Ako Vlada posluša poslodavce, u svoje će redove imenovati stručnjaka za reforme i dati mu političku moć premijera za dio kojim se upravlja, a na političkoj sceni okupit će sve relevantne stranke i s njima sklopiti konsenzus o ciljevima za budućnost. Ivica Mudrinić, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca i prvi čovjek THT-a, otvoreno za Obzor govori o tome što treba mijenjati i zašto Vlada Zorana Milanovića ima otpor prema poslodavcima.
:: Dan poduzetnika bio je poprilično neugodan za Vladu, koja je primila otvorene kritike. Što vladajućima najviše zamjerate kao “grijeh nečinjenja” u posljednjih godinu i pol dana?
Nije to bio napad na Vladu, već realna ocjena stanja. Prema toj ocjeni, propustili smo neke prilike, ali ne samo u mandatu ove vlade nego i u posljednjih desetak i više godina. S obzirom na činjenicu da za nekoliko tjedana ulazimo u Europsku uniju javno smo pozvali na donošenje strategija, odnosno definiranja vizije budućnosti naše zemlje. Nečinjenje zapravo znači životarenje, nečinjenje znači da nećemo biti u stanju iskoristiti priliku koja proizlazi iz članstva, a u pozadini nam prijeti gubitak kapitala, koji nas već i sada zaobilazi, te odlazak najsposobnijih i naprednijih ljudi iz Hrvatske. Nečinjenje je obilježilo razdoblje u proteklih 15 godina. I ova je vlada nastavila sličnu politiku iako joj se mora priznati da je uvela red u javne financije, da se usudila uhvatiti u koštac s rješavanjem problema brodogradnje, koji je niz godina bio tabu-tema, da su nastavili borbu protiv korupcije, pojačali napore za sređivanje stanja u pravosuđu… No, to još uvijek nije dovoljno i trebaju nam odlučniji potezi kako bismo se pripremili za budućnost.
:: Veleposlanik EK Paul Vandoren prilično je otvoreno govorio o antipoduzetničkoj klimi u Hrvatskoj. Koja su obilježja te loše klime?
Poruke veleposlanika Vandorena slične su onima koje se mogu čitati u raznim izvješćima o konkurentnosti. Od guvernera HNB-a do domaćih i inozemnih stručnjaka i analitičara, svi govore manje-više isto, a to je da imamo nereformiran javni sektor, da nas guši neefikasna i troma administracija, da uvjeti za ulaganje u Hrvatskoj nisu povoljni, da je ukupno porezno opterećenje previsoko, da nam je Zakon o radu previše rigidan… Poduzetništvo je, na žalost, zbog prošlosti, odnosno zbog propusta politike i pravne države u privatizaciji, neopravdano ocrnjeno. Danas kod nas svaki manji, a osobito veliki investitor, treba prvo “dokazati” da nije lopov i da ne misli zlo… a u takvim javnim uvjetima, koji zapravo impliciraju neku vrstu krivnje unaprijed, jako je teško raditi. Osobito ako imate i prave birokratske i druge prepreke.
:: Zoran Milanović vrijeđa se na sugestije iz HUP-a ili sindikata. Tako i na Danu poduzetnika premijer nije dobro reagirao na poziv na konsenzus...
Premijer je rekao da je postizanje konsenzusa pomalo utopijska ideja, ali kako znamo da naše društvo ima refleks vraćanja u prošlost i da smo i dalje podijeljeni temeljem nekih potrošenih podjela koje nisu aktualne, ali su u percepciji javnosti i društva prisutne, onda je i te kako važno da se ujedinimo oko istog cilja. Zbog toga je važno da se donese jedna vrsta deklaracije koja će nas ujediniti. U Nacionalnom vijeću za konkurentnost nazvali smo je povelja kojom bi se opisalo željeno stanje u budućnosti, a iza koje bi svi ključni čimbenici u društvu stali: pozicija, opozicija, sindikati, poslodavci, akademija i lokalna vlast. Naravno da pritom mislimo na minimalni konsenzus.
