjenice da je radio za kolaboracionistički režim? Iako su Francuzi svoju ratnu povijest zaključili na vrijeme tako da ne drže u ormaru nikakve kosture koji bi mogli naknadno (za)paliti političke strasti, Paul Morand (1888. – 1972.) izuzetak je od pravila da se piscima ne čačka po biografiji kako bi se istjerali duhovi potisnute i zaboravljene prošlosti. Školovani diplomat, ali i veliko književno ime, s golemim opusom od 60-ak knjiga najrazličitijih žanrova, od romana, novela, pripovijetki, putopisa, drama, eseja, sve do pjesama koje je posebno pisao za Sarah Bernhardt i libreta za Julesa Masseneta, nema mira ni u grobu. Svoje je mjesto, u nastupima neskromnosti, sam opisivao kao „blizanca Eiffelova tornja“, premda se nije uspio popeti na takve književne visine: nije dobio Nobelovu nagradu iako je u tome stoljeću bilo baš najviše Francuza koji su je primili; mogao se tješiti da među njima nije ni Marcel Proust, koji mu je 20-ih godina pisao predgovore za knjige, ili se odnositi s ironijom pisca-gubitnika pravdajući se da nema rođake u Stockholmu. Nije nikad osvojio ni Goncourta, najvišu nagradu u svojoj zemlji, jer je bio premlad kad ju je mogao dobiti za „Otvoreno danju“ i „Otvoreno noću“, a poslije prestar i „obilježen“ da mu ne bi bilo važnije da, poslije svega, skine masku s kojom je živio od rata, a ne da se neuspješno bori za književne titule. Taj je profesionalni diplomat, ni prvi ni posljednji kojega su vladari zvali u svoju službu, putovao svijetom i mijenjao boravišta da bi mogao pisati.

Pisci su se svrstavali...

No, dok je preteča takvih „neprirodnih brakova“ Chateaubriand, znao (sa)čuvati superiornost književnika nad političarom, čak i prema Napoleonu, kojega je zastupao po svijetu, Morand je maršalu Pétainu tijekom rata „čistio cipele“, a u rukama držao cenzorske škare u Vichyju; filmu Jeana Gremillona nije 1943. dao propusnicu zbog jedne benigne Prévertove replike („Nema ništa ljepše od slobode!”). Cenzor iz utrobe pisca okvalificirao ju je kao „unutrašnji otpor“, i film „Lumière d’été“ (Ljetna svjetlost) stavio na indeks zabranjenih djela. Među piscima je u to vrijeme postojala uzrečica: „Čuvaj se ‘Morandove cenzure’ i ‘Giraudouxove propagande’”! Parodija ili ironija, ali autor slavne antiratne drame „Trojanskoga rata neće biti“ postavljen je za voditelja vichyjevske propagande, što ga je, za razliku od kolege cenzora, iznutra razdiralo i uništavalo, i fizički i moralno, tako da on nije mogao stvarati poslijeratne probleme pobjednicima. Umro je prerano, ili na vrijeme da ne doživi ono protiv čega je pisao.

