Kada na brdovitom Balkanu ne pripadate niti jednom lobiju, onda vam se obično ne otvaraju vrata uzleta. A upravo je to slučaj s Miroslavom Mutom Nikolićem (57), trenerom košarkaša Radničkog iz Kragujevca.
– Ja sam cijeli život bio sam, nikad nisam imao neki lobi iza sebe. Išao sam po selima, prošao sam i beton-lige, radio s mlađim uzrastima i mislim da sam napravio zapaženu karijeru. Bio sam i u Rusiji i Grčkoj, no treba mi mir. Neću da me itko zaje..va, pa radije stvaram u Kragujevcu.
Duda Ivković nije patriot
Premda je bio pomoćnik Željku Obradoviću na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, izbornik Srbije nikad nije bio, a možda i neće. Za sljedećeg je, navodno, favorit Saša Đorđević.
– I ja sam za to da bude Saša, ali ne po načelu “on je legenda”. Pustite tu priču, trenerski posao puno se razlikuje od igranja. Imamo mi dosta legendi, no trener mora proći selekcije, dokazati se. Neka se onda uključi.
Muta je brz na jeziku, kaže svakome što ga ide, pa se sukobio i s trenerskim legendama Dudom Ivkovićem i Duletom Vujoševićem.
– Cijenim ih kao velike trenere, imaju osobnost, no ne mogu prihvatiti demagogiju. Recimo, ne može Duda prozivati po medijima igrače koji se nisu odazvali u reprezentaciju i predbacivati im da nisu patrioti, a da on za vođenje reprezentacije uzima dobar novac. Dakle, ni on nije patriot, već samo profesionalac. Osim toga, on za razliku od čika Ace Nikolića nije stvorio nikoga tko bi mogao nastaviti voditi reprezentaciju.
Očito je da mu više diplomatske taktičnosti ne bi škodilo.
– Ja nisam diplomat niti demagog i to mi očito smeta u karijeri. Ovi važniji treneri po Srbiji, svi osim Obradovića, kažu da sam neozbiljan i guraju moje uspjehe pod tepih. Istina je da se volim zezati, ponekad i igrače opuštam kroz zezanciju, no u mom trenerskom kvadratu ja sam ozbiljan radnik. Ako igrače katkad i opsujem, oni znaju da je to dobronamjerno, trenerski.
No, činjenica je i da ih ne štedi ni na treninzima ni na utakmicama.
– Tvrd sam trener, tiranin, no igrači poput Kalinića moraju proći dril. Igrače koji su prošli dril vole svi treneri pa ih uzimaju od mene. Moj dril su prošli Milosavljević, Čakarević, Marković, Tepić pa i Boban Marjanović za koje su njihovi kasniji treneri govorili da su ih oni nadogradili.
Već priča oko njegova rođendana sugerirala je da će biti drugačiji. Naime, Muta je rođen na pravoslavni Božić, 7. siječnja 1956., no kako je to u komunizmu bio nepopularan datum, došlo je do male korekcije.
– Moj otac Nikola Nikolić bio je vojno lice pa mi je pomaknuo dan rođenja za jedan dan, kako bih mogao normalno slaviti rođendane, a da nitko ne sumnja da on zapravo slavi Božić.
Otac mu je vojnu akademiju završio u tadašnjem Sovjetskom Savezu, u Krasnodaru.
– Otac je Crnogorac, rođen u mjestu Njeguši. Nakon Drugog svjetskog rata poslali su ga u SSSR da završi vojnu akademiju. Kada se vratio, puno smo se seljakali pa sam po pola godine, kao predškolsko dijete, živio i u Zadru i Zagrebu. Živjeli smo i u Štipu, Paraćinu, Kragujevcu, a kada smo stigli u Smederevsku Palanku, otac je rekao da smo se konačno skrasili.
Opijanje s Obradovićem
Muta se pak skrasio u košarci, i to nakon bavljenja nogometom i rukometom. Kada je na jednom školskom turniru ubacio više od 30 koševa, primijetili su to ljudi iz KK Goša i odmah ga unovačili.
