Potpredsjednik SAD-a Joseph Biden u govoru na energetskoj konferenciji u Istanbulu otvorio je prostor za nadu Hrvatskoj rekavši da bi Hrvatska mogla postati energetsko čvorište jugoistočne Europe. Prvi je to put da se iz usta tako visoko pozicioniranog političara najveće gospodarske sile čuje izjava o Hrvatskoj u tom kontekstu, a poruka je to o snažnoj podršci Amerike energetskim projektima koje razvijamo. Takva podrška odvija se u ozračju nategnutih odnosa između SAD-a i Rusije i činjenice da je Rusija došla nadomak toplog mora akvizicijama u Srbiji i BiH pa se čini da preko Hrvatske Amerikanci pokušavaju neutralizirati taj utjecaj i pod svaku cijenu zaustaviti pokušaj ruskog prodiranja na hrvatsko tržište, kroz eventualno preuzimanje u naftnoj industriji. U tom kontekstu Hrvatska ima jedinstvenu priliku da razvije megaprojekte koje je započela i da odmah započne investicije koje bi joj od 2019. mogle osigurati energetsku neovisnost, jeftiniji plin za građane i industriju, priljev novca iz usluge transporta energenata te poziciju energetski konkurentne zemlje, što znači priliku za razvoj industrija koje su energetski intenzivne. Preokret je to koji bi nas mogao iz grčkog scenarija u relativno kratkom razdoblju dovesti do “male Norveške”.
Biden je pojasnio da je cilj moguće ostvariti, ali isključivo ako se investicije započnu odmah, pa smo odlučili proučiti koji su to projekti na stolu, a stručnjaci kažu da izjave potpredsjednika SAD-a treba shvatiti kao poziv na akciju.
Mijenja se pozicija zemlje
– Sada nam je doslovno zadnji trenutak, odnosno minuta poslije 12 za reakciju u smjeru realizacije velikih energetskih projekata. U energetici treba reagirati odmah i u njoj ne vrijedi mudrost čekanja. Propustit ćemo priliku – upozorava Igor Dekanić, profesor Rudarsko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ističe da je američka podrška poruka ulagačima koje treba okupiti oko domaćih kompanija: Janafa, Plinacra i HEP-a, koji za partnere trebaju imati kompanije iz cijelog svijeta. Energetski projekti velika su ulaganja koja uobičajeno znače okupljanje međunarodnih konzorcija u kojima mogu biti kompanije iz SAD-a pa sve do Katara. Koliko bi takvi projekti značili za Hrvatsku sigurnu budućnost govori i stajalište profesora Dekanića da bi politički rasplet raspada Jugoslavije za Hrvatsku mogao biti drukčiji da su Amerikanci prije 40 godina sagradili nuklearnu elektranu u Hrvatskoj i dovršili postrojenje Dine na Krku.
– Međunarodni energetski projekti mijenjaju političku i sigurnosnu poziciju zemlje – zaključuje Dekanić. A što je uopće na stolu i koji su projekti u planu za realizaciju? Mreža projekata koji su u planu daje nadu da bi Hrvatska uz naporan rad mogla postati energetsko čvorište. LNG terminal najbliže je realizaciji, a riječ je o projektu od čak 630 milijuna eura, koji će većinom financirati Europska unija. U tijeku je izdavanje lokacijske dozvole, a uskoro će se provesti i natječaj za zakupce terminala pa će se znati točno je li projekt polučio uspjeh. Bude li Hrvatska terminal punila i svojim plinom koji će izvoziti, projekt bi postao iznimno važan. To je europski projekt i bit će vjerojatno dijelom financiran europskim novcem, što bi ga učinilo lakše provedivim. Za Hrvatsku je financijski puno zanimljiviji IAP, odnosno jonsko-jadranski plinovod. Riječ je odvojku puno većeg plinovoda TAP-a kojim će ići plin iz Azerbajdžana duž 540 kilometara sve do središnje Europe. Taj megaprojekt trebao bi smanjiti utjecaj Rusije na plinskom tržištu i osigurati alternativni izvor plina, a time i ojačati Europu u odnosu na Rusiju i politički. Za Hrvatsku on znači mnogo. U najmanju ruku kapacitet plina koji će prolaziti kroz IAP je 5 