Muftija Ševko ef. Omerbašić preminuo je u četvrtak u Zagrebu. Muftija Omerbašić rado se i često odazivao na suradnju s našom redakcijom i bio je uvijek otvoren i dobrodošao sugovornik. Ovo je posljednji intervju koji nam je dao prije gotovo tri godine, nakon što je otišao u mirovinu. Intervju prenosimo u cijelosti:
Francuski pedagoški pisac i teolog de la Mothe Fenelon zapisao je da „dobar historičar ne pripada ni jednom vremenu i nijednoj zemlji, premda voli svoju domovinu, nikada joj ni u čemu ne laska“. Oscar Wilde napisao je da „bilo tko može stvarati povijest, ali pisati je može samo veliki čovjek“, dok je Goethe rekao kako „kroniku piše samo onaj kome je važna sadašnjost“. „Je li muftija Ševko ef. Omerbašić spoj ovih definicija koje sam naveo kao podršku svojoj ideji? Jest, jer ef. Omerbašić doista voli svoju domovinu i ni u čemu joj ne laska; njegova pisana povijest djelo je velikog čovjeka, a sve ono što je do sada napisao, a to je već mala biblioteka, pokazuje nam čovjeka kojemu je važna sadašnjost“, napisao je o muftiji Ševku ef. Omerbašiću njegov nasljednik, aktualni muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj muftija dr. Aziz ef. Hasanović.
Ševko ef. Omerbašić rođen je u Ustikolini kod Foče, diplomirao je na Fakultetu za arapski jezik i islamske znanosti na Univerzitetu u Bengaziju u Libiji. Nakon toga pet je godina studirao na isusovačkom Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te dvije godine Religioznu pedagogiju na Katehetskom institutu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Predsjednikom Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj izabran je prvi put 1995., a nakon toga ponovno 1999. i 2005. Krajem 1999. imenovan je za zagrebačkog muftiju, odnosno muftiju u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj, a od lipnja 2012. je u mirovini.
Muftija Omberbašić je čovjek duboke i snažne vjere, čija produhovljenost opečati svakog njegovog sugovornika. On je i čovjek dijaloga. Ne samo međuvjerskog i međureligijskog, nego i dijaloga općenito, pa i među svojom braćom muslimanima, s kojima se ne slaže u svemu, ali o svemu može razgovarati. S muftijom Omerbašićem, o njegovim prijašnjim i sadašnjim danima, ljubavi prema povijesti i istraživanju, dijalogu s kršćanima i teološkoj misli, razgovarali smo u biblioteci Zagrebačke džamije.
Što radi muftija u mirovini?
- Idući prema ovamo i mislio sam da ćete me to prvo pitati! Što radim? Hranim golubove i ostale ptice. I obilazim zagrebačke parkove. To je dio i mojega duhovnog života, jer sam cijeli život bio duhovnik, premda je u toj službi bilo i mnogo administrativnih poslova. Ako golubovi pripadaju duhovnoj aktivnosti, onda sam tu dosta prisutan. Ni sa čim se posebno ne bavim, osim što kao teolog i čovjek poznavanja filozofije, razmatram i čitam. Hvala Bogu, ima mnogo i televizijskih kanala, pa i islamskih, gdje se čovjek više može educirati, nego što se to moglo prije.
VEZANI ČLANCI:
Kakva je sad situacija s dijalogom u svijetu?
- Čini mi se da dijalog ne ide baš u pozitivnom smjeru. Često je puta nametnut kao neka administracija, što po meni dijalog nikako ne može biti. Dijalog mora uvijek biti slobodna misao. Hoće li takav biti ili neće, vidjet ćemo.
Vaš rad obilježen je dijalogom? Kroz islamske studije završili ste i katolička učilišta?