No, ipak, kada bismo se složili o nužnom razvojnom minimuma, fokus cijelog društva usmjerili bismo prema budućnosti. U Hrvatskoj je samo 23,7 posto visokoobrazovanih građana, cilj nam može biti da ih bude 40 posto, te da udio radno angažiranog stanovništva dignemo iznad 66 posto, što je europski prosjek. Kad bismo imali zajedničke ciljeve, odjednom bi se u Hrvatskoj sve promijenilo jer bi konsenzus bio mehanizam za fokusiranje svih snaga prema budućnosti, a ujedno bi omogućio da svi stanemo iza reformi. Vidjeli smo u proteklim mjesecima koliko je lako da bilo koja ideja ili inicijativa nađe neku kritičnu masu otpora i onda se za nju zalijepe ili oporba ili sindikati ili netko treći i zaustavi svaki proaktivan napredak.
:: Govorite li o formiranju trećeg velikog nacionalnog cilja?
To je zapravo treći društveni konsenzus. Prvi je bio izboriti samostalnost, za što je glasovalo više od 94 posto društva, drugi je bio konsenzus svih političkih čimbenika o ulasku u Europsku uniju i NATO, a treći bi trebao utvrditi taj naš razvojni put, kakvo društvo želimo u budućnosti. Treći cilj, konsenzus ili vizija, kako god ga zvali, ima jednaku težinu kao prethodna dva cilja jer će on odrediti kakva će nam biti budućnost.
:: Čini se da je Vlada nespremna za dubinske reforme i zato što nema manevarskog prostora za njih. Mirovine su male, kao i plaće, a s druge strane, prepreka reformama je i incest, kako je Emil Tedeschi nazvao nespremnost da se nekome svome odrežu prava kad ih ne zaslužuje. Gdje naći srednji put?
Zakasnili smo desetak godina, a u međuvremenu je došla i recesija, koja dodatno otežava reforme. Što više tonemo, teže se iščupati iz gliba i zato je i nužan konsenzus. Jer bez njega nije moguće napraviti neku vrstu preraspodjele, preispitati neka prava i restrukturirati javni sektor. Pod tim mislimo na micanje netemeljnih djelatnosti iz sustava, modernizaciju javne uprave uvođenjem suvremenih tehnologija kako bi se razina usluge podigla, a time i omogućilo vraćanje kapitala i otvaranje radnih mjesta. Moramo simultano podizati privatni sektor malim i srednjim poduzetništvom, potpomognuto stalnim potporama za otvaranje radnih mjesta, a u isto vrijeme raditi na transformaciji društva. To je pet-šest megaprocesa koje treba voditi simultano, a da bi to bilo moguće, potreban je konsenzus. Nijedna vlada svojim znanjem i političkim kapitalom neće to moći sama napraviti, ali svaka vlada, pa i ova, koja to ne započne u propustu je. Politički klijentelizam kojim se u prethodnom razdoblju pogodovalo svojoj bazi korištenjem javnih sredstava mora stati. S obzirom na ukupno stanje javnih financija, po prirodi stvari ta je pojava presušila i dobro da je. Moramo iskočiti iz ovog začaranog kruga, ali ako ne utvrdimo da nam je to cilj, onda reforme ni sada nećemo provesti .
:: Najavili ste mjere koje će HUP uskoro predložiti. Hoće li one biti okosnica budućeg konsenzusa?
Mjere su fokusirane na ključna područja kojima se središnja i lokalna država moraju pozabaviti. One dotiču i reforme i razvoj, Zakon o radu, odnos između poslodavaca i države te kako iskoristiti naš potencijal. Osim samih mjera, utvrdit ćemo i modalitet mjerenja napretka u njihovoj provedbi kako bismo mogli periodično izvještavati o tome dokle smo stigli. Ako donesemo konsenzus i veliki program za budućnost mjerila su potpora programu.
:: Tko govori istinu: Vlada, koja kaže da je smanjila porezni teret, ili poslodavci, koji tvrde da je porezni pritisak veći?
