Nakon izglasavanja državnoga proračuna ostaje niz pitanja. Među njima se kao možda i najvažnije nameće: može li se s mizernih 0,48% državnoga proračuna uopće održavati nacionalnu kulturu?
Da su živi Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža ili Vlado Gotovac, vjerojatno bi i danas rezignirali o kulturno i politički zapuštenim Hrvatima. Usprkos toj činjenici “hrvatsku kulturnu javnost” više uzrujava to što “ministar nije antifašist”, nego valjda što će nacionalna kultura s tim mizernim postotkom krenuti u svoju regresiju te se možda svesti na tzv. folklornu kulturu. Bude li “kurikularnom reformom” iz školske lektire izbačen čak i Marko Marulić, Hrvatska bi se mogla vratiti na kulturno-političku razinu vremena prije pojave hrvatskog pučkog tribuna Stjepana Radića. A bilo je to nezavidno vrijeme kada smo bili i politički i doslovce nepismeni. Može li uopće biti hrvatske kulture bez Marulića? To je isto kao da iz engleske lektire bude izbačen Shakespeare, iz francuske Hugo, iz njemačke Goethe, iz talijanske Dante ili iz ruske Tolstoj.
S planiranim izdvajanjem za kulturu, Hrvatska bi mogla postati zemlja negativne utopije, tj. polupismenog naroda, poseljačenih gradova gdje će se gledati zatupljujuće televizije, a škole biti pretvorene u zabavišta. Većina bi mladeži mogla postati poluobrazovana i poslušna posluga političke i financijske elite. Što će njima Marulić ili Gundulić? Što manje znaju, što je humanističkoga obrazovanja manje – to bolje. Suvremeni je homo vulgaris idealan za manipulaciju svake vrste. Hrvati su to kroz povijest pokazali već mnogo puta, pa i sada kada su se pretvorili u ikonoklaste koji uživaju u najavi ukidanja ureda nekadašnjega predsjednika države Stjepana Mesića. Toga su Mesića vjerojatno ti isti, prije šesnaest godina, oduševljeno izabrali za predsjednika.
Potom su ga opet birali, a da su mogli, sigurno bi ga izabrali i treći put. Eto zašto Hrvati ne vole Matoša, Krležu i Gotovca. Napose Krležu. Ne vole ih zato što su o nama govorili što mi zaista jesmo, a ne ono što mi o sebi mislimo. Govorili su o nama kao o kulturno i politički zapuštenom narodu koji si utvara da je bolji nego što doista jest. Kao priprosti i mahom neuki svijet, mi se ne želimo slikati neuredni i musavi, nego umiveni, začešljani, ispeglani, pa da “budemo lijepi k’o slika”.
U današnjoj hrvatskoj kulturi ima svega i svačega od banalnih prostota, bofla i kiča pa do elitnih ostvarenja. Naša se kultura ne može promatrati i uzimati grosso modo, kao nedjeljiva cjelina. S ovako malim dijelom državnoga proračuna može se podupirati samo ono najvrednije. No mi danas nemamo nekoga kao što je u prošlosti bilo biskup Josip Juraj Strossmayer. Sada su država i Grad Zagreb jedini hrvatski kulturni mecene. Mogu li Hrvati s pola posto državnoga proračuna uopće imati nacionalnu kulturu?
>>Upozorenje predsjednika Mreže mladih znanstvenika: Mladima preostaje samo odlazak
Gospodin Jakov Sedlar je dokazao da se može raditi i bez sredstava iz proračuna. Neka nam kaže kako se to radi.Sredstva iz proračuna su takva kakva jesu i oni koji o njima ovise mogu se pokriti onoliko koliko im je pokrivač dugačak. Ili, ako su nezadovoljni, neka uzmu kredite. No, tada moraju dokazati da ono što rade, nešto vrijedi. Naviklo se dobivati a nije se opravdavalo uloženo. Snimali su se politički motivirani filmovi o ljubavi, bratstvu i jedinstvu, zločinima hrvatskih branitelja, po nacionalnim kazališnim kućama orgijaju performeri, razigrana djeca troše a kad netko kaže dosta, proglase ga fašistom i pišu protestna pisma centrima moći u svijetu. I još bi novaca. Kao sindikati zaposlenih u državnim ustanovama i institucijama. Njima se svima, kao, mora dati. Za ostale ih nije briga. Tako više ne ide. I zbog toga je, međuostalim, propala Jugoslavija. Živilo se, moglo se, imalo se... dok se sve nije urušilo. I oni bi opet. Da, ali sa drugim pravilima i u skladu sa mogućnostima. Kultura nam je potrebna, to ntko ne spori. Ali,ponavljam, u skladu sa mogućnostima! Možda će i Kulturnjaci 2016. to vremenom shvatiti. Ovo malo čime se raspolaže nije djeljivo "i po babi i po stričevima".