- Kao teologu to mi je i obveza. Dosad sam promatrao religiju, pritom mislim na islam i kršćanstvo pa i judaizam, s jedne distance koja nije svojstvena muslimanskim teolozima. Mi stalno tešemo jedno te isto. Na primjer, pitajte zašto se klanjamo pet puta dnevno i neće vam znati odgovoriti. Reći će da se tako mora. Muslimanski teolozi dosta su se orijentirali na dijalog. Vide da je to izlaz iz ćorsokaka, iz ove teološke situacije. I mnogi u BiH, u gradovima u kojima ima veći broj katolika, organizirali su se po tome pitanju. Vjerujem da su te škole, medrese i fakultet dali svoj doprinos tom boljem shvaćanju. Jer, reći ću vam iskreno, kod nas se držalo kako je kršćanstvo stradalo u vjekovnim promjenama svetih spisa i knjiga i od toga se nije išlo dalje. Kao što ni kršćanski teolozi nisu išli dalje. Sad se došlo do granice gdje se vidi da to ne može dalje i da je religija nešto drugo nešto što smo mi do sada učili i shvaćali.
Mene je posebno zanimala kršćanska teologija i vidio sam da nije ono što sam studirao i mislio da jest. Sasvim je drugačija. Što je to drukčije?
- Prije svega, pogled i vizija kršćanstva. Mi imamo neke prigovore koji stoje i ostaju, ali ostavimo to za onaj svijet, gdje će Svevišnji suditi o tome što jest, a što nije. Na primjer, držali smo da mise nisu nešto što je sveto, međutim jest, itekako je sveto. Ili eshatologija, koja nije ništa drugo što je kod nas zagrobni život. Bilo je stajališta na kojima su islamski teolozi dugo godina gradili svoju obranu, a nisu bili ispravni. Ja sam jedan od onih koji zagovara, a to teško prolazi, da poput svega što se mijenja i religije se nužno moraju mijenjati. Ne znam koliko je to teško kršćanstvu, ali vidio sam da i ono pati od toga. Muslimani pogotovo. Oni su najviše stradali, jer nisu prihvaćali neke stvari koje se događaju u svijetu. Teško mi je reći u kolikom postotku, ali sigurno je 70 posto onoga što se promijenilo. I to je prilika i prisiljava nas na promjenu. U protivnom, veliki je gubitak. Teologija i religija nisu one koje su bile iz vremena objave. Čini mi se da se religija prometnula u administrativnu moć, iz koje ona crpi pravo da vlada, mijenja, otpušta, itd. Kad sve zbrojimo, jako je u teologiji nužan pogled s druge strane. Ako to uradimo, bit će nam bolje. Teolozi prošlih vjekova gradili su misao o islamu i kršćanstvu na temelju njihovih spoznaja, a te su spoznaje završile odavno. Danas teolozi čine najveću grešku što se pozivaju upravo ne te stare spise o svetosti, a toga više nema.
Želite reći da treba promijeniti poziciju i promišljati iz pozicije spasenja duša?
- Ne znam što bi drugo teologija mogla pružiti kao pomoć svojim vjernicima, a to je spas duše. To je najvažnije. Vidimo dokle je to dotjeralo, da nemoć u promjeni čovjeka završava katastrofom. Posljedice su nezamislive. Tako da je potenciranje na teološkoj misli jako potrebno i nužno.
Koje su ključne dodirne točke za dijalog islama i kršćanstva danas?
