Sedam su godina uložili znanstvenici sa sveučilišta u Leicesteru kako bi zaključili koji je superheroj po osobinama najbolji. Koristili su znanstvene metode da bi pronašli koje su superherojske osobine realne i moguće u stvarnome svijetu. Superman je, prema njima, najbolji jer ima vid opremljen laserom, gusto mišićno tkivo. Za njim kaskaju Wolverine, Thor i Mystique koji imaju sposobnost brzog oporavljanja i zacjeljivanja, visoku energiju te ih krasi mogućnost genetske manipulacije. Najsmrtonosniji je Black Bolt čija je energija dovoljna da uništi planet, a najslabiji od svih je Batman, što nije toliko čudno s obzirom na to da se on više oslanja na tehnologiju i pamet nego na prirođene moći. I sad, iako se sve to doima kao dobra šala, čini se da baš i nije tako. Studenti engleskog sveučilišta imaju fiziku, ali i druge znanosti, na svojoj strani. Čini se, naime, da ne samo da možemo poprimiti neke od osobina spomenutih heroja nego da superheroji već hodaju među nama. Samo ih još nismo kadri prepoznati. Dr. E. Paul Zehr sa sveučilišta Victoria u Britanskoj Kolumbiji također je jako impresioniran Supermanom. Toliko da je odlučio pronaći može li prosječno ljudsko biće imati barem neke od njegovih osobina. Ako ništa drugo, pronašao je biološki temelj u dva proteina, miostatinu i aktivinu A. Njihov je zadatak spriječiti da mišićne stanice pretjerano ne narastu. Kada bi se pronašao način da se zaustavi rad tih proteina, čovjek bi mogao raspolagati superherojskom snagom. Zanimljiv test, navodi Zehr, napravili su njemački znanstvenici 2004. Promatrali su dvojicu dječaka istog datuma rođenja, jednog normalnog, a drugog s mutacijom koja je isključila miostatin. Rezultat je bio zapanjujući već nakon sedam mjeseci jer su noge dječaka s mutacijom bile mišićave, a gotovo čudo dogodilo se kada je imao četiri i pol godine jer je tada mogao rukama ispruženim u visini ramena držati bućice od tri kilograma bez vidnog napora. Poznat je primjer Amerikanca Liama Hoekstre, mladića supersnage koju ima upravo zbog takve pojave.
Mutacija u izoliranom genu
Takvo što može se postići primjenom folistatina, proteina koji blokira djelovanje miostatina. Taj je protein ubrizgan makaki majmunima na sveučilištu u Ohiju, i to u kvadricepse. Ti su im mišići nakon terapije narasli za 25 posto. Kako se u kinima upravo prikazuje najnoviji film o superherojima, Kapetan Amerika: Građanski rat, tako si je i vodeća svjetska TV mreža dala u zadatak istražiti koje od osobina junaka tog filma zapravo može poprimiti običan čovjek. Uobičajena bi situacija bila da vas, poput Spidermana, ugrize pauk koji je radioaktivan. Znanost će ipak odbaciti takav scenarij jer vam se vjerojatno ne bi dogodilo ništa, najviše neka mutacija u kakvom izoliranom genu koja ne bi bila kontrolirana. Nešto ozbiljnija bila bi situacija u kojoj biste od pauka dobili retrovirus koji bi mogao izazvati neke ozbiljnije promjene, samo se možemo nadati da bi one bile pozitivne. Već ionako znamo da gama-zrake izazivaju promjene u ljudskom tijelu. No, ne baš onakve kao kod dr. Brucea Bannera poznatog kao Hulk, nego se više radi o onima koje promjene izazivaju u kombinaciji s kemoterapijom. Također, radijacija vas može usmrtiti već i promjenom tek nekog manjeg broja stanica, dakle superheroj stvoren na takav način nije sasvim izvjestan.
