Kada je pokojni Gadafi u jednom od svojih zadnjih posjeta Europi, onom rimskom, spektakularno razapeo šator papi ispred nosa te u društvu deva i hostesa obraćenih na islam izjavio kako će islam postati glavna europska religija, naišao je na salve zgražanja bilo svjetovnih, bilo religijskih institucija u Europi jer je prešao granicu politički korektnog govora. Nemalo potom europski lideri, od Merkelice do Camerona, priznali su propast projekta multikulturalizma što je, među inim, značilo: islam se ne integrira u europsko sekularno društvo, već postaje paralelni svijet. Danas pak imamo, što se integracija tiče, paradoks tzv. “obrnute integracije”, pri čemu mnogi zapadnjaci prelaze na islam, prema onoj “ako neće Muhamed brdu, hoće brdo Muhamedu”, dajući politici multikulturalizma komični epilog.
“Stranci u vlastitoj zemlji”
U pariškim arondismanima, gdje su muslimani većina, mnoštvo mladih ljudi, uključujući i žene, prelaze na islam kako bi se lakše integrirali u društvo, u svoje neposredno kvartovsko okruženje u kojem su muslimani većina. Gadafijevim zgodnim hostesama u Francuskoj se pridružuju tako novi islamski vjernici iz svijeta sporta i spektakla, od nogometaša Anelke preko bivšeg Mandžukićeva suigrača Ribberyja pa sve do reperskih zvijezda kao što je Diam. Proces sekularizacije, koji u laičkoj Europi djeluje već stoljećima, očito ne šteti islamu u Europi, dočim ima devastirajuće učinke na Katoličku crkvu i druge tradicionalne europske kršćanske crkve, od kojih su mnoge u rasulu. Na tom tragu logičan je bio pojavak knjige Alaina Finkielkrauta “Nesretni identitet” u kojoj vapi: “Postali smo stranci u vlastitoj zemlji!” Umjesto da se muslimani integriraju u francusko društvo i republikanske vrijednosti, događa se da isti traže, primjerice, izbacivanje Rousseaua iz školskih programa jer u svojim djelima “vrijeđa proroka Muhameda”. Finkielkraut je bio izložen salvama kritika s ljevice (fašist) jer je iskočio iz masne tepsije političke korektnosti. No ne posustaje. Neki je dan u video intervjuu Il Fogliou kritizirao i Francusku akademiju (“besmrtnike”), koji su ustvrdili da je i pojam “integracija” za imigrante traumatičan jer je to “put u nepoznato”, pa nude pojam “inkluzije”, na što je Finkielkraut zavapio: “Ajme, pa zar su naše zapadne vrijednosti tako opasne, nejasne, nepoznate. Svašta!” Francuska kultura prestala je za doseljenika biti preskriptivna, prestala je biti norma, štoviše, događa se i suprotno smatra, ovaj filozof (obrnute integracije), a jaz između doseljenika i domaćih dramatično se povećava. Uspjeh lepenovaca na posljednjim euroizborima treba čitati polazeći prije svega i od niže navedenih procesa, koje su spretno populistički iskoristili.
Agresivni sekularizam
Ovom paradoksu “obrnute integracije” pridružuje se drugi: To je savez islama i lijevih stranaka u Europi, posebno socijalista, koji posebno deru po Finkielkrautu, i koje u odnosu na vlastitu kršćansku tradiciju provode agresivni sekularizam s elementima kulturološke samomržnje i samoodbacivanja, a za koje masovno glasuju islamski vjernici. Savez europskih ljevičara i muslimana višestruko je nalik “neprincipijelnoj koaliciji”. S jedne strane, baš u Francuskoj, islamskim vjernicama brani se nošenje pokrivala, što je i stav socijalista te, s druge strane, ortodoksni muslimani hametice daju glas strankama koje zagovaraju homoseksualne brakove i sve one druge svjetonazorske stvari inkompatibilne s islamskom religijom i šerijatom, zbog kojih se u matičnim državama francuskih muslimana ide i na galge, odsijecaju se ruke, kamenuje. Od oko dva milijuna muslimana u Francuskoj (s pravom glasa), 93 posto dalo je glas Hollandeu, dočim su Sarkozyju dali sedam posto, što je djelomično odlučilo političku sadašnjost Francuske. U Danskoj su muslimani svojim glasovima doveli na vlast socijalisticu Helle Thorning Schmidta, koja je suparnika pobijedila sa samo 8500 glasova razlike, što ne bi bilo moguće bez 100 tisuća glasova muslimana s pravom glasa koji su mu dali povjerenje u golemoj većini. Slično je stanje posvuda u Europi. U Engleskoj muslimani većinom daju glas laburistima, dok konzervativcima daju tek 5 posto; u Bruxellesu, prijestolnici Europske unije, gdje muslimani čine četvrtinu populacije, događa se isti scenarij s demografskim predviđanjima da će do 2030. godinu muslimani u Belgiji činiti 60 posto populacije, u Norveškoj gotovo 50 posto…, svakako nezanemarivo biračko tijelo, kako danas, tako i u budućnosti.
