Može li Milanović okretanjem udesno ostvariti izbornu pobjedu?

Protekli su dani bili puni nacionalnog zanosa, solidarnosti i jedinstva, kakvo vjerojatno nije viđeno još od završetka Domovinskog rata. Bilo je poželjno da političke podjele i nesuglasice budu potisnute u drugi plan u tolikoj mjeri da smo gotovo zaboravili da se nalazimo u izbornoj godini, točnije, pri kraju izborne pretkampanje.

Upravo zbog toga trebalo bi na ovo obnovljeno zajedništvo baciti pogled i kao na političku činjenicu od prvorazrednog značaja. Jednostavna kalkulacija kaže da će plodove ove iznenada obnovljene nacionalne kohezije uživati vlada Zorana Milanovića. Ma koliko sebe uvjeravali da su rasplet oko braniteljskog prosvjeda, imenovanje zagrebačke zračne luke po prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, izlazak iz arbitražnog postupka u sporu sa Slovenijom i organizacija mimohoda u povodu dvadesete obljetnice “Oluje”, nadstranačka pitanja od kojih nitko politički ne bi trebao profitirati, to nije tako.

Profitirat će Vlada pod kojom je toliki stupanj već dugo prizivanog i žuđenog nacionalnog jedinstva konačno ostvaren.Ako promatramo događaje u posljednjih mjesec dana, naime, ne možemo se oteti dojmu da je ovaj “okret udesno” dio dobro osmišljene kampanje lijevoga bloka stranaka, odnosno, PR stratega Kukuriku koalicije Alexa Brauna. Nakon što je lijeva koalicija potenciranjem ideoloških sukoba s desnicom i “Domoljubnom koalicijom” okupljenom oko HDZ-a uspješno konsolidirala i utvrdila svoju bazu na ljevici – što je okrunjeno najavom “a la Syriza” ekonomskog programa, čime se treba neutralizirati potencijalno opasni “Živi zid” – krenulo se u zapanjujući manevar: lijeva koalicija, na čelu s premijerom Milanovićem, krenula je prema desnom biračkom tijelu i zašla duboko u teren svoga protivnika.

Pred očito zbunjenim liderima “Domoljubne koalicije”, koji su po okončanju braniteljskog prosvjeda i zbog optužbi za udbašku prošlost na račun Tomislava Karamarka bili natjerani u defenzivu, premijer Milanović je izronio kao nacionalni lider koji zna smiriti strasti kada treba, ali i koji zna stati pod nacionalni barjak i prkosno braniti nacionalni interes. Otkrivanje afere Pirangate i izlazak iz arbitražnog postupka, unatoč apelima Europske komisije i drugih europskih autoriteta, nije moglo pasti u bolje vrijeme.

Organiziranje veličanstvenog vojnog mimohoda u povodu dvadeset godina “Oluje”, također. Domoljubna je koalicija, unatoč svijesti o tome kamo će otići politički bodovi, ostavljena bez alternative, s mogućnošću da tek lupi petama i stavi se na raspolaganje.Naravno, cilj ovog desnog manevra nije osvojiti srca desnog biračkog tijela, već osvajanje centra. Domoljubna koalicija bit će odgurnuta jače udesno, a u medijima odlično prolazi za tu prigodu namještena podjela na proslavu “Oluje” u Kninu i svečani mimohod u Zagrebu. Milanović je, nakon mimohoda, sa zadovoljstvom prepustio kninsku proslavu HDZ-u i predsjednici, koju je ovom prilikom uspio nadigrati, prikazujući je kao dio notornog desničarskog kluba i HDZ-a, od čega se ona dosad uspješno branila, a ne kao nadstranačku osobu. Mediji će još dugo brujati o ustaškoj ikonografiji i uzvicima na Thompsonovu koncertu u Kninu.

Poruka je shvatljiva svakome: HDZ znači primitivizam i ustaštvo, a mi predstavljamo civiliziranu Hrvatsku i beskompromisno branimo njen nacionalni interes.Glavna poruka ovog političkog manevra lijeve koalicije udesno namijenjena je glasačima centra iz jasnog računa. Nakon čišćenja političkog prostora od malih stranaka, izbore dobiva ona opcija koja zauzme bolju poziciju na centru. Slična se stvar dogodila na nedavnim predsjedničkim izborima, kada se Kolinda Grabar-Kitarović uspjela nametnuti kao predstavnica desnog centra, nakon što je njezin protukandidat otišao previše ulijevo. Guranje političke scene ulijevo, tako, išlo je u prilog kandidatu desnice. Na sličan način sada, guranje cjelokupne političke scene udesno najviše koristi ljevici, jer onda ona može neometano zauzeti prostor centra, a svoje konkurente prikazati kao ekstremnu desnicu.To je samo naoko paradoksalan zaključak, ali izgleda da djeluje. Očito da je Milanović bolje analizirao rezultate predsjedničkih izbora od Tomislava Karamarka i odatle polučio određene pouke. Domoljubnoj koaliciji, u ovakvoj političkoj konstelaciji, ne ostaje puno manevarskog prostora. Oni moraju smirivati strasti i prikazivati se kao umjerena opcija – dakle, braniti se od optužbi za radikalizam – kako bi eventualno neutralizirali narečene zaključke koje publikumu želi nametnuti Kukuriku-PR. To nikad nije lagodna pozicija, ali tako to biva kad ne uspiješ izvući valjane zaključke iz vlastite pobjede. Onda ostaviš mogućnost da i ta tvoja pobjeda djeluje tek kao slučaj, a slučaju prepuštaš i odluku o vlastitoj političkoj budućnosti.