Nepobitna je činjenica da je ukupan iznos poreznog opterećenja u odnosu na BDP lani porastao. Vjerojatno se razlikujemo u tumačenju utjecaja PDV-a. Točno je da bi PDV, nominalno gledajući, trebao biti neutralan za poslodavce. Ipak građani raspolažu ograničenim iznosom sredstava i, kad se poveća PDV, sredstva koja ostaju za realni sektor su manja. Bilo je rasterećenja u nekim kategorijama, ali u drugim područjima porezi su rasli. Kad se podvuče crta, mi vidimo veću poreznu presiju, na žalost. No, čak i kad bismo maknuli porezno opterećenje, i drugi ključni parametri konkurentnosti su nam lošiji i naša konkurentska pozicija u odnosu na susjede i okruženje je otkliznula. To je zabrinjavajuće.
:: Jednog oblika poreznog tereta privremeno ste se riješili ustavnom tužbom zbog retrogradnog oporezivanja dobiti. Namjeravate li s Vladom razgovarati za stolom ili u sudnicama?
Mi smo partner svakoj vladi i tako smo se pozicionirali. To ne znači da se u svemu slažemo s Vladom i onime što ona čini i često smo kritični prema određenim potezima. To je logično u kontekstu uvjeta poslovanja u kojima radimo. Sudski su procesi iznimka. Međutim, kad procijenimo da je povrijeđeno ustavno pravo, kao što je bio slučaj ovdje, onda smo odgovorni pokrenuti tužbu, i to ćemo raditi i ubuduće. Ipak to ne umanjuje naš partnerski odnos prema Vladi.
:: Između Ministarstva financija i HUP-a odnosi su nategnuti. Jesu li se relacije popravile?
S pozicije HUP-a nemamo osjećaj posebno, kako kažete, nategnutih odnosa s ministrom Linićem. On je vrlo često dolazio na HUP-ove sastanke i vrlo se rado odazivao našim događajima. Nismo se uvijek slagali s njegovom ocjenom i to bismo mu uvijek vrlo jasno rekli, a osobito kad je bio posrijedi status privatnog ili realnog sektora. Privatni je kapital slobodan, ne treba ga nagovarati da investira, on investira kad vidi priliku. Ako nema priliku ili povjerenje u stvaranje dodane vrijednosti, što je slučaj u proteklo vrijeme, onda mi to i kažemo. Ako je to neslaganje, onda se nismo slagali.
:: Što ti poslodavci uopće hoće, upitao se svojedobno ministar Linić, a sad mi pitamo vas?
Samo da država radi svoj posao. Da bude efikasan javni servis na svim razinama, od središnje do lokalne države, a u isto vrijeme da porezno opterećenje bude primjereno.
:: Kako poslodavci odgovaraju na primjedbe da žele politički utjecaj, pri čemu su bliski oporbi, koje su dolazile iz redova vladajućih?
Sve što je HUP radio svih ovih godina pokazuje da smo držali istu poziciju prema svim vladama. Sve naše izjave i objave javno su dostupne i svima je jasno da nismo nikad strančarili. Dapače, uvijek smo držali principijelan stav boreći se za bolje uvjete poslovanja.
:: Jesu li prethodne vlade imale više sluha za razgovor sa socijalnim partnerima i jesu li više poštovale potrebe poslodavaca?
Prije je bilo više formalnog dijaloga. GSV je imao drugačiji status. Sada radimo na njegovu redizajnu i nadamo se da ćemo u tome uspjeti. Fer je reći da smo svi jako puno očekivali od Vlade i da su ta očekivanja koja su stvorena podignula ljestvicu. Vladi treba priznati dobre poteze, od brodogradnje do pravosuđa, borbe protiv korupcije i želje za transparentnim poslovanjem. Trenutak je prilično zahtjevan, a imaju nagomilanu hipoteku prošlosti s kojom se moraju nositi. Ako želimo bolji život i radna mjesta za nezaposlene i one koji tek dolaze na tržište rada, moramo promijeniti stanje. Zahtjevi koji dolaze iz HUP-a idu u prilog tome.
:: Jeste li ikad u HUP-u radili projekcije koliko zapravo ljudi mora otići iz javnog sektora kako bi bio održiv?