Sasvim obrnuto, kod Moranda nije bilo dvojbi gdje mu je mjesto u ratu; on nije samo obavljao jedan nečasni posao cenzora (2240 spaljenih i 1000 zabranjenih naslova), nego ga je obavljao iz uvjerenja da je častan. Kod njega su se „slabosti za diktaturu“ očitovale i dok je prije rata bio na visokim diplomatskim položajima u Londonu, Madridu i Rimu. „Ako su se svjetla koja su obasjavala naš kontinent definitivno ugasila – pisao je tada – ne treba grešku pripisivati Hitleru, cijela mu je Europa pomogla da osvoji vlast.“ U kontroverznome periodu francuske (i europske) povijesti nisu se sasvim poklapali književni i politički angažmani: pisci su se svrstavali, obično uz jačega, nešto iz interesa, nešto iz (političkoga) neiskustva, a nešto i iz uvjerenja; većina je „pružala usluge“ a da i nije bila u vlasti (osim Axela Bonnarda, ministra prosvjete, koji je s Pétainom i Lavalom poslije oslobođenja bio osuđen na smrt). Poslijeratni su istraživači dokazali da Paula Moranda moćni Goebbels nije 1941. slučajno zvao na kongres pisaca u Weimar, da je bio „nedvojbeni antisemit“, ne u klasi jednoga Célinea ili Brasillacha, ali nekoliko kategorija iznad Giraudouxa. Vjerojatno ga je „stari Maršal“ htio nagraditi kad ga je usred rata oslobodio cenzorske dužnosti i poslao za svoga veleposlanika u Bukurešt; oženjen za bogatu Rumunjku, mogao je, bježeći od Crvene armije, natrpati vagon obiteljskih slika i drugih umjetnina, prebaciti blago u neutralnu Švicarsku, i ondje (pro)živjeti desetak godina, između dviju odluka francuskih vlasti: jedne da ga nečasno otpusti iz diplomatske službe jer je služio Vichyju, i druge da ga ponovno integrira jer je prije toga služio Francuskoj (i da ga istodobno umirovi). Za nj je tada mogao početi posljednji životni period: teška borba za povrat izgubljene časti.

Da se diplomat-pisac zatekao u zemlji kad je prodirala sloboda, možda bi i njega pomela, kao neke druge pisce koji su s nacizmom tikve sadili; nije imao hrabrost La Rochellea, da se sam ubije, ni nesreću Brasillacha, da ga likvidiraju nove vlasti; spasio se lukavstvom Célinea, da se skrije dok oluja ne prođe, i da se pojavi poslije svih „čišćenja“ kad je teren bio dobro pometen. Najčešće se barata podatkom, u nedostatku službenih brojki, da je 350 tisuća Francuza bilo pod istragom, da je dobra trećina bila osuđena ili na zatvorske kazne ili na gubitak građanske časti, da je oko 1400 ljudi bilo osuđeno na smrtnu kaznu, a da je više od polovice i likvidirano. Da je bio među njima, i Morand bi potpadao pod strogi de Gaulleov režim da viši status povlači za sobom i veću odgovornost. Prema mislećem dijelu nacije, General nije pokazivao nikakvu milost. Vjernik u njemu govorio mu je o intelektualcima isto što će poslije govoriti Enzo Traverso, profesor političkih ideja – da su oni kao „svećenik koji se penje na oltar“: nositelji visokih vrijednosti, ako ne i dogmi. Imao je Morand na tome putu k rehabilitaciji naglašeni problem s karakterom svoga novog vladara: general de Gaulle više je volio kurtizane nego oponente oko sebe, pa se nije bunio kad je François Mauriac založio svoj golemi književni kapital za sitniš jedne loše knjige u njegovu slavu; nije se kolebao kad je zbog „intelektualne kolaboracije“ odbio amnestirati Roberta Brasillacha, niti je popuštao kad je Paul Morand kucao na vrata vrlo slavne Francuske akademije. Kao zakoniti (i zakonski) zaštitnik Akademije, francuski predsjednik nije slušao dvorske suflere koji su mu sugerirali da nakon oslobođenja radikalno riješi problem Akademije tako da je raspusti, ili ukine, umjesto da isključuje iz članstva političkog i duhovnog vođu kolaboracije Philippea Pétaina i Charlesa Maurrasa. Kako je lako gubila nevinost kod svakog udvaranja s desne strane, Akademija je dovela u pitanje čast intelektualnog i moralnog čuvara nacije potvrđujući se politički kao zaštitnica ancien régimea. General de Gaulle sam je bio dovoljno konzervativan političar da bi ugrožavao veliku instituciju zato što je pokazivala konzervativno lice: „Moja je namjera da ništa ne mijenjam u statusu koji je Akademiji dao Richelieu.“ Vojnik u njemu imao je osjećaj za povijest u koju je ulazio i koju je sam stvarao, i poštovanje prema naciji koju je štitio od izdajstva i izdajica.

