Može li umjetna inteligencija odgonetnuti drevne rukopise?

Jezične razlike među narodima sprječavale su širenje znanja i razmjenu kulturnog nasljeđa tijekom ljudske povijesti. Jedna od važnih zadaća koja se očekuje od umjetne inteligencije jest učenje svih svjetskih jezika i prevođenje tekstova s bilo kojeg odabranog jezika na sve druge u djeliću sekunde. Kada se pojavio Google Translate, taj je internetski alat temeljem učitanih rječnika svaku riječ s jednog jezika nastojao prevesti u odgovarajuću riječ na drugom. Međutim, jezici se međusobno jako razlikuju u svojoj kompleksnoj gramatici i strukturi rečenice, pa Google Translate i nije bio pretjerano koristan u prevođenju čitavih tekstova.
Razvojem metoda umjetne inteligencije, poput dubinskog učenja i neuronskih mreža, otvorila se mogućnost znatnog poboljšanja ove usluge. U Googleu su naučili svoj “Translate” očitavati čitave rečenice na jednom jeziku, a zatim ih pretvarati u cjelovite rečenice u drugom. U tome su mu pomagali i brojni ljudi stalnim ispravljanjem njegovih pokušaja, a on je temeljem jako velikog broja korigiranih pogrešaka “učio” i stvarao vlastite algoritme, koji su vremenom postajali sve bolji.

Ono što je iznenadilo uključene znanstvenike jest što je Google Translate u konačnici razvio svoj vlastiti, univerzalni pojmovni jezik. Ljudi ga ne bi mogli razumjeti, no taj mu kompleksni skup algoritama pomaže prevesti misli iskazane rečenicama na cijele rečenice u bilo kojem drugom jeziku, postajući u tome sve bolji – iako nema svijest o tome što radi, niti što te rečenice znače u svijetu nas ljudi. 
Vijest o mogućnosti univerzalnog prevođenja svih jezika svijeta u sve druge pomoću umjetne inteligencije razigralo je maštu tzv. “voynichologa” – ljudi koji već desetljećima pokušavaju odgonetnuti tajanstveni Voynichev rukopis. On se najčešće opisuje kao “misteriozna ilustrirana knjiga nepoznatog sadržaja, koju je prije oko 600 godina napisao nepoznati autor na nepoznatom jeziku”.

Znanstvenim je metodama utvrđeno da je napisana u ranom 15. stoljeću, a od jezuita ju je 1912. godine kupio američki trgovac knjigama poljskog podrijetla Wilfrid M. Voynich. Rukopis s 240 očuvanih stranica, napisan ptičjim perom slijeva nadesno, koristeći abecedu s tridesetak nepoznatih slova, danas se čuva na američkom Sveučilištu Yale i jedna je od najvećih autentičnih zagonetki koje je čovječanstvo proizvelo tijekom čitave svoje povijesti. 
Osim što je napisan na jeziku i pismom koji ne sliče nijednom poznatom, rukopis obiluje crtežima čudnih i nepoznatih biljaka, kao i vrlo kompleksnim slikama koje podsjećaju na astrološke mape, ali također nisu nalik ničem viđenom. Najbizarniji su, međutim, crteži obnaženih žena koje se naizgled kupaju u brojnim kompliciranim cjevovodima koji podsjećaju na unutarnje anatomske strukture ljudi i životinja. Teorije o sadržaju rukopisa sežu od toga da se radi o srednjovjekovnom herbariju napisanom na nekom zaboravljenom jeziku, do toga da su ga ostavili došljaci iz svemira kao neko proročanstvo. Pedesetak je znanstvenika i kriptografa već objavilo svoja “rješenja” Voynichevog rukopisa, no niti jedno nije znatnije pomoglo u razrješenju ove zagonetke.
Nedavno su svjetski mediji prenijeli vijest da su Bradley Hauer i Grzegorz Kondrak sa Sveučilišta Alberta u Edmontonu u Kanadi uspjeli odgonetnuti Voynichev rukopis uz pomoć umjetne inteligencije. Ovi su znanstvenici još 2016. godine objavili svoje istraživanje o dešifriranju tekstova s premetnutim slovima napisanima na nepoznatom jeziku.

Programirali su kompjutere da analiziraju statistička obilježja slova i riječi u 380 svjetskih jezika na koje je prevedena Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Protegnuvši zatim analize i na Voynichev rukopis, pretpostavili su da bi mogao biti napisan na hebrejskom, a zatim šifriran. No, podudarnost riječi s hebrejskim, uz brojne dodatne nesigurne pretpostavke i manipulacije podacima, bila je tek oko 80 posto, a među jezicima sa sličnim stupnjem podudarnosti bio je i malezijski.

Uz to, metode ovog istraživanja, gdje se primarno koristila statistička analiza raznih svojstava teksta, uopće ne povezujemo s umjetnom inteligencijom u užem smislu, koja koristi metode poput dubinskog učenja ili neuronskih mreža. 
No, to nije spriječilo velik broj svjetskih medija, u očiglednom nerazumijevanju tih važnih detalja, senzacionalistički objaviti kako je “umjetna inteligencija odgonetnula Voynichev rukopis”. Ozbiljni znanstvenici slažu se da je analiza bila zanimljiva, ali se gotovo nikakav pomak nije dogodio. Stoga, za sada se najvjerojatnijim i dalje čini kako je ova bizarna knjiga ipak bila samo iznimno dobro osmišljena šala nekoga tko je prije šest stoljeća imao jako puno vremena kako bi je iscrtao i ispisao.