Može li u novom hladnom ratu biti nove nesvrstanosti?

Bauk nesvrstanosti kruži jugoistočnom Europom. Bolje reći, događa se pokušaj preslikavanja politike nesvrstanosti, od koje je Titova Jugoslavija u vrijeme Hladnog rata imala znatne političke i ekonomske koristi, na današnje uvjete potencijalnog novog hladnog rata između Rusije i Zapada zbog Ukrajine.

U Hrvatskoj to se očituje ponajprije kroz shvaćanje – vidljivo i u političkim i u medijskim krugovima – da će zemlja već sutra postati mediteranska Norveška samo ako (I.) uvjerimo Ruse da će im Amerikanci i Europljani pred nosom oteti sva potencijalno lukrativna nalazišta plina i nafte u Jadranu te sve bogomdane lokacije za LNG terminal i plinovod/naftovod, (II.) uvjerimo Amerikance i Europljane da će im, ako ne djeluju brzo, Rusi pred nosom oteti sve gore navedeno, (III.) sjedimo i čekamo da krene tržišno nadmetanje oko toga tko će nam što prije iskrcati što više novaca i pokrenuti u Hrvatskoj što masovnije investicije.

Ali Hrvatska je članica EU i NATO-a i jasno je svrstana, dio je Zapada. U Srbiji pokušaj oživljavanja duha politike nesvrstanosti očituje se još jasnije. Izrijekom ga spominje predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u razgovoru za agenciju Bloomberg: “U današnje vrijeme Titov koncept vanjske politike je jedini pravi izbor. Dugotrajan europsko-ruski sukob oko Ukrajine mogao bi potaknuti mnoge investitore da hitno prebace svoja ulaganja u Srbiju, jer izgleda da će Europa uvesti sankcije koje mogu imati negativne učinke na europske tvrtke koje dobro posluju s Rusijom”.

Još nema pravih naznaka da se investitori sklanjaju pred europsko-ruskim sukobom u Srbiju, ali postoje naznake da novo srpsko koketiranje s Rusijom već proizvodi učinak u smislu da se Bruxelles u većoj mjeri trudi politički i ekonomski pomoći Srbiji. U danima kad su Srbiju pogodile nezapamćene poplave, Moskva je bila najbrža u slanju pomoći.

Zrakoplov Iljušin II-76 ruskog ministarstva za izvanredne situacije sletio je sa 76 ruskih spasitelja u Niš i prije no što su se eurobirokrati u Bruxellesu uspjeli vratiti s produljene pauze za ručak. Ubrzo su pomoć poslale i mnoge države članice EU, ali vijest o tome da su Rusi već na terenu imala je određeni učinak u Bruxellesu.

“Ovo je postalo i političko pitanje, ne samo humanitarno”, rekao mi je jedan diplomat EU na hodniku u zgradi Berlaymont, sjedištu Europske komisije u Bruxellesu, dok je Barroso sastavljao popis povjerenika koji će se izmijenjivati u posjetu Srbiji. Na kraju je otišao i sam Barroso. Posjetio je ne samo Beograd, nego i Obrenovac.

“Ponosan sam što su 22 članice EU podržale Srbiju i Bosnu i Hercegovinu te pokazale solidarnost s građanima u teškim trenucima”, rekao je Barroso u srpskom gradu koji je bio najteže poplavljen, a u kojem su građanima pomagali i pripadnici hrvatske specijalne policije.

Prije pet dana, dva mjeseca nakon poplava, Europska komisija u Bruxellesu je organizirala veliku donatorsku konferenciju na kojoj je Srbiji obećano 995 milijuna eura, a BiH 892 milijuna eura za sanaciju šteta od poplava. Novac su obećali predstavnici 60 država i 23 međunarodne organizacije. Iznos je nadmašio mnoga očekivanja, a dio tog novca vjerojatno je mobiliziran i zbog utrke između Rusije izapadnih zemalja u tome tko će pokazati veću (političku) humanost na Balkanu.

O politički pogonjenoj humanosti govori i detalj iz izlaganja ruskog predstavnika koji je na donatorskoj konferenciji otkrio iznos koji Rusija želi usmjeriti u BiH, a odmah zatim naglasio kako će Rusija to kanalizirati kroz “svoje bilateralne odnose” s Republikom Srpskom. Konferencija je bila zatvorena za novinare, ali od prisutnih izvora doznajemo da se na licima mnogih predstavnika EU pojavio upitan pogled: kakvi bilateralni odnosi, nije RS država, nego je država BiH.

U BiH, pokušaj oživljavanja duha politike nesvrstanosti prisutan je u politici Milorada Dodika koji je odmah nakon referenduma na Krimu hodočastio u Moskvu, gdje je dobio odlikovanje Fonda jedinstva pravoslavnih naroda, koje se inače dodjeljuje šefovima stvarnih, a ne imaginarnih država ili vlada. Za razliku od prijašnjih vremena, kad je Dodik bio američki projekt, sada je ruski igrač. Ili igrač koji igra na kartu “nesvrstanosti” kako bi namamio na svoju stranu i jedne i druge, onome tko dâ više – ne samo novca nego i političkog zaleđa.

Tek treba vidjeti koliko će ti pokušaji igranja na kartu nove nesvrstanosti na različitim mikrorazinama uroditi plodom, a koliko ostati samo pokušaji.