- To da im je izvor i samoga Boga i Božje objave. Koliko god bio udar na same teološke misli, Bog ostaje u središtu. Ne vidim koji bi bio preči razlog od same duhovnosti. Netko bi želio da religija vlada svijetom, no ona ne može vladati. Netko bi želio da je moje ispravno, a tuđe nije. To, također, ne ide. Sukobi na religijskoj osnovi između kršćanstva i islama, stvorili su brojne teškoće u svijetu. Premda je teško reći da danas postoje indicije za međuvjerske ratove i sukobe, mislim da ipak moramo naći neki način za dijalog. Jako je važna duhovna misao. Kada slušate kršćanskog teologa, on govori gotovo isto kao i muslimanski teolog. A je li tako ili nije, vidite kakvo je stanje. Koliko teologija može djelovati na čovjeka posebno je pitanje. Je li ona, kao danas, izvorište samo za rijetke poznavatelje teologije u kršćanstvu i islamu ili treba ljudima kao masovna pojava? Vidim da nastoje i svećenici i imami umnožiti tu ideju, ali ne uspijevaju u tome. Brojne zapreke čekaju na tome putu, a i sami stvaraju neke zapreke tako da u tome ne mogu uspjeti. Popularnost religije, odnosno teologije, sada se mjeri po tome koliko je netko za, a koliko netko protiv. Tako ne ide. Zapravo, teško je reći koliko koga obuzima, jer na kraju, svatko sebi traži za spas. Na koji način? Na bilo koji način, bio on religijski ili ovakav ili onakav. Svatko traži sreću spasa. Nekoliko tehnologija pomaže danas u svijetu čovjeku da sagleda sebe izvan konteksta religije. Koliko tu uspijeva, vidimo. Najveći znanstvenici danas u svijetu kažu da umjesto religije nema nikakvog nadomjestka. Ona je vladarica svijeta u duhovnom smislu. Ostaje malo nade da se išta veliko može izroditi. Islam je dobio epitet tzv. terorističke predvodnice i ratova, upao je u zamku koju nikada nije očekivao, niti mu je tamo mjesto. No tu mu ga je pronašlo svjetsko mnijenje preko medija i politike. I sad se sve mora ostaviti i boriti se za ispravno shvaćanje vjere. Čini mi se da se moraju ispisati neki novi tekstovi teologije. Razumljivi, shvatljivi i prihvaćeni od najzadnjeg čovjeka, koji je došao s margina. I kršćanstvo i islam strogo naređuju svojim pristalicama da urazume vjeru onome kome je poslana. Jer mi nismo poslani birati predsjednike i premijere, nego liječiti bolesne duše, ako ih tako smijemo nazvati.
VEZANI ČLANCI:
Govorite malo kao papa Franjo. Kako njega doživljavate?
- Sa stanovišta muslimana papa Franjo dao je nešto što je najdragocjenije u ovom trenutku, a to je bratstvo, koje ponudio u Abu Dabiju. Svi smo mislili da će on tamo govoriti neke fraze, međutim on je pogodio u srž, u srce. Nismo li mi braća po nekakvom porijeklu kao homo sapiensi? Ako učimo različite religije, ipak smo mi ljudi, ljudska bića koja znaju razmišljati i po tome smo poznati. On je krenuo dalje od toga bratstva s muslimanima. Krenuo je u ispravak nekih kršćanskih nedorečenosti. Vidjeli ste neke njegove misli koje su mnoge začudile, usudio se dirnuti i u svetu misu. Zato papa i postoji, da vodi katolike ispravnim putem ovim svijetom i na onaj svijet. Svi njegovi istupi na audijencijama zakonitosti su vjere. Udario je i na homoseksualizam, koji je jako uzdrmao Katoličku crkvu, a ni mi muslimani tu nismo jako zaostali. Naravno, papa živi svoj ljudski vijek i ne može riješiti sva pitanja koja se milenijima nagomilavaju u kršćanstvu. Kao što se događa i u islamu. Doduše, u islamu nema svetosti imama, pa može otići smrću ili bez nje. Zapravo, ne znamo što je bolje, imati takvo vodstvo kao što ga ima Crkva ili biti kao muslimani, što je isjeckano društvo, koje bi trebalo biti bezopasno za svjetske vjerske pokrete. No ipak se nađe budala koje to uspijevaju okrenuti. I islam i kršćanstvo govore o„ljudima zle krvi“. Nužnost je da se teologija otvori prema novom svijetu i osluškujemo novo koje se događa. Na primjer, korona.
Kako mislite korona?
