Nedužnima koji su izgubili život jer je njihov jedini grijeh bio što su drugačiji od svojih ubojica" - napisao je u posveti svoje netom objavljene knjige "Crossing the Divide" ("Prevladati podjele") Giandomenico Picco, osobni izaslanik glavnog tajnika UN-a i nobelovca Kofija Ananna u projektu Ujedinjenih naroda nazvanom "Dijalog među civilizacijama".
"Objavljivanjem ove knjige koju sam napisao uz pomoć kolega iz brojnih zemalja, zaokružio sam dvogodišnju misiju tijekom koje smo poticali vladine i nevladine organizacije, akademske institucije, političare i diplomate iz cijeloga svijeta da održavaju seminare, tribine i dijalozima povezuju različite političke i sociološke skupine koje trebaju rješiti određene probleme), rekao je Picco u eskluzivnom razgovoru za "Večernji list" koji smo vodili u njegovu uredu u New Yorku na križanju 57. ulice i Treće avenije. Bilo je to dan uoči službene prezentacije nove knjige na East Riveru, održane u srijedu u kabinetu glavnog tajnika UN-a u nazočnosti diplomatske i društvene kreme New Yorka.
Gospodine Picco, mnogi su u Americi prije 11. rujna govorili da je dijalog među civilizacijama banalno pitanje jer je Zapad toliko suveren u tehnologiji i napretku civilnog društva da je gotovo nedodirljiv i nezamjenjiv. No trenutno se područje kojim se bavite čini najaktualnijom temom današnjice. Zapažate li te promjene?
- Naravno. Dijalog je danas potrebniji nego ikada do sada u povijesti ljudskog roda. Dijalog između civilizacija star je koliko i sama ljudska civilizacija i bez njega se ona ne može održati. Povijest ne ubija. Religija ne siluje žene, čistoča krvnih zrnaca ne ruši nebodere, a institucije ne propadaju same od sebe. Samo pojedinac, čovjek, može učiniti sve to. Dijalog ne poznaje geografske, kulturne i socijalne granice. Iako sukobi stvaraju zidove među ljudima, duh i vizija ljudskog bića koje želi mir ostaje plamtjeti u dijalogu. Čuvati taj plamičak koji je često jedina nada okončanju ratnih i drugih sukoba, želja je svih nas koji smo se pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda 1998. godine dogovorili i okupili da pripremimo i promoviramo 2001. godinu kao UN-ovu godinu dijaloga među civilizacijama. Živimo u simboličnom vremenu jer krajem ljeta 2001. dogodio se u Americi zločin koji potvrđuje da smo bili u pravu kada smo upozoravali da se mora vjerovati u dijalog među sukobljenima. Zbog nesretnih događaja, svi nas ozbiljnije promatraju i traže pomoć.
Što im savjetujete?
- Povijest nije završila niti je civilizacija uništena 11. rujna u Washingtonu i New Yorku. Svijet je naime suočen s dva suprotna trenda, a to su globalizacija i lokalni interesi. Globalizacija podrazumijeva napredak znanosti i tehnologije, masovnih komunikacija, razvoj trgovine, turizma i financijskih institucija. Donosi i brže migracije, terorizam i bolesti. No kod onih koji taj proces ne gledaju blagonaklono ili ga ne razumiju te razmišljaju o svojim lokalnim interesima, dolazi do zatvaranja u "svoje zemlje, kulture, jezike i religije" pod izlikom da čuvaju tradiciju.
Tvrdim da griješe oni koji govore da će sve ono što se trenutno događa na svjetskoj sceni dovesti do propasti civilizacija ili to nazivaju ratom civilizacija. Najbolji primjer za to je rat između Armenije i Azerbajdžana početkom devedesetih. Kad nisu sami mogli riješiti svoje sukobe, potražili su saveznike u drugačijim civilizacijskim skupinama. Uz Armeniju su bili Rusi i Iran, a Azerbajdžanu je pomogao Zapad i Izrael. Svijetu ne prijeti opasnost od muslimana ili islama, ali terorizam je ozbiljan problem i treba dijalogom otkloniti nove sukobe. Vrlo je važno znati djelovati u slučaju da zemlje poput Pakistana, Saudijske Arabije i drugih iz središnje Azije pruže gostoprimstvo terorističkim skupinama ili se ne ograde u potpunosti od njihovih aktivnosti. Upravo muslimani moraju prvi reagirati i zaustaviti one među sobom koji unose nemire.