Nigdje i nikad, ni u jednom govoru ili tekstu, de Gaulle nije izustio, ili spomenuo, nacionalizam, ni u pozitivnom ni u negativnom značenju. Ali, kad je Paul Morand podnio kandidaturu za ograničeni broj „besmrtnika“, kao ključar Akademije nije htio otvoriti vrata piscu koji se nije uklapao u njegove nacionalne i etičke standarde; za njega je Vichy bio dvostruka izdaja domovine i nacije jer je režim stvoren na kapitulaciji Francuske i jer je predstavljao negaciju Republike! Piscu nije više mogao suditi; nije htio amnestirati diplomata koji je služio režimu za koji je bio uvjeren da je značio izdaju Francuske. A kad je Akademija, poslije 10-godišnjeg de Gaulleova otpora, primila Moranda u svoje članstvo, njen zaštitnik, u svojstvu šefa države, upotrijebio je posljednje sredstvo izražavanja nezadovoljstva – nije novoga člana primio u Elizejsku palaču, što nalaže njegova zaštitnička uloga. Poravnao je račun a da nije puno dobio, osim da pokaže svima da i veliki ljudi pate od malih, običnih slabosti. Njegovu je kapricioznost još više na svojoj koži osjetio drugi veliki književnik i diplomat, nobelovac Saint-John Perse: njega je uspješnije zaustavio na putovanju u „besmrtnost“ ne ostavljajući nikakve tragove o „zločinu“, osim biografskoga razloga da je rat proveo u Americi zarađujući za život radom u Kongresnoj biblioteci.

Literatura s kamenom politike

Francuska je probleme kolaboracije davno zatvorila da bi danas netko povećalom ili mikroskopom tražio njene ostatke, niti se posebno uzrujavao što se nekadašnjim kolaboracionistima dodvoravaju najveći izdavači, ne da rehabilitiraju njihovu političku djelatnost, još manje da promiču njihova (kriva) uvjerenja, nego da otvore izvore za razumijevanje vremena u kome su se zla događala. Veliki Gallimard, izdavač posljednje dvojice francuskih nobelovaca (Le Clézio, Modiano), s osam Goncourta, izdat će prvi put poslije rata brutalne Célinove predratne pamflete; dosad su se prodavali „na divlje“; odsad će se izdavati regularno jer je istekao rok (70 godina) da se i „Mein Kampf“ može slobodno tiskati. Spada li to u zrelost jedne nacije i demokratsku nosivost jednoga društva kad su se u stanju suočiti s tamnijom stranom svoje prošlosti. „Čitanje pojedinih autora prolazi obvezno preko njihovih političkih angažmana“, tumači takvu liberalnu logiku pisac i akademik Jean-Marie Rouart. „Treba li Louisa Aragona svesti na njegov komunistički angažman, a Curzija Malapartea na fašistički?” U političkim debatama obično se teško razdvaja autor od djela i djelo od autora; u intelektualnim debatama, operacije se lakše izvode, sasvim na tragu Proustova uvjerenja da postoji pisac i da postoji djelo kao njegovo „drugo ja“.