- Vidim da je i u kršćanstvu dobila na popularnosti, jer jedni kažu da je od Boga, drugi da nije, odnosno da Bog kažnjava. U to nikako ne smijemo vjerovati. Jer to bi značilo da ga moramo prevariti i zaobići ga. Na internetu su kolone mišljenja oko toga i uglavnom se svi slažu da je to kazna Božja. Ja mislim da nije. To je teška podvala i teška optužba prema Bogu. Bog, kada je stvarao svijet, dao je zakonitosti i mi po njima živimo. Ako čovjeku otkinete jednu ruku, to nije Božja kazna. To je naš nemar. No to je mišljenje pojedinaca i grupa, pa je pitanje kako njih razbiti i izbjeći.
Govorite o tome kako se teologija mora promijeniti, a to kažete kao čovjek koji je zaljubljen u povijest. Premda ne volite da vas se naziva povjesničarom, nego kroničarem?
- Povijest nerijetko dovodi do vrlo velikih sukoba. Povjesničari govore o jednom trenutku i jednom vremenu i tome vremenu dodaju svoje mišljenje. Ako se radi o vladarima, ratovima i događajima. Zato kroz povijesne knjige tragam o kroničarima i kronici, radije nego da izabirem neko vremensko razdoblje i onda ga tumačim. U 90 posto slučajeva to nije tako. Danas su popularni dijariji, gdje se istakne rečenica ili dvije o nečemu i onda svatko daje svoje mišljenje o tome. Teologu je teško dati neki povijesni okvir. Teologija počinje tako da je njezin prvi opus Bog. Tu kod kršćanstva i islama postoji suprotno mišljenje. Kršćanstvo kaže da je Bog Isus Krist, a kod nas muslimana Bog je uzdignuti i mi ne znamo kakav je on. Vrlo malo znamo o njemu, odnosno onoliko koliko je rekao u svetim spisima.
Podrijetlom ste iz Foče, koja je stradala jako u Drugom svjetskom ratu?
- Moji su roditelji bili obični ljudi, zemljoradnici. Otac je želio da idem na studij islamske nauke, jer je to bila želja njegove majke. Foča je jako stradala kao grad, kao područje, poharali su ga četnici. Poklali su ljude. Drži se da je oko 30.000 muslimana stradalo u Drugom svjetskom ratu. I to najviše od četnika. Poklali su ih i bacili u Drinu, koja teče ispred moje kuće, ispod ceste. Svaki dan sam je gledao s bratom i dvije sestre. S ocem i majkom nisam mnogo mogao razgovarati o teologiji, jer su bili dosta skučena znanja. No to sam nadoknadio u osam godina u medresi. Nisam bio baš dobar đak. Završio sam je, ali nisam bio odličan. Najviše su me zanimale povijest i teologija, što sam nastavio proučavati na fakultetu u Libiji, gdje sam imao prostora da se okušam u tome i mislim da sam dosta uspio. Primjerice, protivnik sam učenja Kur'ana napamet.
Zašto? Čak postoje natjecanja u tome da ga se popularizira?
- Popularizira se, ali tako se ne daje pravo značenje vjeri. Nigdje u Kur'anu ne piše da moramo tako razmišljati o njemu. I ako pitate ove hafize (ljude koji znaju Kur'an naizust - op.) u BiH, kojih je danas jako mnogo i koji su uložili gotovo cijeli svoj život u učenje napamet, znaju li što uče i čitaju, reći će da ne znaju. I ja sam protiv toga. Jer učenjem Kur'ana napamet stvaramo hijerarhiju koja nije poznata u islamu. Stvaramo nešto što ne mora biti. Međutim, na desetine puta Kur'an nas poziva da razmišljamo o onome što je u njemu i o onome što čitamo. Upravo sam zbog toga protivnik. Naravno, doživljavam kritike, ali mora se reći istina. Na primjer, pitate neke imame zašto rade to što rade u svojim dnevnim obvezama, oni to neće znati. To je najveći neprijatelj, samo učimo napamet. Što nije ušlo u pamet, nije ni istina. To je velika greška.