Ujedinjeni narodi o kojima se toliko sada priča kao o faktoru stabilnosti u Afganistanu nakon završetka antiterorističkog rata, neće imati ulogu formiranja nove vlasti i ne mogu stvarati čuda. To UN i ne smije i ne može raditi, ali nadgledati procese uspostave mira i humanitarne djelatnosti - to je dužnost Svjetske organizacije na svim pa i na tom turbulentnom prostoru.
Znaju li današnje generacije razgovarati, postoji li u modernom društvu kultura dijaloga, ili u 21. stoljeću e- pošta sve rješava brzo i uz kratke poruke?
- Ako postoje oni koji moju generaciju, dakle poslijeratnu, žele optužiti da smo idealisti i sanjari, onda vjerujem da ćemo svi reći da prihvaćamo tu krivicu. Tužan je narod čiji mladi ljudi nemaju snove, a još je tužnije društvo koje želi ubiti snove mladih ljudi. Svi smo kao pojedinci dio svoje obitelji, naroda, jezične i religiozne skupine i konačno dio ljudske vrste. Da, svi smo mi višeslojne individue u jednoj osobi. Dijalog počinje najprije u nama samima.
U svojoj knjizi govorim da je dijalog pogledati jedni druge različitim očima. Ne očima prošlosti, nego očima budučnosti. Mi to moramo raditi zbog naše djece. To nije otrcana diplomatska fraza, jer da je bilo više dijaloga, možda se ne bi dogodio ni 11. rujna. Učiti da budete humani karakteristika je klasičnog obrazovanja na Zapadu i na Istoku. U educiranje mladih treba uključiti i kulturu dijaloga i dobit ćemo smirenije, sigurnije ljude koji će vjerovati da riječju i dobrim djelom mogu napraviti pozitivne pomake u svemu a da to ne donose samoubilački teroristički napadi na one koje ne razumijete, ne volite ili se želite osvetiti. Komunikacija je potrebna među svima, a poglavito među neprijateljima. Internet i druga sofisticirana komunikacijska pomagala neophodna su, ali tvrdim da će razgovori licem u lice, ta ljudska dimenzija priče, i u 21. stoljeću biti odlučujući faktori pri rješavanju političkih, gospodarskih i svih drugih problema globalnog sela u kojem živimo.
Što je UN-ova "2001. godina dijaloga među civilizacijama" donijela dobra našem svijetu?
- Pa zar promicanje mira i dijaloga među ljudima nije misija dobre volje i pomak od ponude rješavanja sukoba vojnom silom? Možda cijela ta ideja nekima izgleda dosadno i neostvarivo, ali svi ratovi u povijesti na kraju su završavali za pregovaračkim stolom, uz dijalog. Tako je bilo u Vijetnamu, u Bosni, a biti će i u Afganistanu. "Godina dijaloga među civilizacijama" neće prestati s 2001. godinom jer mi želimo teoriju pretvoriti u stvarni život.
Munjevite promjene koje se događaju prisiljavaju nas da brže učimo, otvaramo se prema svima i razmjenjujemo iskustva s drukčijima od nas. Razdoblja izlocije u mnogim su zemljama sinonim za siromaštvo. Oni koji to iskustvo imaju a izvuku se iz izolacije, nikada više ne žele da im se to ponovi. Kad nam iskustvo pokaže da se isplati razgovarati i poticati dijaloge te da nema civiliziranijeg načina za rješavanje problema, procjenjujem da nećemo nikada prestati pričati. I zbog toga je lijepo biti čovjek i vrijedno truda ono što sam sa suradnicima radio protekle dvije godine.
Razgovarala i snimila Jadranka Jureško-Kero