Zaboravljena, s napuklim i obraslim nadgrobnim spomenicima ili križevima, zapuštena groblja metropole svjedoče o povijesti staroj čak 140 godina. Ukopa i ceremonija na njima nema još od otvorenja Mirogoja, kada je u Zagrebu vladala, za današnje prilike, neshvatljiva statistika. Te 1876. godine u Zagrebu je živjelo 20 tisuća stanovnika, a umrli su se pokapali na desetak groblja. Sve to zbog strogog zagrebačkog pravila sažetog u uzrečicu da “svaki mrtvac počiva u svom grobu”, kao što je, prema narodnoj poslovici, “svaki živi morao kukati na svome grobu”.
Stroga pravila
I kad je na Mirogoju prvi pokopan učitelj gimnastike Miroslav Singer, kako to u svojoj knjizi tvdi Krešimir Kovačić, vrata desetak zagrebačkih groblja polako su se počela zatvarati. Danas su spomenici i križevi ostali vidljivi tek na tri lokacije – Jurjevskom groblju, groblju vjernika Starokatoličke crkve čiji se ostaci danas nalaze pokraj Gradskih vrtova u Stenjevcu i groblju bolnice Vrapče smještenom između Oranica i Medarske ulice.
S njihovim zatvarenjem ostaci pokojnika selili su se na Mirogoj, a 34 godine od otvaranja najvećeg zagrebačkog groblja čuvalo se još samo Jurjevsko koje su tadašnji zagrebački “šefovi” prenamijenili u perivoj. Čak i tri godine od zatvaranja spomenutih groblja, Zagrepčani su i na Mirogoju vodili računa o strogim pravilima: “pokojnici se pokapaju na groblju prema svojoj vjeri”. Ni muž i žena nisu mogli u grob zajedno ako su pripadali različitim crkvama, sve dok groblja nisu iz crkvene prešla u gradsku vlast. A danas?
Zapuštena groblja broje tek rijetke posjetitelje i upaljnih je svijeća koliko i prstiju jedne ruke. Te mistične lokacije danas služe tek pokojoj dječjoj igri. I novom trendu zagrebačkog turizma. Barem ono Jurjevsko groblje, koje je uvršteno u turističke ture “tamne strane” Zagreba. Tako i nakon stotina godina znatiželjnici otkrivaju tajnu najmasovnijeg sprovoda tadašnjeg vremena – onog Ivana Dežmana, kojem je pogrebna povorka startala od kuće u Mesničkoj preko Demetrove i Kipnog trga do Jurjevskog groblja. Bio je to ujedno prvi put da je na čelu pogrebne povorke koračao jedan hrvatski ban, Ivan Mažuranić. Na Jurjevskom je groblju, prije preseljenja na Mirogoj, bio pokopan i Ljudevit Gaj.
Ipak, uređenije od Jurjevskog danas je groblje na kojem su se nekada ukapali pacijenti psihijatrijske bolnice. Dapače, s tim je ciljem groblje i uređeno, a posljednji ukop na tome je mjestu bio 1974. godine, nakon čega je 2008. godine napokon ograđeno a kroz njega čak i uređena šetnica.
Izbrisana groblja
I dok vidljivi spomenici svjedoče o zagrebačkoj kulturi, povijest piše o ldanas nevidljivim grobnicama, naročito onima uz stare crkve i kapelice. Ili uz današnje parkove, jer nikad ekshumirani srednjovjekovni vojnici umrli od sifilisa leže i ispod parka Grič. Samoubojicama nikada nije dopušteno zakapanje na grobljima, već na livadama uz gradska groblja. Povijest svjedoči i o grobljima čijih tragova danas više nema. To su zagrebačka “izbrisana” groblja: groblje sv. Tome kod Svetog Duha, Rokovo groblje, kao i groblje sv. Petra u Petrovoj ulici.