Jeste li u vrijeme vojnog udara bili u Libiji?
- Došao sam u Libiju upravo toga dana.
Kako je to izgledalo?
- Bio sam na brodu „Liburnija“, koji je dovezao automobile. Išli smo prvo u Tripoli, pa u Bengazi, gdje smo sišli s broda i upozorili su nas da je državni udar. Mi iz Jugoslavije nismo znali što je to državni udar. Prevezli su nas nekih 200 kilometara u El Beidu, tada glavni grad Libije i naredili nam da ne pomaljamo glavu van. Trajalo je to četiri dana, dok se stanje stabiliziralo. Onda smo počeli slušati Gadafijeve govore. To je bezgranično trajalo. On je na sve moguće načine nastojao osigurati Libiju kao zemlju prosperiteta. Težak je to mentalitet, dovoljna je sitnica da potegnu oružje i ubiju čovjeka. Rat koji se dogodio odnio je desetine i stotine tisuća života ni iz čega, jer uopće nije bilo razloga za takav rat. Jedini razlog bio je što Gadafi nije dao vlast. Držao je milijarde pod sobom. Rušio je cijele ulice u Tripoliju da gradi avenije. I uspio bi u tome, kao što je uspio u dovođenju rijeke iz dubine u pustinju. Kada vidite ta jezera usred pustinje, zaprepastite se. Kada smo bili u posjeti, u pratnji predsjednika Mesića, rekao nam je Gadafi da ga je to stajalo 93 milijarde dolara. Vadio je 400.000 kubika vode u satu. Voda je bila na 300 metara ispod zemlje i vele da im treba desetak godina da je iscrpe.
VEZANI ČLANCI:
Kakva su vam sjećanja na Gadafija?
- Jako nam je imponirala njegova vjera. Bio je jako veliki vjernik. Sjećam se kada su se studenti u Bengaziju pobunili zato što Gadafi malo vremena provodi sa studentima. On je tada učinio genijalnu stvar, usred govora nestao je s bine i vratio se nakon pola sata. To je još više raspalilo studente, čak su počeli i psovati, a on im je s govornice rekao: „Ja sam čekao da ćete i vi poći sa mnom klanjati. Kažete da sam ja nevjernik.“ Dobio je ovacije. Ili kada su ga napadali da dovodi mnogo stručnjaka i radnika iz inozemstva i ne vodi računa o libijskim potrebama. Uzeo je mikrofon, razbio ga o koljeno i pitao ima li netko za popraviti taj mikrofon. Nitko se nije javio i on veli: „Eto, zato ih moramo uvoziti.“ Za njega kažu da je bio prorok, ali je bio i krvavih ruku, jer je znao objesiti i ubiti. Ali je prorekao sudbinu Arapa, Sadama Huseina i ostalih. Nije htio bježati kada mu je nudila Rusija zaštitu od bombardiranja, pa mu je Amerika došla glave. A sve je dobrodošlo Italiji, koja vadi najjeftiniju i najkvalitetniju naftu.
Ondje ste dobro naučili arapski jezik, pa ste kasnije prevodili za hrvatske tvrtke koje su radile u Libiji i tako zaradili za stan?