Da je Francuz, Enver Čolaković za života bi znao što ga čeka poslije smrti; kod nas, prošlost nikako da prođe, komunistički totalitarizam naslijedio je fašističku diktaturu, država-nacija ne uspijeva raščistiti naslijeđene ruševine, stare i nove ideologije otežavaju pristup povijesnoj istini. Dok nema čvršćih književno-političkih granica, djelo, ne samo književno, nije lako osloboditi tereta svoga stvaratelja, ako i ono samo nije teret. To je sudbina malih naroda koji sa zakašnjenjem ulaze u povijest. Pisac poput Čolakovića, osuđen 1945. na život pod sumnjom da je vragu prodavao dušu, izoliran od svoga temeljnoga zanimanja, onemogućen u razvijanju svoga talenta, i k tome razapet između dviju malih književnosti, hrvatske i bošnjačke, koje ga prisvajaju sa svojim identitetnim pohlepama. U rodnoj Bosni, kojoj je pjevao kao „majci“, dobio je dvije škole, a s trećom je, u Sarajevu, imao belaja, ne zato što je govorio, pisao ili učinio, nego što je morao znati kad se 1944. ukrcavao u Poglavnikov diplomatski vlak na putu za Budimpeštu – da su u NDH na snazi rasni zakoni, da postoje logori, da se progone i likvidiraju politički protivnici. Diplomatski status nije bio osobito visok, ali ga je uvodio u predsoblje skoroga pakla, gdje je požurio, možda zbog političkoga neiskustva i naivnosti, možda i iz nostalgije da se vrati u grad svoga rođenja i domovinu svoje majke, negoli iz ustaškoga uvjerenja. Tako bi se moglo čitati ono što je o njemu dostupno i poznato. Uvjereni ustaše, pa i među piscima, bježali su 1945.; on je ostao, prošao sito i rešeto, ali niti je bio optužen niti je bio osuđen. To što su mu kazališna djela izvođena za vrijeme Edehazije u Sarajevu i u Banjoj Luci, što je roman „Legenda o Ali-paši“ dobio nagradu Matice hrvatske 1944. godine, što je od rata do smrti (1976.) živio anonimno, kao prevoditelj (s njemačkog i mađarskog) i kao redaktor, što za života nije bio objavljivan, što mu je književna ostavština tiskana posmrtno, što je za to zaslužna obitelj Čolaković, a ne demokratska hrvatska država, može govoriti o vremenu u kome je živio i djelovao, koliko i o njegovoj sudbini potisnutog i zaboravljenog pisca. Ne može se govoriti o tome što bi napisao da je smio i dalje pisati; može se suditi po onome što je dotad napisao, ni blago ni strogo, nego objektivno. U Bosni ga prisvajaju, barem iz razloga dominantnih tema zbog kojih ne mogu prisvojiti Ivu Andrića; srpsko-hrvatskoga nobelovca i posljednjeg jugoslavenskog veleposlanika kod Hitlera, citiraju i protivnici Bosne, a kod Čolakovića pretežu jake emocije prema „majci“. Da su mu mogli pronaći neke druge emocije, ne bi mu dodjeljivali škole i uvrštavali „Legendu o Ali-paši“ u školsku literaturu. Nije nepoznato koliko su u prvom hrvatskom susjedstvu osjetljivi na ustaštvo da bi tako promovirali pisca da je i sam bio ustaša. Iz hrvatske književne perspektive tepaju mu da je napisao „jedan od pet najboljih hrvatskih romana“; ako je to širi stav ceha, onda će za pisca Envera Čolakovića učiniti (naj)više da se brinu za njegovo djelo, da ga učine dostupnim, a da ga oslobode politike. Kad bi mogao birati, vjerojatno bi i pisac sam radije da ga ljudi čitaju nego da po njegovu parku bacaju kojekakve otpatke.

Nije bezazleno to što je Enver Čolaković prihvatio služiti državi koja je bila dio propalog europskog „novog poretka“. Tko bi mu htio pokloniti spomen-park, morao bi dokazati da to nije učinio ni iz interesa ni iz uvjerenja. Kad je gradonačelnik Bandić otkrio da mu je rezervirao jednu parcelu u Zagrebu, vjerojatno nije slutio da mu neće napraviti uslugu: probudio je i one koji su znali da je pisac radio u Poglavnikovoj diplomaciji, ali to nisu smatrali značajnim, jer se u njega nisu vezale Budakove negativne legende; uzbudio je i one koji su za to tek saznali, pa su iz sebe istresli bijes kao da Bandić rehabilitira samoga Budaka (čije su ulice prošle s manje otpora); iznenadio je one koji su htjeli šutjeti dok ne dođe vrijeme, pa su (po)žurili u piščevu obranu, kao da je riječ o stvarnome napadu na pisca. Ne može se reći da neki nisu u svemu uživali veseleći se (naknadnoj) „pobjedi nad pobjednikom“.

Opet se pokazuje koliko je Stendhal bio u pravu kad je (na)pisao: „Literatura je kamen obješen o vrat politike.“ Problem je što može vrijediti i obratno, pa se književna povijest u nerazvijenim političkim društvima pojavljuje kao „nacionalna ropotarnica mješovite robe“.