milijardi prostornih metara godišnje – po milijardu prostornih metara za Albaniju i Bosnu i Hercegovinu, 0,5 milijardi prostornih metara za Crnu Goru, 2,5 milijardi prostornih metara godišnje za Hrvatsku i susjedne zemlje. Kad uzmemo u obzir da se za kubik plina naplaćuje 20 lipa naknada za transport, taj iznos znači 500 milijuna kuna Plinacru svake godine. Više od toga znači činjenica da imamo sagrađenu infrastrukturu za najveći od svih projekata, a to je eksploatacija nafte i plina iz Jadrana i s kopna. Tu leži potencijal za energetsku neovisnost, a s paralelno sagrađenom infrastrukturom i mogućnost izvoza energenata. Iako do kraja istražnog procesa, koji može trajati i četiri godine, nećemo znati kolike su zalihe plina ili nafte u Jadranu i jesu li dovoljne za komercijalnu eksploataciju, gotovo je sigurno da plina u Jadranu ima, isto kao i da naftnih zaliha ima u Slavoniji, koja je također u procesu koncesije. Šest kompanija u prvom je pokušaju koncesije Jadrana zauzelo 15 istražnih područja – među njima su i američke kompanije – a do kraja veljače znat će se jesu li točne pretpostavke da ruske tvrtke žele istraživati kopno. Do kraja godine ulagačima će se ponuditi i istraživanje Like i Dinarskog gorja.
Manja potrošnja
– Poruku iz SAD-a smo dobili i treba je ozbiljno shvatiti i prepoznati priliku koja nam se nudi. Sada treba sazvati struku u think-thank i napraviti plan što, kada i na koji način graditi – kaže Davor Štern, naftni stručnjak koji upozorava da smo mnoge projekte, od kojih je najveći Južni tok, odbili i da se takav scenarij ne smije ponoviti.
Kad Amerikanci pošalju poruku preko potpredsjednika, slažu se stručnjaci, to obično znači i mogućnost privlačenja američkog kapitala, ali Hrvatska mora igrati jako pametno i ne smije napraviti pogreške u koracima. Jedna od takvih pogrešaka je, kako ističe Štern, u tome da strateška studija utjecaja na okoliš za Jadran nije gotova iako je natječaj za istraživanje zaključen. Iako su ulagači znali za to, stručnjaci se slažu da bi bilo puno više ulagača na natječaju da su se pravila igre znala unaprijed. Uz tri megaprojekta od međunarodnog značaja, ne treba zanemariti ni nekoliko milijardi kuna koje će Janaf i Plinacro uložiti u razvoj transportne mreže za prijevoz nafte i plina te njihovo skladištenje.
U mrežu energetike svakako treba ubrojiti i projekte koje razvija Hrvatska elektroprivreda. Plomin C u visokom je stupnju razvoja, a Vlada ga je imenovala i na listu projekata za koje će se tražiti europska sredstva iz takozvanog Junckerova fonda koji se osniva u Europskoj uniji. Mreža energetskih projekata, iako je preduvjet, nije jamac da će Hrvatska igrati veliku energetsku ulogu jer su i susjedne zemlje, naročito Mađarska, projektima aplicirale za istu poziciju i neće prepustiti svoj dio kolača bez žestoke političke borbe.
– Hrvatska troši 40 posto manje energije nego prije dvadeset godina. Od toga nema nikakve koristi, samo štete. Da smo realizirali projekte koji su bili u planu posljednjih 30 godina, ne bismo bili šest godina u krizi – zaključak je profesora Dekanića. Od početka krize izgubili smo, prema procjenama analitičara, 10 do 15 posto ukupne gospodarske aktivnosti, što znači da svaki osmi posao ili kuna nestaje iz privrede. Tim više Hrvatska bi trebala učiti iz pogrešaka u prošlosti kada su ponude poput katarskih za LNG ili ruskih za Južni tok odbijane bez objašnjenja, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog činjenice da jedino energetskom neovisnošću i velikim investicijama uz pomoć stranog kapitala možemo pokrenuti zemlju u smjeru ekonomskog rasta.
>> 'Hrvati, ulažite odmah i postat ćete energetski centar regije'
Moremo al jedino i ak dobimo norvešku vladu !!!