Možemo mi biti protiv žica, ali tko se zadnji zatvori, nastradao je

Da nije žalostan, naš aktualni hladni rat sa Srbijom bio bi zabavan. Do prije samo nekoliko dana činilo se da bismo prije „zaratili" zbog toga tko će zadržati više „izbjeglica", i više se, kako su nas uvjeravali naši mediji u stranom vlasništvu, „obogatiti" integracijom ljudi s drugog kontinenta, druge vjere, jezika i kulture. Do jučer su naši i srpski mediji s ponosom isticali kako smo humani za razliku od groznih Mađara. I pogledavali prema Bruxellesu vidi li „Europa" kako smo dobri i humani, pa bismo cvjetali kad bi nas Guardian i slični pohvalili. Odjednom, danas se hrvemo kao da se radi o međusobnom uvaljivanju nuklearnog otpada. Ili tjelesnog, što se da iščitati iz već legendarne rečenice „Šaraj malo", koju je naš premijer uputio srbijanskom, referirajući se na vic, dakle – ne pišaj samo po mojoj glavi, već malo i po Mađarskoj ili Rumunjskoj. Što se dogodilo? Pa vidjelo se da se EU raspao po ovom pitanju, da nema nikakvu zajedničku vanjsku sigurnosnu politiku ni projekciju što se u bliskoj budućnosti može dogoditi. Do jučer je svatko svakom blefirao i glumatao bezgraničnu humanost, uz izuzetak mađarske babaroge, a sada maske padaju i svi se bore za svoj nacionalni interes. Puno se zadnjih dana govori o tome tko je pokazao da je čovjek, a tko je ne-čovjek. Pored opće osobine „humanosti" kao solidarnosti, čovjek je eminentno razumno biće. Koristiti razum znači „hladne glave" sagledati sadašnje stanje i planirati buduće poteze.

Hladan pogled pokazuje nam da se nalazimo usred izvanrednog stanja jer je suspendiran ustavnopravni poredak. Državnu granicu prelazi kako tko hoće, deseci tisuća muškaraca ušli su u Hrvatsku bez dokumenata, gdje pri registriranju mogu reći bilo što. Ministar unutarnjih poslova kaže kako ljudima koji su kršeći zakone RH silom ušli u nju, kao petu državu od one u kojoj je rat, nisu uzimali otiske prstiju jer ih to „uznemirava". Kako to da ga ne brine uznemirava li državljane Hrvatske davati otiske prstiju kada vade osobnu iskaznicu ili putovnicu? Dakle, zakoni ne vrijede jednako za sve. Moguće je da ih ne želi registrirati kako nam ih sutra ne bi vratili nakon što im odbiju azil u Austriji ili Njemačkoj. Ali onda su takvi ipak ekonomski migranti, a ne „izbjeglice" kako je do jučer bio službeni Vladin termin. Osim što je suspendiran ustavnopravni poredak, raspao se i sigurnosni sustav.

Potpuno nespremni dočekali smo ono što je bilo jasno i pticama na grani, osim našem „orlu", da će se dogoditi. Kao što je jasno da je ovo samo mali val u odnosu na plimu koja Europu tek očekuje. Nesposobna zaštititi svoje granice, Vlada prelazi na plan B, a to je „šalji dalje". Država zadnjih tjedan dana radi posao krijumčara ljudi, dovodi ih na legalne ili ilegalne prijelaze prema susjednim zemljama. Izgleda da smo pri tome imali više sreće nego pameti, jer Austrija i Njemačka još primaju, pa je „plan B" uspio. No, što kad se napune i kažu „halt"? EU po pitanju migranata nema nikakvu suvislu zajedničku politiku. Njemačka, kojoj treba radna snaga, pozvala ih je, ali nije otišla po njih direktno brodovima ili avionima, nego su krenuli balkanskom rutom, kako su u Bruxellesu najavili prije pola godine. Tada je i Grčka prijetila da će zasuti EU milijunom migranata. Amerikanci i Britanci, koji su najodgovorniji za Arapsko proljeće, znakovito šute, ali čini se da šuruju s Turcima i Grcima. Balkanci, među koje dijelom svrstavaju i nas, kao polovičan slučaj zemlje koja je u EU, ali nije još u Schengenu, trebali bi opet postati ono što su stoljećima bili: graničari, goniči, higijeničari, razvrstavači. Hot-spot je naziv u cool novogovoru za ono što sam u ranijim kolumnama nazivao sabirni centar ili konc-logor. Silom ćemo držati ljude tu gdje ne žele biti, a bogate će zemlje probirati i uzimati koliko im treba. Teret hot-spota nosit će hrvatsko društvo, a novac iz europskih fondova sisat će uska skupina lokalnih kompradora koji upravljaju hot-spotom. No, očito je da taj briselski plan neće ići tako lako, jer Milanović se ne da, i tu mu treba pružiti potporu.

