Može li hrvatska vlast osigurati prava BiH Hrvata?

U posljednjemu Obzoru našega lista, premijerka srpske polovice BiH (ne)očekivano je govorila o trećem entitetu u BiH. Željka Cvijanović pomalo se diplomatski ogradila rekavši da je to trebalo riješiti još u Daytonu. No, dometnula je da je to problem Federacije, ali da moguće formiranje hrvatskoga entiteta u BiH ne može biti “na štetu Republike Srpske”. Zašto bi bilo kad je ta “država” još u ratu formulirala pravila pravde i pravednosti, pa onda pravednost jedino može i očekivati. Za premijerku nema dvojbe da bi hrvatski entitet trebalo formirati izvan granica njezine vlasti. Pa gdje? Tamo gdje se to ne tiče njezine vlasti. Hrvati bi, prema njezinu mišljenju, problem svoga entitetskog političko-teritorijalnog područja trebali rješavati u Federaciji. Dakle, ne na područjima u njezinoj “državi” gdje su stoljećima Hrvati živjeli i na njima uglavnom bili većina.

Hrvati su već dugo BiH Palestinci. Jedino oni u Bosni i Hercegovini nemaju svoju “državu”. I Bošnjaci i Srbi je imaju premda Bošnjaci to možda i neće priznati. U Federaciji su Hrvati kao “konstitutivni narod” zbog nakaradnog izbornog zakona dovedeni do toga da im u toj Federaciji političke predstavnike bira većinski narod! U srpskome dijelu BiH Hrvati su postali nepostojeći. Više ih tamo zapravo i nema. U Daytonu su “gospodari svijeta” odlučili nagraditi agresore te su tako Srbi u BiH dobili pola te zemlje. Najviše na područjima gdje nikada i nisu bili većina. S tih područja Hrvati i Bošnjaci su protjerani i nikada se na njih više nisu vratili.

Srbi su u Daytonu iz nekih čudnih razloga od Amerikanaca nagrađeni pa i nije za čuđenje da su danas upravo oni najveći zagovornici i branitelji sporazuma u Daytonu. Hrvatima je tim sporazumom oduzeto sve osim sjećanja da su nekoć u svome širemu zavičaju bili većina. Čudnom politikom bosanskohercegovački Hrvati postali su žrtve takve politike. Kako se moglo očekivati da će Hrvati u BiH biti ravnopravni ako i oni ne dobiju svoju teritorijalno-političku zajednicu? Očito se zbog nečega u to vjerovalo. U Daytonu u to nije povjerovao samo bosanski Hrvat Krešimir Zubak koji taj sporazum nije htio potpisati. Potpis predsjednika Hrvatske, dr. Franje Tuđmana Amerikancima je očito bio puno važniji od Zubakova. I do danas je ostalo nejasno zašto je dr. Tuđman pristao na taj nepravedni dokument. Hrvata je nakon Daytona u Srbima darovanom dijelu nestalo. U Federaciji su ostali “konstitutivni narod” koji zapravo ne može sam izabrati ni svoga nacionalno-političkoga predstavnika!

U Federaciji bošnjačko je stanovništvo u velikoj većini pa je onda tako i s vlašću. Zašto bi onda ta vlast dopustila formiranje hrvatskoga entiteta na svome području? Premijerka srpske polovice Bosne i Hercegovine vjerojatno je darežljiva, kao i Milorad Dodik, u podršci Hrvatima u težnji za svojim nacionalnim entitetom. Samo neka ga ne planiraju u njihovoj “državi”. A područje za nju im je upravo dano tamo gdje na to nisu imali pravo ni po historijskom ni po etničkom načelu. U Daytonu su Srbi zapravo dobili zakonsku tapiju na tuđu zemlju. To je već dugo država u državi. U ovakvoj BiH Hrvata zapravo politički i nema. Može li ih uopće i biti bez nacionalnoga entiteta? Po čemu bi oni u BiH bili “konstitutivni narod” ako nemaju isto pravo kao i druga dva takva naroda?

Hrvatska vlast u Zagrebu može uime nečega politički imaginarnoga zatvarati oči nad tom činjenicom, ali ona neće zatvaranjem očiju i nestati. Ako Zagreb pred nečime ne smije zatvarati oči, onda su to zbivanja u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je vlast, ne samo po hrvatskome Ustavu, obvezna skrbiti i za Hrvate u BiH. Pogotovo bi se “starateljstvo” nad bh Hrvatima moglo unaprijediti i poboljšati zbog hrvatskoga članstva u EU. Zar zadatak hrvatske diplomacije ne bi bio činiti sve da Hrvati u BiH po svemu budu ravnopravni s druga dva naroda? Na kraju, zašto poboljšanje položaja Hrvata u susjednoj državi ne bi bio i hrvatski uvjet za davanje pristanka ulasku BiH u EU? Mogu li Hrvati (i u Hrvatskoj i izvan nje) napokon našoj vlasti postati najvažniji?