– Igrao sam košarku dvadesetak godina, bio sam član juniorske reprezentacije i nikome nikada nisam priznao da je bolji dok mi to na terenu nije dokazao.
To mu je morao dokazati i Dražen Petrović. Dogodilo se to kada je Dražen u Beogradu služio vojni rok, mladi je Šibenčanin izazvao kralja beogradskog asfalta.
– U igri jedan na jednoga dobio me samo Dražen, nitko prije i nitko poslije. Dražen me uhvatio nespremnog jer sam se baš vratio s mora. Taj naš dvoboj podsjetio me na one legendarne mangupske okršaje kada bi došao mangup iz Sarajeva u Beograd da vidi tko je jači mangup, on ili najjači Beograđanin. Pomislio sam, Dražen neće igrati obranu, kao i u igri pet na pet, pustit će me da šutiram, dobit ću ga, no nije bilo tako. Pobijedio me dvaput. I danas se sjećam rezultata, jedna je partija bila 21:10, a druga 21:17.
Ni danas mnogim uglednijim trenerima ne priznaje da su bolji od njega. Kao mlad trener bio je spreman na sve samo da bi se domogao znanja od velemajstora zanata.
– Jednom sam se našao na ljetovanju u Poreču, gdje su mi najbolji provod bile partije preferansa s velikim učiteljem Aleksandrom Nikolićem koji mi je svaku večer ponavljao: “Sine, ako ne znaš igrati preferans i piti špricer, onda nikad nećeš postati trener”. Znao sam satima igrati preferans i slušati njegova vrijeđanja samo da bih usput ponešto čuo i o košarci.
Je li se držao i drugog dijela savjeta, onog o špriceru?
– Naravno, i to mi ide jako dobro.
Kome ide bolje, njemu ili velikom prijatelju Željku Obradoviću?
– Mi to radimo zajedno. Kada se vidimo, uvijek to zalijemo. Željko svoje drugove ne zaboravlja, on ih čak i financijski pomaže. On je kao čovjek najjači trener svih vremena s ovih prostora.
S Pepsijem “brat” od vojske
Kao igrač Muta je bio poznat po dobrom šutu, što je koristio i za vrijeme trenerske karijere.
– Kada sam u reprezentaciji bio pomoćnik Željku Obradoviću, imao sam običaj da slavne igrače te reprezentacije kao što su Đorđević, Bodiroga, Stojaković izazivam na šutiranje s pola terena, za lovu. Premda je bio jedan od najboljih šutera u NBA ligi, Stojaković mi je i dandanas još dužan 100 dolara pa ga u šali opominjem da kamata raste.
Je li ga tko od tih slavnih igrača uspio pobijediti?
– Pobjeđivao sam sve dok se nisam namjerio na Nikolu Lončara. Ja sam tada ubacio četiri od pet, a on je pucajući poslije mene s centra pogodio pet od pet pa mi je uzeo tisuću maraka.
Izgubio je puno više kada je tako pobijedio gazdu kluba u Saratovu.
– Veli on, hajde da gađamo s centra, za bocu viskija, ali samo jedno bacanje jer njega bole leđa. Ja kažem dobro i ubacim s centra iz prve. On veli idemo još jednom, a ja kažem “neću te kockarske fazone, donesi mi viski”. Sutra me otjerao iz kluba. Zvao se Radionov.
Šuterskim talentom fascinirao je jednom i američke policajce.
– Uoči Olimpijskih igara u Atlanti pripremali smo se u nekom manjem američkom gradu, gdje smo bili poprilično dobro čuvani. Stalno su oko nas bili neki policajci koji su pratili i kako smo precizno trice šutirali Obradović, Kićanović i ja jer gotovo nismo mogli promašiti. Policajci su ostali u čudu pitajući se kako tek šutiraju naši igrači kada smo mi treneri tako dobri.