- Jesam, to je živa istina. Prvo, jer je arapski jezik tada bio jako potreban, a drugo, Gadafi nije priznavao nikakvu korespondenciju osim na arapskom. Mislim da je Hrvatska imala više od 11.000 radnika u Libiji u tih godinu dana. Bile su to hrpe dokumenata koje su stizale. Prevodio sam bez prestanka četiri-pet mjeseci i kad sam išao vidjeti što sam zaradio, bilo je to više od stana. Bio sam sudski tumač. No, moram vam reći istinu, nisam simpatizirao arapski jezik ispočetka. Bio je težak, ništa nisam mogao razumjeti, jer ima oko 4,2 milijuna riječi. Da čovjek poludi učeći! Kad sam došao u Libiju, na prvoj godini imao sam devet negativnih na ispitima na prvom roku. Skoro za izgubiti godinu. Onda sam sebi rekao, ili ću naučiti ili ću izginuti. I od tada mi je to bio jedan od najdražih predmeta. Arapski jezik volim silno. Iz njega, zapravo, razumijem vjeru. Inače je ne bih razumio. I to je ono što najviše nedostaje muslimanima s prostora bivše Jugoslavije, to što ne znaju jezik, a jezik je glavni element vjere. Drukčije se ne može, jer je sve na arapskom. I držim se vrlo dobrim i spremnim za arapski jezik. Evo, sve ove knjige u biblioteci oko nas na arapskom su jeziku. Uvijek sam ih dovlačio iz arapskih zemalja. Nikada ništa drugo nisam radio, dovlačio sam knjige i žicao novac za gradnju Zagrebačke džamije.
E to sam vas htio pitati, prvi ste muftija u Hrvatskoj...
- Drugi! Prvi je bio onaj ustaški.
U redu, prvi u demokratskoj Hrvatskoj. Imali ste dobre odnose s predsjednikom Franjom Tuđmanom?
- Prvo sam se upoznao s rahmetli Muhamedom Zulićem, koji je bio veliki Tuđmanov prijatelj i veliki donator HDZ-a. Bio je ramazan i bio sam u „itikafu“, zatvoren u izolaciji zadnjih 10 dana ramazana, kad dolazi Zulić i veli da Tuđman pod svaku cijenu želi razgovarati sa mnom, a ja sam se branio da sad ne mogu. On mi je rekao da se snađem kako god znam i umijem. I nakon sat-dva doveo je Tuđmana u džamiju, koji kaže kako želi ići u Kanadu i Ameriku i da bi želio napraviti fotografiju sa mnom, da se vidi da se gradi zajedništvo i jedinstvo. Rekao je kako Jugoslaviji prijeti raspad. Nisam ga poznavao prije i rekao sam mu da će među muslimanima imati 90 posto suglasnosti, a kad izlazi i Hrvatska, izlazi i BiH. Tada je već došlo do razilaženja hoće li se ići pod kapom hrvatstva ili neće. Alija Izetbegović to nije htio. I dolazi do vrlo značajnog rascjepa. Krenulo se samostalno.
Neka sjećanja na Tuđmana?
- Rat još nije bio ni počeo, Tuđman je tada dobio blindirani automobil i išao je s njim u Budimpeštu, gdje su mu ga ukrali. Susretali smo se tada. Sjećam se kako je rekao za Brozovića da je agent Udbe, ali da ga drži kako mu ne bi izmaknuo kontroli i napravio napad na njega. Zamolio me da iz arapskih zemalja nađem nekog državnika kako bi se pomoglo oko nabavke oružja. Šeik Muhamed iz države Šardže donirao je dva milijuna dolara za džamiju. Sletio je iz Londona u Zagreb i bio ovdje dva, tri sata. Sastao se s Tuđmanom. On i Tuđman su se razišli, ne znam jesu li imali poslije kontakta. Sjećam se da je s arapske strane nuđeno dosta za hrvatske otoke, posebno za Brijune, o čemu više zna Stipe Mesić. No ni to nije uspjelo. Tuđman mi je rekao da ne može prihvatiti te ponude, jer ima ponuda od europskih vladara da bi ondje ljetovali. Tuđman je volio imati prijatelje, a među njima i muslimane. Ali bili su neiskreni i to Tuđman nije podnosio. Tada je počelo razdvajanje između Hrvata i Bošnjaka. Neki su na to gledali da su Hrvatima muslimani trebali kao saveznici dok ne stvore svoju državu, a nakon toga više im ne trebaju. Možda je tako i bilo, ja ne znam. Možda i nije. Jer on nije otkrivao svoje namjere.