Prvi je put na konferenciji za medije u četvrtak spomenuo da imamo neku brojčanu granicu „humanosti". Govoreći o tome kako je Srbija usmjeravala previše ljudi u jednom danu na hrvatsku granicu, rekao je: „Četiri-pet tisuća, iznad toga ne dam". Riječ je, hegelovski rečeno, o kvantiteti koja prelazi u kvalitetu. Razumljivo je da sam ljubazan i dobar čovjek ako ću jednom tjedno na ručku ugostiti jednu potrebitu osobu. Ali ako odbijam primiti svaki dan desetero, jesam li škrtica i nečovjek? Ono što bi javnost danas prvo trebala tražiti od državnika, umjesto sentimenata, bilo ksenofilnih ili ksenofobnih, su brojevi. Jesmo li izračunali, odvagnuli, postigli konsenzus koliko, s obzirom na stanje u društvu, migranata možemo primiti i izdržati, a da ne dođe do pucanja i konflikta? Je li to, hipotetski, na razini cijelog EU deset milijuna u sljedećih godinu dana? Što kad krene jedanaesti milijun? Hoće li se onda svi orbanizirati? Hoće li se svaka nacionalna država pojedinačno ograditi ili će se dogovoriti pa podići zajednički veliki zid na schengenskoj granici? Situacija se brzo mijenja, premijer Bavarske ovaj tjedan prima s počastima, do jučer klevetanog Orbana, a prošlotjedne izbjegličke majke Hrvatska i Srbija vode trgovački rat zbog ping-ponga s migrantima.

Ispada da mi migrante nismo dočekali u zagrljaj, već smo ih samo potapšali po ramenu u prolazu prema zapadu. Mađari grade ogradu i prema Hrvatskoj, ne treba ni sumnjati da će i Slovenija uskoro napraviti isto. Ako se ovako nastavi, jasno je da će se fizički zatvoriti granice. Nitko više ni ne sumnja da golemi migrantski val dolazi na proljeće. Računica je jasna – ne smijemo dopustiti da nam može ilegalno ući više ljudi s jugoistoka nego što ih možemo propustiti prema sjeverozapadu jer inače postajemo slijepa ulica i u konačnici hot-spot, famozni sabirni centar. Cool je i pitanje prestiža uslikati selfi s migračem i riješiti se starih kaputa, šibnuti ih prema zapadu, ali kako sutra ljudima koji htjednu ili budu morali ostati tu pomoći da ostvare dostojan ljudski život od svoga rada? Dakle pitanje je koliko smo ih spremni primiti i dugoročno hraniti ili integrirati. Koje bi poslove radili i imamo li npr. prijelazne školske programe za arapsku djecu?

Imamo li plan za zatvaranje naših granica koji će pratiti ritam zatvaranja mađarske i slovenske? Mediji su spominjali i „plan C", u slučaju zatvaranja zapadnih granica, prema kojem ćemo migrante, ako bude potrebno, vraćati u Srbiju. Kako to misle izvesti? Prvo, migranti izvjesno neće htjeti nazad, radije će ostati u Hrvatskoj gdje su bliže željenoj destinaciji, nego se vratiti prema jugoistoku. Dakle, to neće ići bez sile. Jesmo li na to spremni? Kako ih misle natjerati u vagone i buseve? Zatim, zašto bi ih Srbija primila nazad? Što ako neće i opstruira? Mi ih ne želimo kod sebe, ne želi ih Srbija, ali oni radije žele kod nas nego u Srbiju. Ishod križaljke je jasan – ostaju tu s nadom da će se dokopati zapada. Mi migrante niti smo tjerali od tamo niti smo ih zvali ovamo. Ako u jednom trenutku Njemačka odbije dalje primati migrante, Slovenci i Mađari fizički zatvore granice, a mi istodobno ne uspijemo zatvoriti naše, u problemu smo. Ukratko, možemo mi biti protiv politike žica i zatvaranja granica, ali ako mimo naše volje krene igra zatvaranja, tko se zadnji zatvori, nastradao je. Budući da su izbori pred vratima, ovo postaje glavna tema. Jednako kao od Milanovića, konkretan se odgovor na ova pitanja očekuje i od pretendenata na njegovu poziciju.

Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza