Kilometrima uokolo vide se samo plastični krovovi koji se bljeskaju na vrelom suncu. Termometar s vanjske strane i koncem listopada pokazuje 28 Celzijevih stupnjeva, a s unutarnje strane tog mora od plastike i 45. U odnosu na krš i pustinju uokolo i divlji se kamenjar podno našeg Velebita čini kao pitoma oaza, no samo dok se ne otvore vrata „plastičnih“ vrtova i iz njih, prvo do otkupnih stanica, a potom i do stolova ostatka Europe i šire, ne krene tek ubrana „zelenjava“ – rajčice, paprika, krastavci, tikvice, dinje, lubenice, mahune, patlidžani..., u kojima je španjolska Almeria, najsuši grad u Europi sa suptropskom pustinjskom klimom i više od 320 sunčanih dana u godini, našla put svog ekonomskog rasta.
Do prije 40-ak godina neplodna obalna ravnica bila je dobra samo za snimanje špageti-vesterna. I Lawrence od Arabije jahao je pod almerijskim suncem. No otkako je nikao prvi plastenik, koji je prema nekim pričama podigao upravo jedan Hrvat – Horvat, nepregledna plastenička polja 30-ak kilometara od Almerije s hidroponskim uzgojem koja se zalijevaju i hrane kap na kap, danas zadovoljavaju više od polovice europske potražnje za voćem i povrćem.
Cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista od srijede ili prelistajte e-izdanje!
Iz Večernjeg lista izdvajamo i ove teme:
>> Novi pravac ako Hrvatska zatvori granicu: Otvara li se ruta preko Rumunjske?
>> 10 odgovora na goruća pitanja o izbjegličkoj krizi
>> EK državama članicama: Smanjujte porez na plaće, oporezujte kuće, ne dirajte PDV
>> Povratak Majoli tenisu: Moskva ne spašava Ivu od bankrota, ali joj može pomoći da se oporavi
>> Ozaljska tvrtka u dobrom poslu s državom: Naša vozila kupuju Hrvatska i BiH, a uskoro će i Srbija
30.000 hektara u Hrvatskoj traži barem 3.000 traktora, po standardnoj domaćoj špranci. Kladim se da Španjolci nemaju nijednog.