Tko su Matti Vanhanen i Tarja Halonen? Tko su Kjell Magne Bondevik i Jens Stoltenberg? Tko li su Pascal Couchepin i Hans-Rudolf Merz? U promilima se računaju građani Hrvatske koji znaju da se iza prvog para imena kriju jedan premijer i jedna predsjednica Finske, iza drugog para dva premijera Norveške, a iza trećega dva predsjednika Saveznog vijeća Švicarske koji su ujedno bili i predsjednici te države. Nisu to nikakvi historijski likovi kojih se teško sjetiti, nego političari koji su obavljali najviše dužnosti u svojim državama u ovom, 21. stoljeću.
A nije riječ o bilo kakvim državama: Finska, Norveška i Švicarska, tri omanje europske zemlje koje su prostorno i populacijski slične Hrvatskoj, prema svim se relevantnim pokazateljima ubrajaju u desetak ekonomski najrazvijenijih, socijalno najpravednijih i politički najdemokratskijih država na svijetu. Na njihovu su se čelu nalazile, eto, međunarodno "anonimne" ličnosti koje su svojim radom, kompetentnošću, odgovornošću i političkom kulturom pridonijele zavidnu razvoju i ugledu svojih država. U političkoj kulturi tih, kao ni mnogih drugih demokratskih država u svijetu, ne njeguje se koncept državnih čelnika kao velikih nacionalnih vođa i takozvanih državnika od formata koji izravno ulaze u povijest.
Lakrdijaš i izdajnik
Zanemare li se duga povijesna iskustva s carevima, kraljevima i maršalima, u Hrvatskoj se koncept ultimativnog velikog vođe razvija s pojavom Franje Tuđmana. Tuđman se otpočetka politički profilira, a poslije i literarno stilizira, kao neupitni otac nacije i države, osobni jamac njihove opstojnosti, nenadmašni pobjednik u ratu i miru. Kako pojam vođe sadržava negativne povijesne konotacije, pa mnoge asocira na njemačkog führera ili španjolskog caudilla, on se neprimjetno transformira u "državnika" ili, točnije, "državnika od formata". Od Tuđmanovih nasljednika zahtijeva se da budu državnici od formata, da imaju vidljive državničke potencijale i kvalitete te da se uvijek ponašaju državnički.
Premda nikad nije do kraja rasvijetljeno što to zapravo znači, prešutno se podrazumijeva da državnik od formata u Hrvatskoj mora biti nacionalist ili makar "demokratski nacionalist", kako u vanjskoj tako i u unutarnjoj politici. U svijetu nas mora čuvati od pošasti globalizacije, europeizacije i balkanizacije, a u zemlji od resrbizacije, reateizacije i rekomunizacije. Državnik od formata postao je neka vrsta transhistorijske figure, junak koji čvrsto stoji na braniku vječno ugrožene domovine i koji u svojim sudbinskim bitkama ne mora uvijek voditi računa o demokratskim tričarijama.
Mesić nije bio državnik od formata, nego nacionalni izdajnik i lakrdijaš koji je obeščastio Tuđmanove svete dvore na Pantovčaku. Račan to nije mogao biti definicijski kao bivši komunist i ljevičar u kojega je trajno bilo usađeno zrno "nacionalne izdaje". Ni Josipović to ne može biti zbog istih ili sličnih razloga. Sanader je u početku bio "dečko koji obećava", ali je ubrzo iznevjerio nadanja prodavši se Haagu, Europskoj uniji i Miloradu Pupovcu. Ipak, bio je makar vjernik i antikomunist, pa mu Katolička crkva i klerikalna desnica to i danas visoko honoriraju. Kako sve dublje zalazimo u izbornu godinu, javnosti se sve češće nameće pitanje državničkih kvaliteta Zorana Milanovića. Ono će još više učestati nakon ovotjedne objave političke deklaracije SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a o zajedničkom nastupu na izborima i praktičnog isticanja Milanovića kao zajedničkoga premijerskog kandidata.
Zaslužuje li doista vođa opozicije, koja ima velike izglede da dođe na vlast na sljedećim izborima, da postane novi premijer? Zastupnici državničkog koncepta, napose tradicionalistička hrvatska desnica, misle da Milanoviću tu nije mjesto zato što nije veliki nacionalni vođa, nije ni slika ni prilika Tuđmana, nije državnik od formata.
Vrijedi platiti cijenu
Demokratska javnost u ovoj zemlji može se samo nadati da je doista tako. Može se samo nadati da će novi premijer, tko god on bio, biti skrojen prema uzoru na "anonimne" finske, norveške ili švicarske "nedržavnike", neautoritarne i nekorumpirane dužnosnike koji će gomilanju osobne moći, utjecaja i bogatstva pretpostaviti razvoj ljudskih prava, socijalne pravednosti i političke demokracije. Može se samo nadati da građani ove zemlje nemaju više potrebe ni za novim Tuđmanom ni za novim Sanaderom.
Može se, osim toga, nadati i da nema potrebe za hrvatskim Berlusconijem, čiju bi pojavu jedva dočekalo moralno besprizorno celebrity novinarstvo koje je metastaziralo i na područje politike. Budući bi hrvatski premijer trebao biti obrazovana, kompetentna, odgovorna i nekompromitirana osoba koja će sastaviti djelotvornu i uspješnu vladu i u njoj se zadovoljiti ulogom "prvog ministra" i prvoga među jednakima. Ako je cijena za to osobna "povijesna anonimnost", vrijedi je platiti.
@C55K9.9X1 sjedi 5!