Ni netko proročki dalekovidan ni politički analitičan nije prije nedavnih izbora predvidio da će metkovski gradonačelnik Božo Petrov u Hrvatskome saboru postavljati uvjete HDZ-u i SDP-u. Ništa čudno da o takvoj mogućnosti nismo mogli ni čuti ni čitati jer Hrvatska nema svoju reinkarnaciju bugarske babe Vange, dok su naši mnogobrojni “politički analitičari” zapravo mentalni paralitičari. Hrvatska je poslije izbora i stalnih političkih i ideoloških natezanja ušla u parlamentarnu i svjetonazorsku krizu. Nekim su glasačima HDZ i SDP očito dosadili pa su u Mostu vidjeli ono što su htjeli. Vidjeli su nešto novo i različito od već istrošene paradigme kojom im godinama dosađuju i SDP i HDZ. No umjesto da Most bude u skladu s tim očekivanjima, tj. da bude neki zasebni i autohtoni “treći put” čelnici Mosta su sebi namijenili ulogu da budu pomiritelji već godinama nepomirljivih najvećih stranaka, da budu Most između njih!
U tim već dosadnim pregovorima vidi se da je Most zapravo iznevjerio očekivanja onih koji su za njega glasovali. Saborski mandati koje je dobila heterogena koalicija skupljena oko Mosta u stvari su tzv. protestni glasovi protiv HDZ-a i SDP-a. Umjesto da na sebe preuzme političku odgovornost koju zahtijeva uloga “trećega puta”, Most se ponaša kao provincijska molitvena zajednica. Oni mole SDP i HDZ da potisnu svoja neslaganja, opreke, razlike, da zaborave svoje svađe. Oni uvode ekumenizam u politiku! Da su se HDZ i SDP htjeli dogovarati, Most im ne bi ni trebao.
Zašto se Most ne usuđuje biti sasvim nova politička opcija, potpuno oprečna dvjema najvećim strankama kojima birači, kako su pokazali i ovi izbori, sve više postaju nezadovoljni? Tek kao odgovorna stranka Most bi mogao na suvisao način sudjelovati u politici. Tko može honorirati želju Mosta da postavlja ultimatume jednoj ili drugoj strani? Predizborna i postizborna želja čelništva Mosta da bude kršćanskiji od HDZ-a i socijalniji od SDP-a sasvim je legitimna. Umjesto ustrajavanja na tome, Most se u javnosti doživljava kao strana koja ne želi odgovornost koju donosi vlast i koja se ponaša kao neovlašteni kontrolor eventualnog vladanja HDZ-a ili SDP-a! Takvo politički neodgovorno ponašanje – u slučaju neslaganja uskraćivanje podrške vladi i izazivanje njezina pada – više sliči na politički ultimatum nego na pouzdanu podršku.
Tko u takvoj stalno neizvjesnoj situaciji može provoditi reforme koje Most zahtijeva? Najlagodnije je ne imati nikakve odgovornosti, a javnosti se predstavljati kao moralni i stručni korektiv vlasti. Malo je vjerojatno da bi s tako čudnovato postavljenim Mostom dijelili vlast SDP i HDZ. Još je manje vjerojatno da bi čelnici Mosta svojim propovjedničkim i zbližavajućim političkim ekumenizmom mogli zbližiti HDZ i SDP.
Pogrešna logika - zbog izbornih rezultata u kojima ni jedna koalicija nije dovoljno jaka da ima većinu, Most nije mogao biti čvrsta opozicija kako su vjerojatno prvotno zamislili. Pozvati odmah na nove izbore, bilo bi od njih glupo i neodgovorno, a koaliranje s jednom od velikih koalicija neprincipjelno. Njihovi su potezi vrlo logični obzirom na njihova polazišta, a budući spremno riskiraju sve što su osvojili (jer ih velike stranke mogu međusobnim dogovorom lako izbaciti iz svih funkcija), njihovi potezi su ujedno i pošteni. To što je animozitet između lidera dviju najvećih stranaka takav da održava obje strane na životu posljednjih 20 godina, nije problem Mosta.