Čim su prve ruske bombe počele pogađati uporišta islamista u Siriji, ruska javnost počela je strahovati da bi se ta vojna avantura mogla za Moskvu pretvoriti u reprizu Afganistana. Dugotrajnog rata koji je tadašnji SSSR platio životima 15 tisuća svojih vojnika, rata koji je znatno pridonio urušavanju zemlje i raspadu cijelog istočnog bloka.
Zajednički neprijatelj
Situacija u Afganistanu tijekom osamdesetih i situacija u Siriji danas imaju mnogo sličnosti. Baš kao što je Putin, nekadašnji šef ruske obavještajne službe FSB a sadašnji predsjednik Rusije, pokrenuo udar na islamiste u Siriji, i vojna intervencija tadašnjeg SSSR-a 1979. godine krenula je iz obavještajno-političkog vrha. Inicirao ju je Jurij Andropov, u to vrijeme šef KGB-a, koji je nagovorio tada već vrlo bolesnog Leonida Brežnjeva da pošalje vojsku u Afganistan. Andropov je ubrzo preuzeo vodstvo Komunističke partije te intenzivirao sukobe s mudžahedinima. Nije mu to bila prva vojna akcija velikih razmjera koju je inicirao u svojoj karijeri, jer je kao veleposlanik Rusije u Mađarskoj tijekom 1956. upravo Andropov pozvao sovjetsku vojsku na intervenciju i rušenje mađarske vlade. Baš kao što ni Putinu akcija u Siriji nije prva operacija, jer današnji ruski predsjednik igra aktivnu ulogu u sukobu u Ukrajini. Nadalje, i Andropov tada u Afganistanu, i Putin danas u Siriji imaju istog neprijatelja – Saudijsku Arabiju. Tijekom osamdesetih glavni financijeri islamističkih pobunjenika mudžahedina bili su Saudijci. Tadašnji saudijski kralj Fahd obećao je da će financirati mudžahedine, pa su im iz Saudijske Arabije doznačeni deseci milijuna dolara, više nego što im je američka CIA doznačila za sve vrijeme trajanja rata. Slično je i danas. Glavni financijer islamista u Siriji je Saudijska Arabija koja izdašno pomaže ISIL.
Koliko god bilo sličnosti između intervencija u Afganistanu i u Siriji, još je više razlika. Prvo, razlika je u političkoj situaciji. Marksistički režim u Kabulu, koji je u vrijeme ulaska sovjetskih vojnika u zemlju bio star samo godinu dana, Moskva nije rado prihvatila. Dugi niz godina Sovjeti su usko surađivali s afganistanskim kraljem Daoudom kojemu su davali vojnu i ekonomsku pomoć. Marksiste Moskva u to vrijeme nije podržavala jer su svojim stavovima bili pretjerano radikalni čak i za ondašnji SSSR. Nakon što su marksisti okupljeni oko Muhameda Tarnakija svrgnuli i pogubili kralja Daouda zajedno sa svom njegovom obitelji, SSSR je više od pola godine odugovlačio s priznanjem nove vlade, da bi potom s vojskom ušao u zemlju, svrgnuo vlast i postavio svog marionetskog predsjednika Babraka Kamila.
S druge strane, odnosi sirijskog predsjednika Assada i Putina već su godinama vrlo bliski. Sirija je gospodarski i vojni saveznik Rusije koji Moskvu nije napustio ni kada je Rusiji bilo najteže. U vrijeme dok je Rusija zbog neimaštine, besparice i pljačke bila na rubu raspada, dok je ruska vojska doslovno gladovala, jedina vojna baza izvan matične zemlje bila im je upravo u Siriji. Assad je pokazao lojalnost, a lojalnost je nešto što Putin danas, kada se Rusija ponovo izdigla na razinu globalne vojne i gospodarske velesile, ne zaboravlja.
Drukčije je bilo i okruženje kad su se Sovjeti borili u Afganistanu, a drukčije je danas kad se Rusi bore u Siriji. Naime, u današnjim geopolitičkim kalkulacijama nema Pakistana. Za vrijeme sovjetske intervencije u Afganistanu, Pakistan je Moskvi bio problem bez rješenja. Cijeli Pakistan bio je svojevrsna baza i utočište mudžahedina gdje su se protusovjetski borci povlačili svaki put kada je zagustilo, odakle su mogli računati na logističku i obavještajnu pomoć. SSSR se nikada nije usudio zadirati na to područje, a kamoli bombardirati Pakistan kako je to SAD činio s Laosom u kojemu su se skrivali vietkongovci za vrijeme vijetnamskog rata. Jer ne samo da je Pakistan nuklearna sila već je i vrlo blizak saveznik Zapada te je Moskvi bilo jasno da bi takav potez izazvao odgovor SAD-a. S druge strane, ISIL oko Sirije nema utočišta. Libanonsku granicu sa Sirijom kontrolira šijitski Hezbollah, zakleti neprijatelj ISIL-a. Na utočište u Izraelu ISIL ne smije ni pomisliti, na jugu Iraka čeka ga iračka vojska potpomognuta iranskim postrojbama. Na sjeveru je Turska koja je više zabrinuta zbog Kurda nego zbog islamista.