Rađene su projekcije i jedan dio odgovora je u inflaciji općina. Često se fokusiramo na središnju vlast zaboravljajući da imamo previše jedinica lokalne zajednice jer smo organizirani poput Francuske, a ne nekog većeg grada, čemu veličinom bolje odgovaramo. U tome je dio tog nepotrebnog tereta koji nosimo. Radili smo i simulaciju porezne reforme, kao i mnoge druge projekte. HUP raspolaže materijalima koji mogu biti korisna podloga za rasprave i spremni smo ih dati.
:: HUP je pozivao na osnivanje formalnog tijela za reforme. Mislite li da bi to ubrzalo te procese?
Mi smo predlagali da u Vladi imenuju i potpredsjednika Vlade za reforme, koji bi imao sav autoritet premijera, ali samo za posao reformi. Ispod sebe bi imao timove stručnjaka koji bi provodili programe kako bi bili maksimalno operativni i učinkoviti. Uvjereni smo iz simulacija koje smo radili da bez reformi nije moguće osigurati fer status ljudima koji rade u javnom sektoru, od policajca koji je potplaćen i nejednakosti koje počivaju između ljudi koji su zaposleni u državi i službama vezanima za nju u odnosu na neke lokalne samouprave ili pozicije. Ako želimo vratiti status profesijama, od učitelja i liječnika preko medicinskih sestara do policajaca, i ako želimo njihove plaće korigirati u skladu sa statusom koji bi trebali imati, moramo napraviti reforme. HUP se ne zalaže za rezanje tih plaća jer su premale za ono što rade, ali problem je ukupan trošak za plaće, a on proizlazi iz činjenice da su procesi u tim sustavima zastarjeli, da su zastarjele tehnologije na kojima su razvijeni te njih treba modernizirati. Ali za to je potreban i novac i vrijeme i timovi te ključan punkt u sustavu koji ima velik politički autoritet.
:: Trebamo li se ugledati u Italiju i Montija pa imati tehničku vladu?
Teško je govoriti o tehničkoj vladi dok imamo politički sustav koji ne trpi takav pristup . Ono što nam treba jest adekvatna kompetencija na ključnim mjestima, i u Vladi i i šire. Vladajuće koalicije i stranke trebale bi naći modalitete za pronalaženje odgovarajućih kompetencija. Ako to napravimo, sasvim je svejedno kako mi zovemo tu vladu. Sigurno je da je u ovom trenutku nužno da premijer bude glavni reformator i da se Vlada postavi kao reformatorski tim koji će osigurati provedbu svega onoga što je nužno napraviti u idućem razdoblju.
:: Dosad su se uglavnom birali ministri iz stranačkog bazena koji nije bio preširok, a sličan je izbor imao i Milanović. Je li Vlada ikad konzumirala pomoć koju joj je HUP nudio u plaćanju konzultanata?
Nisu. Naša je ideja bila da se, ako Vladi treba pomoć i znanje ili pak referentna dijagnoza ili analiza koja bi pomogla u stvaranju programa koji bi nas povukao naprijed, u što kraćem roku uključimo u taj proces. Znanje je najvrednije i, ako nam nedostaje, nije sramota tražiti ga izvan užeg tima. To je legitimno i nadasve korisno. Sve uspješne tvrtke koriste usluge vanjskih konzultanata. To nije nikakav znak slabosti.
:: Vodite tvrtku koja je imala puno reformi. Je li destimulirajuće nuditi rješenja, javno djelovati i savjetovati onoga od koga nema reakcije?
Trudimo se zato što smo u HUP-u i u drugim krugovima uvjereni da Hrvatska ima velik potencijal. Također je činjenica da smo u Hrvatskoj u povijesti imali takozvane šutnje koje se nisu pokazale ispravnima. Šutnja znači trpjeti i čekati da nešto prođe, ali više nemamo vremena za takvo što pa zato treba govoriti. Ovo je podrška svima koji žele promijeniti stvari nabolje – mi ostajemo ustrajni u davanju te podrške i pokušaju ubrzanja nužnih promjena.