More, pusti vojsku neka spava, to su samo djeca daleko od kuće.
Ovaj stih ne samo da je nešto najljepše i najljudskije što je ove godine skladano i otpjevano u Hrvatskoj nego je i cijela pjesma Udica jedna od najboljih koju je ikada napisao Zlatan Stipišić Gibonni. Dojam pojačava i čudesno potresan videospot koji je, na čelu kreativne ekipe u produkciji kuće Antitalent, napravio Zdenko Bašić ispisujući slikom, montažom i animacijom vlastitu poetiku, u suglasju s Gibonnijevom, a obje su duboko ljudske, univerzalne. Divan je to i istodobno strašan rekvijem za sve mrtve vojske, naše i njihove. U Gibonnijevoj pjesmi more blago majčinski i očinski ljulja mrtve, a u pjesničkom obratu izriče osudu onima koji su ih u smrt poslali.
Posljednjih dana ove 2016. godine ta mi pjesma naročito zvoni u pameti svaki put kad pomislim na vojnike-glazbenike čiji se avion na Božić sunovratio u Crno more. Bili su vojnici, nosili su uniforme, išli su u umjetničku misiju u Siriju, razveseliti, ohrabriti i oplemeniti glazbom svoje sunarodnjake, djecu na bojištu, daleko od kuće.
Ali, Zbor Crvene armije, kako su se zvali ti vojnici-pjevači, najbolji na svijetu, članovi ansambla Aleksandrov, zbog čega su ih, od milja, zvali i Aleksandrovcima, premda je u nadležnosti Ministarstva obrane Ruske Federacije, imao je višu, mnogo višu komandu, iznad svih zemaljskih generalata. Građani Moskve, prijatelji i rodbina polagali su za njih ovih dana crvene karanfile i palili svijeće pred njihovom bazom, zgradom na kojoj stoji ploča s grbom Ruske Federacije. Njihova tijela, ona koja su izvučena iz Crnog mora, uz državne i vojničke počasti pokopana su na moskovskom memorijalnom vojnom groblju. Od njih su se govorima opraštali njihovi nadređeni iz vojnog i državnog vrha.
Ali, uime one više i najviše umjetničke komande, za njih upravo sada, dok pišem ovaj tekst, u četvrtak 29. prosinca 2016., u dvorani Konzervatorija Čajkovski njihova subraća i prijatelji po notama sviraju i pjevaju Verdijev Requiem. Za maestra-generala Valerija Halilova, dirigenta koji je skončao u Crnom moru sa svojim pjevačima, za svog suradnika i prijatelja, žalobnom izvedbom Verdijeva remek-djela ravna maestro Valerij Gergijev. Bilo da su pjevali ruske narodne pjesme, klasične skladbe i obrade hitova popularne glazbe, od brujanja tipično ruski svijetlih tenora i dubokih basova uvijek bi me prolazili trnci. A moj pacifizam bio bi na ozbiljnoj kušnji osobito kada bi, uz gromoglasnu pratnju svog orkestra, koji srećom nije pošao na ovu sirijsku misiju, zapjevali koračnicu “Sveti rat” (Священная война). Upravo tim maršem, strašnijim od zvuka stotinu tenkovskih brigada, počinje svake godine 9. svibnja velika vojna parada u čast Dana pobjede na Crvenom trgu. Skladao ga je, baš kao i sovjetsku, a danas rusku himnu, Aleksandar Vasiljevič Aleksandrov, jedan od osnivača i ratni dirigent Zbora Crvene armije.
Premda je vrhunski ruski umjetnički vojni ansambl ubrzo nakon smrti Aleksandrova 1946. godine nazvan njegovim imenom, ovi pjevači kod kuće i u svijetu i danas redovito nastupaju pod imenom Zbor Crvene armije. I nakon raspada Sovjetskog Saveza i komunizma, odnosno onog što se tako nazivalo, premda nikada nije bilo ostvareno. Glazba, čak i kad je vojna, pa tako čak i onda kada je upregnuta u propagandu jedne države i političkog sistema, ima višu komandu i može, čak i pjevajući ratne koračnice, pronositi mir. Svijet to uglavnom prepoznaje i razlikuje.
Kod nas, međutim, budemo li imali priliku ugostiti Zbor Crvene armije, koji će se obnoviti i dalje nastupati pod tim imenom, sigurno će se postaviti pitanje može li glazbeni ansambl tog imena i s petokrakom zvijezdom na vojničkim kapama pjevati o miru? Jedan papa rekao je da može, štoviše, osobno ih je bio pozvao u Vatikan da pjevaju pred njim i publikom koja je dupkom ispunila najveću vatikansku dvoranu za papinske audijencije. I to ne bilo koji papa, nego papa Ivan Pavao II. koji je, to valjda nitko neće sporiti, i te kako dobro znao za sva zla i zločine počinjene uime komunizma. Papa Poljak za kojeg slobodno možemo reći da je na vrlo konkretan način bio i antikomunist. Papa Poljak koji je i te kako dobro znao što je sve kroz povijest njegov narod pretrpio pod ruskom, sovjetskom i boljševičkom čizmom. Bio je to jedan od posljednjih koncerata na kojima je Ivan Pavao II. osobno prisutan, samo pola godine prije svoje smrti.
Bio je to veličanstveni događaj u listopadu 2004. godine. Zbor je umarširao na pozornicu kao prava vojska, pod zastavama. Pjevali su Kaljinku, pjevali su Verdija, papi na dar otpjevali su i jednu poljsku narodnu pjesmu, ali orio se Vatikan i od već spomenute Aleksandrovljeve koračnice Sveti rat, sa svim kletvama na račun fašista i nacista u njenim stihovima. Tko god poznaje strogost i promišljenost vatikanske diplomacije i protokola, shvatit će da koncertni program nije bio nikakva improvizacija, nego pomno dogovorena stvar. Je li sveti papa Ivan Pavao II. znao za pakt Hitler – Staljin? Je li znao za strahote gulaga u kojima su stradali i zaglavili milijuni? Je li osjetio na svojim leđima diktaturu i totalitarizam i je li imao pijetet prema žrtvama vlastitog poljskog naroda ubijenima pod crvenom zvijezdom? Naravno da jest. Ali, znao je isto tako za golemu žrtvu ruskog i ostalih naroda Sovjetskog Saveza i Crvene armije u ratu protiv fašizma i nacizma. I očito nije zahtijevao da vojnici-pjevači pred njega izađu bez svojih vojničkih kapa s petokrakom zvijezdom, i ne pomišljajući izjednačiti taj simbol s obilježjima fašističkih i nacističkih režima.
Već teško bolestan, jedva izgovarajući riječi, poljski je papa ruskim vojnicima-pjevačima održao i govor zahvaljujući im na glazbi i izražavajući svoju naročitu osobnu privrženost i ljubav ruskom narodu. Koja veličina i mudrost, a sve pod višom komandom umjetnosti i ljudskosti. Želim nam svima u novoj godini barem mrvicu te mudrosti i umijeća razlikovanja simbola i duhova.