Bio je 8. lipnja 1991. godine i njegov 20. rođendan kada je posljednji put za sobom zatvorio vrata doma u Gornjem Nikšiću kod Slunja:
– Bare, ja sam se prijavio u vojsku, idem u Zagreb – kazao je majci prije polaska.
– Što je tebi? – upitala ga je začuđeno mati Bare Gržan.
Ta prošlo je tek pola godina kako se njezin Miroslav vratio sa odsluženja vojnog roka u \"onoj\" vojsci, gdje je bio jedan od čuvara Titova groba. Strahovala je hoće li se uopće uspjeti izvući iz JNA, a on opet želi ići. Kao da nije bilo dovoljno što se, čim je došao kući, prijavio u pričuvni sastav slunjske policije u kojoj je bio tri mjeseca, mislila je mati. Nije ni znala da će iz Zagreba sa svojim dečkima iz Tigrova otići najprije put Osijeka, a zatim u Erdut, gdje su se smjestili u odmaralište osječkog Vodovoda:
– Nikada prije nije bio u tom kraju – kaže Bare Gržan, dok njezina kći Danijela govori o domoljubnom naboju koji je Miroslav imao:
– Kada je izišao iz jugovojske doslovno se na prvom mogućem uglu učlanio u Hrvatsku demokratsku zajednicu. S našom sestrom Ivankom rado je slušao domoljubne pjesme – prisjeća se starijeg brata koji ju je \"zarazio\" ljubavlju prema nogometu i koji ju je naučio voziti traktor.
Očekivala je obitelj da će potkraj srpnja Miroslav doći kući jer je trebao biti krsni kum. No, došli su prvi sati tog 25. srpnja. Tenkovima i višecijevnim bacačima udarila je neprijateljska vojska oko dva izjutra po položajima branitelja koji su čuvali granicu na Dunavu. Miroslav Gržan, Mile Čulina, Ante Grić, Josip Knežević, Mirko Rožman i Željko Pavić iz te se bitke nikada nisu vratili. Još 15 njihovih suboraca ondje je teže ranjeno.
– Bio je to prvi napad na Hrvatsku s teritorija Srbije – podsjeća Danijela pa ponavlja riječi majora jugovojske Aleksandra Cvetkovića, koji je nakon stradanja hrvatskih vojnika kazao: \"Smatrajte to samo kao opomenu\".
Četiri dana kasnije časnički namjesnik Miroslav Gržan pokopan je na groblju u Nikšiću. Nebom su iznad ožalošćene kolone kružili helikopteri jugovojske ne bi li narodu utjerali strah u kosti. Za obitelj Gržan i ostale stanovnike ovoga kraja uslijedile su godine progonstva. Kad su se vratili kući, Gržanovi su uredili Miroslavov grob.
Bare Gržan ove je godine prvi put bila na mjestu gdje je izgubila sina. Od ministra branitelja Predraga Matića primila je i ona, i obitelji ostalih poginulih, odličje Reda Nikole Šubića Zrinskog, kojim je poginule Tigrove posmrtno odlikovao predsjednik Ivo Josipović.
– Sa tog se mjesta vidi vodotoranj u Vukovaru – kaže Danijela Gržan. Da je poživio, i njezin bi brat sigurno išao braniti grad na Dunavu, baš kao što su to učinili i njegovi suborci koji su preživjeli 25. srpnja 1991. godine.
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.