Možemo li političaru reći da je slabouman ili idiot?

Možemo li političare i druge javne osobe nazivati idiotima uime slobode izražavanja i vlastitog vrijednosnog suda ili je i sloboda izražavanja, zaštićena u demokratskom društvu, ograničena ugrožavanjem slobode i dostojanstva druge osobe? Hoće li piscu i novinaru Anti Tomiću poći za rukom uvjeriti sud da je imao pravo Zlatka Hasanbegovića nazvati “slaboumnim zagrebačkim muslimanom”, “retardom”, “bijednikom...” ili će mu biti poručeno da je prešao granicu?

Slučaj Haider

Pred Tomićevom odvjetnicom Vesnom Alaburić težak je posao dokazivanja da je slučaj Tomić identičan slučaju austrijskog novinara Gerharda Oberschilicha kojeg je Europski sud za ljudska prava oslobodio krivnje jer je bivšeg vođu Austrijske slobodarske stranke Haidera nazvao idiotom zbog nacističkog ispada.

No čak i ako se vrijeđanje pravno da obraniti, opet ostaje pitanje koliko je inače poželjna u javnom prostoru upotreba uvredljivih i diskriminatornih izraza, koji su na granici slobode izražavanja ili su prešli rub i čemu oni doprinose u društvu? Valja napomenuti i da je Alaburić u odgovoru na tužbu ,kako je naveo Jutarnji list, citirala i sporne Hasanbegovićeve izjave poput izjava “dužnost je svih nas skinuti krinke sa lica današnjih slavosrbskih opsjenara, licemjera i moralnih nakaza...” Umirovljena profesorica psihologije Mirjana Krizmanić uz opasku da je i Hasanbegović oponente nazvao nakaradama i drugim ružnim izrazima ističe da se nitko ne bi smio u javnom prostoru služiti izrazima koji druge vrijeđaju i ponižavaju.

– To vrijedi za sve, bili oni u opoziciji, na vlasti, bili pisci i novinari. Upotreba izraza koji druge ljude ponižavaju i vrijeđaju u pristojnom bi društvu trebala biti osuđena na način da se to smatra bezobraznim i neodgojenim. No u neuljudnom društvu poput našeg svi oblici uljudnog ponašanja su zatrti, nestali. Agresivnost je u društvu uzela maha, a građani je ne bi trebali odobravati, slagali se s nekim ili ne. Da se na javnoj sceni koriste izrazi idiot i slični, to je sramota – kaže Krizmanić.

Bivši sudac Rafael Krešić, sada odvjetnik, na pitanje o granicama slobode izražavanja ističe:

– Granica slobode izražavanja je na granici tuđih prava i, što se više ta prava diraju, tu se pravo na slobodu govora dovodi sve više u pitanje, posebno ako se radi o diskriminatornim izjavama. Ja bih posljednju granicu povukao na razini diskriminacije, nacionalne, vjerske itd... U slučaju Tomić po meni je i ta posljednja granica prijeđena, osobito kod izraza “slaboumni zagrebački musliman” - kaže Krešić, dodajući da političari moraju trpjeti animozitet spram svog javnog djelovanja, ali ne i diskriminaciju.

Gdje su argumenti?

I profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Gordana Vilović zaključuje: – Nisam zagovornik toga da se ljude može nazivati idiotima bez obzira na to je li riječ o političaru ili piscu. Kad se ne slažemo s nečijim stavovima, postoji način u demokratskom društvu na koji se argumentirano iznosi neslaganje. 

>>Tuži Tomića: Hasanbegovićev odvjetnik predložio vještačenje Hrvatskog instituta za povijest