Ideja za rusku akciju u Siriji došla je od Irana, koji je Moskvi danas bliski partner. Do prije nekoliko mjeseci sirijski režim bio je pred kolapsom, a tada je, prema tvrdnjama dobro upućenih obavještajnih izvora, Iran javio Rusiji da Sirija i Assad nisu izgubljeni ako Moskva pokrene akciju.
– U Moskvu je tijekom srpnja tajno stigao general Qassem Soleimani, zapovjednik Qudsa, elitnih postrojba iranske revolucionarne garde. Na stol je stavio karte s detaljno razrađenim planovima i uvjerio Ruse da sve karte nisu izgubljene ako se s akcijom krene bez odgađanja – potvrdio nam je dobro obaviješteni izvor.
Ruska vojna intervencija u Siriji ubrzana je nakon što je Putin dobio informacije o sastanku početkom kolovoza održanom u Dohi. Tamo su John Kerry i ministri vanjskih poslova Saudijske Arabije i Katara razmatrali vojnu operaciju kojom bi uz potporu zračnih udara arapske koalicije predvođene Saudijskom Arabijom, ISIL i ostale islamističke frakcije zauzele Alep, Homs, Latakiju, a naposljetku i Damask. Kada je Putin za to saznao, odlučio je odmah intervenirati u Siriji te je donesena odluka da će Rusija izvršiti zračne udare, ali bez slanja kopnenih postrojba. Postignut je dogovor kako će se za kopnenu akciju pobrinuti sirijska i iranska vojska, te iranska revolucionarna garda, irački dobrovoljci i borci Hezbollaha.
Iran bio zauzet Irakom
S druge strane, u vrijeme sovjetske intervencije u Afganistanu, Iran nije bio u igri. Tek izašao iz revolucije nakon svrgavanja šaha, Iran je bio zauzet krvavim ratom s Irakom pa nije imao ni snage, ni vremena, ni resursa uključivati se na afganistansku geopolitičku i vojnu scenu.
Uza sve ovo, ključna razlika u odnosu na intervencije Moskve u Afganistanu i Siriji je odnos sa SAD-om. Tijekom osamdesetih SAD je neskriveno pomagao mudžahedine, do te mjere da im je dostavio i stingere, tada novi protuzračni sustav koji tada nije imao ni Izrael. Hladni rat bio je na vrhuncu, a geopolitička situacija u Afganistanu bila je scena na kojoj su snage odmjeravala dva bloka. Zapadni, u naponu snage, i istočni koji je već ekonomski bio načet dugotrajnom utrkom u naoružanju i lošom privredom.
Situacija je danas drukčija. Rusija je stabilna, bogata zemlja s velikim novčanim rezervama, predvodnik BRICS-a i Euroazijske unije, i nije joj problem financiranje vojne intervencije na ograničenom području. Islamska država, protiv koje se i zapad i istok nominalno bore, zajednički je neprijatelj i Washington sigurno neće naoružavati ekstremne islamiste da bi se obranili od ruskih udara. Slobodnu sirijsku vojsku da, ali ISIL gotovo sigurno neće.
Posebno važno pitanje je i tehnologija. Tijekom osamdesetih Sovjeti su ratovali kalašnjikovima, a klasični tenkovi i oklopnjaci bili su najveći domet tehnologije koju je SSSR poslao na teren. Situacija je sada drukčija. Ruskih vojnika na terenu nema, vjerojatno ih neće ni biti. Moskva danas ratuje tehnologijom, superiornim zrakoplovima, bacačima raketa, bespilotnim letjelicama. Ratuje istom doktrinom kojom je SAD početkom 90-ih istjerao Irak iz Kuvajta. Rusija danas nije SSSR od prije 35 godina već puno stabilnija sila. I pogreške kakve je SSSR činio u Afganistanu Rusiji se gotovo sigurno neće dogoditi.
Pitanje je hoce li opet ista ekipa kao 80-tih isporucivati Stingere svojim teroristima koji ce im to vratiti napadom na nebodere i generalstab kao i u rujnu prije 14 godina, ili kao su im ukokali svercera oruzja ambasadora s spijunima u Libiji nakon zbacivanja vlade bombardiranjem.