Ovih sam dana, uoči euroizbora, imao u Njemačkoj predavanje u organizaciji Hrvatsku kulturne zajednice, najstarije takve institucije u Njemačkoj, koju vodi nenametljivi intelektualac, Hrvat Zrinko Jurić, jedan od mnogih uspješnih i uglednih “hrvatskih Nijemaca” u Stuttgartu, gdje sam sa šefom frakcije CDU-a u gradskom vijeću Stuttgarta g. Alexanderom Kotzom animirao Hrvate da iziđu na izbore. Za razliku od “bogate” Hrvatske, “siromašni” Nijemci u Baden Württembergu (11 milijuna stanovnika), isti su dan spojili troje izbore, komunalne, regionalne i europske. U skladu s praksom europske ljevice, koja očekuje glasove muslimana, prijatelj našega premijera i donedavni šef Europskog parlamenta te kandidat za šefa Komisije Martin Schultz izišao je u kampanji s inicijativom micanja križeva iz javnih prostora. Računica ljevice je jednostavna – muslimani nama glas, mi van s križem da ne vrijeđaju “vjerske osjećaje Turaka i inih”. Njemačka, zbog velikog broja imigranata islamskog podrijetla ima isti problem kao i većina zemalja Stare Europe pa su imigranti s pravom glasa postali važan, nerijetko odlučujući politički faktor, što je ljevica shvatila. Sam grad Stuttgart, tradicionalno uporište CDU-a, izgubio je prošle izbore, a na vlast su došli Zeleni, u savezu s tim dijelom imigrantske populacije i plašenjem građana obližnjom nuklearkom nakon katastrofe u Japanu, a činjenica je da u Stuttgartu živi gotovo 50% stanovnika s imigracijskim podrijetlom pa bi Nijemci uskoro mogli postati manjina.
U tom smislu, da ne bi bilo ksenofobnih ili rasističkih čitanja ovog teksta, imigranti nisu negativan fenomen, jer grad “Mercedesa” Stuttgart i njegova snažna industrija ne bi više mogao niti i jednom segmentu funkcionirati bez imigranata. Pad nataliteta igra najveću ulogu, kao i posvuda u EU, pa bi bez imigranata bilo nemoguće osigurati rad i funkcioniranje ovog velikog gradskog i privrednog aparata. Ova jaka industrijska sredina svakodnevno traži veliki broj stručnjaka najrazličitijih profila, samo na taj način se može održavati ovaj visoki tehnološki stupanj razvijenosti. No to u cijeloj Europi, pa i u Njemačkoj, mijenja političke odnose, što je ljevica odavno shvatila dodvoravajući se islamu. No za razliku od Francuske, Danske, Finske... njemačka politika, mudrim odgovorom CDU-a, nije skrenula u (desni) i protueuropski ekstremizam i populizam, već se okrenula drugoj vrsti imigranata kao svom biračkom potencijalu, pa i Hrvatima. Tu su, uz Hrvate, i Grci, Srbi... koji su zamišljeni kao protuteža ljevičarskom koketiranju s muslimanima. Na skupu sam tako, s liste CDU-a koju je nosio moj sugovornik Alexander Kotz, razgovarao i s Grkom g. Anastasiosom Bakirtzidisom (CDU), našim Hrvatom g. Vidovićem (CDU). Oni su među mnogobrojnim novim imenima i kandidatima s migracijskom pozadinom u gradu u kojem živi 160 narodnosti iz cijeloga svijeta. Riječ je o već drugoj, odnosno trećoj generaciji iseljenika. Oni su u cjelini integrirani, za razliku od znatnog dijela muslimana sklonih ljevici, i dakako da imaju sve jaču ulogu u gradu i društvu u kojem žive. Oni žele participirati, i to će sve više i jače utjecati na političku sliku, a time i na sam život društva (grada i države). U tom su smislu za Hrvatsku ovi izbori bili povijesni, kako objašnjava g. Jurić: “Ovi izbori za nas su povijesni prije svega zato što i mi Hrvati prvi put možemo i smijemo birati kako na komunalnoj tako i na razini EU. Mi sada i na lokalnoj razini postajemo zanimljivi političkim strankama.