Muta im je tada u svom stilu dobacio: “Pa kod nas i ekonom u nižoj ligi mora zabiti 40 koševa!”.
Po dolasku u Zagreb, na utakmicu njegova Radničkog s Cedevitom, susreo se s Boškom Božićem Pepsijem. Njih dvojica znaju se još iz vremena kada su u Nišu zajednički služili vojni rok.
– Bili smo kao braća, a i danas smo. On je izlazio iz vojarne bez dozvole pa ga je morao spašavati otac koji je bio pukovnik. S njim nikad nije bilo dosadno. Brz je na jeziku i ne je.. živu silu, ako misli da je u pravu, opsovat će i Dudu Ivkovića.
Pepsi pamti Mutinu gestu iz vremena kada se njegov Zagreb borio za ulazak u prvu ligu bivše SFRJ.
– Igrali smo protiv njegova Maribora, a njemu je tuzlanska Sloboda nudila 50.000 njemačkih maraka da učini sve da nas pobijedi. Nije imao ni pare u džepu, no rekao je: “Pepsi je moj brat, to ne dolazi u obzir”. Doduše, nije on ni meni pustio, ali se nije niti trgao.
O njihovu “bratskom” odnosu ponešto je dodao i Muta rekavši da su bili u kontaktu čak i u vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj, a tada je bilo i crnog humora.
– Kada sam saznao da je Pepsi u sportskoj jedinici, nazvao sam ga i rekao: “Znaj da znam da si tamo i ako te vidim na bojišnici i uhvatim, je..t ću ti majku!”.
Pepsi je u Nišu Muti bio garnizonski izbornik.
– On je radio kod majora, a i bio je zadužen za našu vojnu košarkašku momčad. Kad sam mu rekao da ću pored onih njegovih “šarplaninaca” zabijati po 35, odmah me uzeo.
Njih dvojica su kliknuli na prvu jer je jedan bio zagrebački, a drugi beogradski mangup.
– U našim mladim danima Pepsi ne bi imao nikakvih izgleda protiv mene. On je i tada bio gojazan, a ja brz.
Okršaj zbog supruge Slovenke
Dokle je sezala Mutina samouvjerenost, pokazuje i primjer okršaja sa Zvezdinim nogometašem, centarforom Milkom Đurovskim.
– Milko je tada bio najpopularniji sportaš bivše države, a ja relativno anoniman košarkaš. Spanđao se s mojom ženom, košarkašicom Andrejom Pušnik, i došao na moj kućni prag s nekom bandicom da me prebije. Potukao sam se s njima petoricom, Milko je prvi pao, pa sam se nastavio tući s ostalima. Nisam ja ništa trenirao od borilačkih sportova, no ja sam prošao uličnu školu. Osim toga, meni je kum bio Vesko Pejović, tadašnji beogradski “kabadahija”.
Zar nije bilo logično da Muta ode k Milku, kad mu je već ovaj “naslijedio” suprugu?
– Ja sam emotivan i nagao čovjek, no to bi meni bilo ispod časti jer mi nije on ništa bio kriv. Na kraju je on napao mene što sam bio s njom.
U sudaru s njim nije se dobro proveo ni Franko Nakić, tada košarkaš Olympiacosa?
– Nakon što je zabio neki važan koš, Franko je u euforiji pojurio kroz trenerski prostor ispred Partizanove klupe u kojem sam ja stajao. Kada sam vidio da ide na mene, malo sam se pomaknuo i podigao rame pa je pao preko reklama.
Poraz koji je teško preživo bio je onaj prvi poslijeratni Partizanov protiv Cibone, u Pioniru 1998. Je li ga tada Aco Petrović isprovocirao?
– Nije. Mi smo i danas u dobrim odnosima. Uostalom, on zna da ja to ne trpim i da sam se ja tada mogao i fizički obračunati. Mi smo previše emotivno ušli u tu utakmicu i zato smo izgubili. To je poraz koji mi je kasnije u karijeri smetao - iskreno će Nikolić.