Kada bi se poznatu ekonomsku uzrečicu da kapital nema nacije, prometnulo u partikularnu hrvatsku, onda bi se moglo reći da smo nacija koja nema kapitala. Jednako pojedinci i država. Pojedinci se bune, gunđaju i kojekako snalaze. Često i na nemoguće načine. Država se pak pokušava kratkoročno snaći davanjem cesta u koncesiju, tj. njihovim davanjem u tzv. monetizaciju. Ta će moguća suspektna transakcija sigurno biti zaglušena, zamagljena i potisnuta u drugi plan aferom Agram, bučnim privođenjem i demonstracijom moći nad zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Tom je političkom predstavom u javnu pozadinu potisnuto suđenje udbašima u Njemačkoj, a sigurno će biti potisnut i mogući referendum protiv Vladina nauma o monetizaciji autocesta. Vlada je naumila strancima iznajmiti ceste kako bi mogla vratiti stare dugove i još nešto sitno zaraditi. U državi nevjerojatne ekonomske logike ništa se ne isplati pa, eto, ni u svome vlasništvu zadržati ceste. Narod će očito novim referendumom pokušati spriječiti vlast da ceste dade u stranu koncesiju. Hrvatska kao da se i tim potezom vraća nekim svojim atavističkim oblicima ponašanja.
U povijesti su naše političke elite često upravo strancima davale da upravljaju najvrednijim nacionalnim dobrima. U krajnjem, prepuštano im je da upravljaju i samom Hrvatskom. Svi naši povijesni politički sporazumi i dogovori zapravo su bili dopuštanje da nama vladaju. Tako je bilo i s Bečom i Budimpeštom i s Beogradom. Tuđinska je vlast na kolektivnom mentalitetu ostavila svoje tragove i ožiljke. Prije svega u kompleksu da sami sobom ne umijemo vladati nego da to bolje čine drugi. Još od davne političke nagodbe s Mađarima iz 1102.g., vuče se uzrečica da Hrvati stalno traže novog gospodara. Modificirani oblik toga ponašanja vidljiv je i u naše vrijeme. Za sitan novac prodali smo drugima upravljanje našim najvrednijim resursima. Prodali smo najbolje banke i najvažnije tvornice, telekomunikacije, a sada se spremamo i na dugoročno iznajmljivanje modernih cesta u koje smo utrošili milijune. I danas se mogu osjetiti odjeci i ostaci staroga mentaliteta koji se svodi na to da bi loše upravljanje državom “bilo najbolje prepustiti strancima”! Kao da se doista vraćamo u davnu prošlost. O njoj je i o našemu tragičnome nacionalnom mentalitetu najdojmljivije i najupućenije pisao hrvatski književni bard Miroslav Krleža. U Deset krvavih godina Krleža spominje taj hrvatski mazohistički usud koji se svodi na ono dešperatno pozivanje stranaca: dođite, i vladajte nad nama jer smo mi nesposobni da sami sobom vladamo! Na koncu se došlo do toga da ne znamo upravljati čak ni svojim cestama!
U Hrvatskoj nerazumno troši ne samo država. I država i pojedinci troše više nego što zarađuju, više nego što imaju. Trošenje preko mjere tjera i državu i pojedince na uzimanje novih kredita i sve dublji pad u nova zaduživanja. Vlast se uzda da će joj proračun spasiti monetizacija. Država tone, a njezini nas čelnici uvjeravaju da ona zapravo pliva i da će neminovno isplivati na kopno i pod njihovim vodstvom postati država blagostanja. Kada se sluša ekonomski trust mozgova sastavljen od Ivana Vrdoljaka, Gordana Marasa, Branka Grčića, Siniše Hajdaša Dončića, Tihomira Jakovine..., onda narod i ne može drugo nego vjerovati riječima takvih eksperata. Monetizacija je samo njihova najnovija gospodarska dosjetka. Zapravo se, ne samo hrvatskom ekonomijom, nego i hrvatskom državom, upravlja na razini dosjetke. Nigdje strategije, nigdje plana. Država se diletantski vodi kao hrvatska nogometna reprezentacija prije Ćire Blaževića. Zar je moguće da u cijeloj Hrvatskoj ne postoji bar nekoliko sposobnih ljudi koji bi znali što je najbolje za državu? Takvih u sadašnjoj vladi nema, ali bih ih se uz dobru volju i možda uz manjak premijerove taštine sigurno moglo naći i dovesti da svojim savjetima kažu što bi i kako trebalo. Možda bi se tada i onu univerzalnu uzrečicu moglo preinačiti da kapital ipak ima naciju, da nacija nema samo Udbu.
Cijeli slučaj pratite na specijalu Uhićen Milan Bandić
Nemoze, u biti kontraproduktivno . Sto god sada da uradi udbaska mafija narod im vise ne vjeruje.