Daleko bi lakše bilo stvoriti Kapetana Ameriku. Možete na nekome primjenjivati steroide, no uvijek je pitanje i etičnosti i granica u kojoj će se točki ljudsko tijelo konačno slomiti. Pitanje je i kako bi se takvo što manifestiralo na razvijenom tijelu te bi li se u cijelu stvar uključio i imunološki sustav kada osjeti da nešto strano snažno utječe na tjelesne osobine. Također, znamo da se već dugo razvijaju različite terapije genima s ciljem savladavanja nekih bolesti. Ipak, često se u znanstvenim radovima ističe da zapravo još ne znamo koji geni točno utječu na mišićni rast i ljudske performanse. Za ništa od toga ne može se unaprijed znati kakve će nuspojave izazvati pa možemo zaključiti kako bi takav put prema osobinama superheroja bio samo za one krajnje sklone riziku. I sada dolazimo do najrealnijeg scenarija, onoga koji uključuje tehnologiju. Osim Iron Mana imamo i Zimskog vojnika koji je izgubio ruku u sukobu s Hydrom, ali su mu je znanstvenici zamijenili prostetičkom. Sasvim zamislivo. Nesretni se Oscar Pistorius natjecao i na Olimpijskim i na Paraolimpijskim igrama na prostetičkim nogama. Danas se došlo i do spoznaje kako se ugradnjom čipa u mozak paralizirana čovjeka može omogućiti ponovna kontrola ruku i prstiju. Još smo u Brazilu prije dvije godine vidjeli kako je čovjek zahvaćen paraplegijom uspio izvesti početni udarac na prvoj utakmici.
Jesu li među nama?
Znači, Iron Manovo odijelo i nije tako daleko. Ipak, neka ograničenja postoje. Riječ je prije svega o energiji koje za funkcioniranje odijela Tonyja Starka treba puno. Dakle, takvo odijelo mora biti lagano i energetski održivo, otporno na povećanje temperature, koja pak ne smije naškoditi onome tko ga koristi. No, začudo, znanost bi imala rješenje za reaktor na Iron Manovu odijelu. On funkcionira na principu radioaktivnog raspadanja paladija u srebro, pri čemu se stvara beta-radijacija. Ona bi se mogla blokirati pa, shodno tome, ne bi bila opasna za nekoga tko bi reaktor koristio. U svijetu se već stvara i nešto poput Starkova pomoćnika Jarvisa, i to nitko drugi nego Mark Zuckerberg.
U svakom slučaju, ni Kapetan Amerika, a kamoli obična osoba vrlo vjerojatno ne bi preživjeli udarac koji bi uputio Iron Man uz pomoć svojeg odijela, bolje bi bilo igrati na reflekse.
Ipak, među nama doista postoje superheroji. Samo ih ne vidimo i nisu baš onakvih svojstava na kakva smo inače navikli. Nedavno je objavljena studija napravljena na čak 500.000 ljudi koja je pokazala kako je jedan mali broj ispitanih savršeno zdrav iako nose u svojoj DNK mutaciju koja im je u djetinjstvu morala izazvati težak poremećaj. Uspjeli su ih znanstvenici u toj masi pronaći tek 13, oni su po svim pravilima trebali bolovati od barem jedne između osam bolesti koje bi izazvale te genetske mutacije, poput cistične fibroze. Medicina kaže da su trebali umrijeti kratko nakon rođenja. Međutim, to se nije dogodilo. I nitko ne zna točno zašto. Razlog je tome prozaičan, studija je anonimna te je uključivala više institucija pa je bilo gotovo nemoguće pokucati na vrata tih 13 superheroja koje je taj Resilience Project otkrio. Prozaičan je tome razlog, uzorci su bili prikupljeni iz različitih izvora te su bili potpuno anonimni.