Kako ste doživjeli to razdvajanje, koje je kasnije završilo i ratom između Hrvata i muslimana?
- Bolno. Prvo se nije vjerovalo i mislilo se da se to događa nekome drugome. Tuđman je silno želio hrvatsku državu i to mu nitko ne može osporiti. On je imao oko sebe ljude koji su se plašili, koji su drukčije mislili, ali on nije odustajao i uspio je. Bio je dalekovidan u tome. No nije imao iskustva u vladanju, kao što ga nitko nije imao tada.
Kako gledate na današnje odnose Hrvata i muslimana, odnosno Bošnjaka?
- Sukobi koji se danas događaju između Bošnjaka i Hrvata više nisu oni sukobi koji su bili 1992., 1993. ili 1994. U one sukobe svi su bili uvučeni. I najprostiji čovjek govorio je o njima. Danas ta politika više ne pali. Danas se događaju sukobi između dvije političke opcije. Bolni događaji koji se događaju ne tangiraju više narode, nego one koji ih vode. Pokušaj da se to drukčije dogodi nije uspio. Oko tri, četiri milijarde dolara razmjena je gospodarske između BiH i Hrvatske i od čega bi narod živio da nije toga. Neće im valjda Zapad dati. Mislim da je to ta pozitivna nit koja se uvukla u te odnose. Za politiku se drži - idite tamo, vi ste to zakuhali i idite to ispraviti. Ostavite narod na njegovom mjestu. To se prvo vidjelo u stagnaciji iseljavanje iz BiH, odakle sad svi bježe. Šalim se. Vrlo je malo iseljavanja i Hrvata i Muslimana iz BiH. Ono što Muslimani danas u politici najviše zamjeraju Hrvatima je to što tegle Milorada Dodika sa sobom. Sukobi na prostorima bivše Jugoslavije dokazuju koliko je balkanski narod nesretan ljudima koji ga vode. Svi govore o Balkanu ovako ili onako, a onda na kraju da su to koljači i ubojice. Ne ubija se samo oružjem, nego i politikom. Tu treba paziti na izjave. Bave se prostaklukom. Koliko će to potrajati, je li na kraju i izdisaju ili će još trajati, Bog sami zna. Perspektiva nije ni velika ni mala. Svi koji su mislili da će prepoloviti BiH i podijeliti je, vide da ne ide to tako. Umiješana je i međunarodna zajednica. Neki je proglašavaju najodgovornijom, ali ona nije odgovorna, mi smo odgovorni. Nemamo hrabrosti i istine kazati ono što treba reći.
VEZANI ČLANCI:
Muslimani u Hrvatskoj?
- Stanje je jako zadovoljavajuće. Prije 1975., kad sam ja došao, sastajalo se po podrumima, nigdje ničega nije bilo. Danas imamo centar kojega posjećuju ne samo iz Hrvatske, nego iz Europe i svijeta i kažu da im se sviđa.
Zagrebačka džamija s Islamskim centrom svojevrsna su slika stvarnih odnosa?