Za razliku od “bogate” Hrvatske, “siromašni” Nijemci u Baden Württembergu (11 milijuna stanovnika) isti su dan spojili troje izbore, komunalne, regionalne i europske
Mi se nadamo da ćemo ubuduće moći i neka veća prava ostvariti, odnosno neke od naših planova moći lakše realizirati. Naša je želja uvijek bila da mi ostanemo prepoznatljivi u svom radu; prepoznatljivi u konstruktivnom radu i suradnji u komuni, ali isto tako prepoznatljivi i u čuvanju i u izgradnji temeljnih vrijednosti koje su uvijek bile sastavni dio hrvatskog duha.” U tom smislu, za njih je najprirodnija “koalicija” s CDU-om, kao i Grka te ostalim pripadnicima naroda neislamskog podrijetla, a riječ je o desecima tisuća glasova. I, da se malo našalim sa svojom nebitnom ulogom, uspjeli smo, uzdrmali smo Zelene i njihove “saveznike”, na pobjedničke staze u Stuttgartu se vratio CDU, kao i cijeloj pokrajini! Konačni rezultati izbora u Stuttgartu izgledaju, dakle, ovako: od ukupnog broja stanovnika s pravom glasa, dakle 441.798 birača, 46% ih je izišlo na izbore. CDU s g. Kotzom ponovno je najjača frakcija u gradskom parlamentu: 28,3% ili 17 zastupnika, Zeleni 24% sa 14 zastupnika, SPD (socijaldemokrati) 14,3%, slijede liberali (FDP) i neovisna stranka (Freie Waehler). CDU u koaliciji sa strankama sličnog svjetonazora u svakom slučaju sada može bolje i sigurnije kreirati lokalnu politiku.
“Koalicija” sa “strancima”
Politički temelji “koalicija” sa “strancima” koje vidjeh u Stuttgart kao mirni, nenasilni i demokratski “sukob kultura” europska su budućnost, a njemački “recept” CDU-a vrijedan je pozornosti i analize kako parirati lijevima sa “svojim” imigrantima, ali i ekstremizmu lepenovskog tipa, kao reakciji na propast multikulturalizma.
Martin Schultz išao je s inicijativom micanja križeva iz javnih prostora. Računica ljevice jednostavna je– muslimani nama glas, mi van s križem da ne vrijeđaju “vjerske osjećaje Turaka i inih”
CDU je i u cijelom Baden-Württembergu (11 milijuna stanovnika) osvojio najviše mandata. Time je zaustavljen uspon Zelenih. Koliko su Hrvati doprinijeli uspjehu CDU-a kako u Stuttgartu tako i šire, to se u ovom trenutku još ne može točno kazati. Ali sigurno je da su u velikoj većini (od onih koji su birali) poduprli upravo CDU. Opširne analize tek slijede.
Ovo je tek skroman prinos, s lica mjesta, ovom zanimljivom procesu, sa zaključkom: Politička Europa kakvu smo poznavali više ne postoji, imigranti postaju sve presudniji političko-izborni faktor. Europljani su sve stariji, demografska slika sve lošija, imigranti su joj sudbina. Štogod tko mislio o Finkielkrautovim stavovima, u tom procesu jedna će stvar biti ključna: europska kultura za one koji dolaze iz drugih kulturnih krugova mora biti preskriptivna, ne smije se, uz dužno i istinsko poštovanje različitosti, dopustiti stvaranje paralelnih svjetova do te mjere da se Europljani počnu smatrati strancima u vlastitoj kući. U protivnom, treba očekivati bujanje ekstremizama lepenovskog ili vildersovskog tipa.
Realno muslimani su glavna prijetnja za Europu , vidimo šta se dešava u BiH stavili ih na listu zemalja koja su prijetnja za mir u svijetu i gdje su islamisti pustili korjenje. I u ostaku Europe nije bolje,. Muslimani se ne žele integirirati i prije ili poslije će se trebati Europa obračunati sa njima ili će se uklopiti ili ih vratiti odakle su došli.