No, glavna je motivacija Stephenu Friendu i Ericu Schadtu, dvojici znanstvenika koji su vodili taj projekt, bila što su sasvim slučajno naletjeli na dvije takve osobe tijekom svojeg uobičajenog rada. Jedan je takav superheroj žena u 50-im godinama koja je imala mutaciju na genu CFTR koji je isključivo odgovoran za cističnu fibrozu. A ona nikada nije imala ništa jače od prehlade. Drugi je gospodin od 45 godina koji je sasvim slučajno doznao da ima Louis-Barov sindrom, rijedak neurološki poremećaj, a nikada nije imao neki uobičajeni simptom te inače fatalne bolesti prouzročene genetskom mutacijom.
Studija na milijun ljudi
Neće se znati što je to neobično u tim ljudima sve dok se ne dozna tko su oni te se na njima ne napravi temeljito istraživanje. Neće se predati Friend i Schadt, najavili su da će pokrenuti novu takvu studiju, ovaj put čak na milijun ljudi te s klauzulom da se svakog ispitanog može ponovno podvrgnuti temeljitom istraživanju. Skeptici će reći kako je uzorak od 13 ljudi na više od pola milijuna premali da bi se išta moglo zaključiti, no činjenica je da takvi ljudi postoje. Čak ne bi bilo prvi put da je otkriven čovjek takvih osobina. Još 2006. znanstvenici su istraživali crnu Amerikanku koja je imala izrazito nizak nivo kolesterola te su otkrili mutacije koje značajno smanjuju rizik od kardiovaskularnih bolesti isključivanjem gena PCSK9. Također, bilježimo kroz povijest i ljude čije su sposobnosti doista bile nalik onima superheroja iz kina, što se u većini slučajeva pripisivalo njihovoj genetici. Amerikanac John Ferraro ima lubanju debelu 16 milimetara kojom, zahvaljujući i svojoj snazi, može slomiti i betonski blok.
Njemica Veronica Seider imala je vid 20 puta bolji od prosječnog čovjeka. Mogla je prepoznati osobu na udaljenosti od čak kilometar i pol. Još jedan Amerikanac, Daniel Browning Smith zvan Gumeni, poznat je po tome što se može svijati potpuno naprijed ili natrag, dislocirati svoje zglobove, okrenuti se u struku za 180 stupnjeva. Vijetnamac Thái Ngoc budan je već 43 godine bez nekog razloga. Nitko ne zna kako je još živ, a on sam kaže da se zbog nespavanja osjeća kao biljka bez vode. Tu je Nijemac Matthias Schlitte koji ima genetski poremećaj koji mu je omogućio da mu desna podlaktica naraste 46 centimetara. Jasno, odmah je to i primijenio, sa 16 godina nastupio je prvi put na natjecanju u obaranju ruku te lako sve pobijedio. Prema tim ljudima, vještina Engleza Stephena Wiltshirea čini se bezazlenom. A taj čovjek može rekreirati kompletan krajobraz nakon samo jednog pogleda, sve iz sjećanja. Slijepi Englez Derek Paravicini to isto može s glazbom. Što čuje samo jednom, može ponoviti uz maksimalnu preciznost. Ne možemo se ne sjetiti pravog “kišnog čovjeka”, istog onog prema kojem je napravljen lik koji u istoimenom filmu tumači Dustin Hoffman. Kim Peek nije bio autističan, imao je FG sindrom, ali je imao i memoriju poput računala, pročitao bi knjigu u rekordnom roku usput je cijelu zapamtivši. Ljudi takve sposobnosti pamćenja nazivaju se savanti. Imamo i slučaj priučenog savanta. Orlanda Serrella pogodila je bejzbolska loptica u lijevu stranu glave, nakon čega je u stanju sjetiti se kakvo je vrijeme bilo svakog sljedećeg dana, što je taj dan radio i gdje je bio. I da se razumijemo, znanost je potvrdila da su svi spomenuti ljudi apsolutno autentični te ni u kojem slučaju nije riječ o prevari. S njima se priroda jednostavno malo poigrala, na dobar ili loš način, ostaje da zaključimo sami.