- Ne bi se mogao izgraditi takav centar da nije bilo podloge. Dvije, tri godine prije početka gradnje bilo je među Muslimanima različitih mišljenja. Govorili su da treba kupiti neku kuću i u njoj napraviti molitveni prostor, kao što smo bili naučili. Tu je velika zasluga Salima Šabića, koji je inzistirao da treba izgraditi centar koji će okupljati Muslimane. Da nije bilo njega, danas bi bilo za 20 posto manje Muslimana. Srbijanski mediji tada su jako govorili protiv džamije i poručivali Hrvatima da će vidjeti tko su Muslimani kada se izgradi centar. Hvala Bogu, to im se nije obistinilo. Taj centar uspijeva osposobiti Muslimane za život. Daje im mogućnost da se afirmiraju. Zanimljivo je da na njega vrlo pozitivno gledaju i Arapi i muslimani iz cijeloga svijeta. Izgrađena je džamija u Rijeci, ali onaj centar nije poput ovoga u Zagrebu. Premda smo mi željeli da bude isti, ali nije. Jer centar ne čine samo građevine, nego duše. Ovaj centar zauzet je oko različitih programa, kulturnih i vjerskih, cijele godine. Istraživali su reakcije hrvatske djece u osnovnim i srednjim školama. Bile su jako pozitivne. Bilo je djece koja su rekla da nisu znala što je to musliman i tek su to naučili nakon posjete Islamskom centru. Muftija Hasanović osnovao je centar za kulturnu edukaciju. Naravno da može i bolje, sad imamo priliku odavde dati svoj doprinos i onome što se događa u Bosni i Hercegovini. Na primjer, obučavati kadrove koji će sačuvati dušu vjere. Jer ipak je danas potrebno mladom muslimanu da sačuva svoj način života. Kršćanin zna kako će vjerovati i kako će se manifestirati njegova vjera, a muslimani do prije 20-ak godina to nisu znali. Morali su stvoriti neki svoj model po kojemu će se raditi.
Rezultat vaših povijesnih istraživanja je da je bilo islama na ovim prostorima i prije dolaska Osmanlija?
- To vuče korijene iz dinastije Arpadovića, odnosno od 1202. godine. Prvi muslimani ovdje su se pojavili kada su ih mađarski prvaci pozvali za različite poslove, kao što je bankovni promet, tiskanje novca i o tome ima mnogo dokaza. Stalno me proganjala ta misao i dilema je li bilo ovdje islama, mimo onih službenih verzija koje kažu da ga nije bilo. Bilo ih je, doduše ne previše, ali u nekim dijelovima ih je itekako bilo. To su bili dvojaki muslimani: šije ili ismaelićani i sunije ili sunitski muslimani. Njima je nestao svaki trag. Valjda, kako su i oni nestali, nestao im je svaki trag. Međutim, pojavljuju se u zapisima. Recimo, u Češkoj, gdje su bili bohemi, poznati borci koji su za mađarski račun ratovali u Italiji. Bilo je i nekih kulturnih vrijednosti, koje su također otišle. Zanimljivo je da Turci nikada nisu spomenuli te svoje prethodnike.
Zašto?
- Oni su poznati kao tvrdolinijaši, pa što nije Turčin uradio, toga nije ni bilo, po njihovom. Nakon kraja rata, u Istanbulu, u njihovu arhivu koji ima 1,3 kilometara dug red knjiga i zapisa, tražilo se ali se ništa nije moglo naći. Ali sam zato našao tu u Hrvatskoj. O tome su dosta pisali Smičiklas i ostali. Bilo je teško pronaći sve te pisane dokumente, ali ipak se pronašlo. Ti muslimani ismailićani dolazili su ovamo po potrebi, bili su vrlo pismeni, koristili su državnu arhivu. Sačuvan je jedan dokument koji sam pronašao u Španjolskoj o muslimanima s ovog područja. Pokušao sam nastaviti pisati o tome kasnije, ali nisam daleko stigao. No ako bude zdravlja, nastavit ću. Povijest ne smijemo zaboraviti.
No sad je vrijeme za „teologiju golubova“ i da vas vratim vašim golubovima?
- Zanimljive životinje. Oni, kad ih naučite, znaju kome će doći i kome će se spustiti na ruku, zobati i ponovno otići. Ali oni, koji su valjda imali lošu prošlost, bježe od njih. Misli čovjek što da radi i gledam njih kako hodaju oko mene, pa sam ih počeo hraniti. Ima ih 15 i jedan Pirgo među njima. Mater mu je, valjda, bila domaća. I on mi dođe na krilo, pozoblje koliko hoće i ode.
>>FOTO Pogledajte scene s Trga bana Jelačića: Odlomio se dio fasade, postavljeno upozorenje građanima>>