Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeće, pa sve do srpnja 1990. kada su ukinute, Hrvatska je imala samo 10 zajednica općina, a hrvatski nacionalni teritorij bio je podijeljen na 102 općine. Dvije godine kasnije broj općina i gradova je doslovno 'eksplodirao'. Vladimira Šeks i HDZ te ratne 1992. godine nisu mogli zaustaviti niti savjeti stručnjaka koji su upozoravali da za tako radikalno povećanje broja gradova i općina nikako nije dobar trenutak, jer se tako opsežna teritorijalna reforma ne provodi u vrijeme kada je 30 posto državnog teritorija pod okupacijom. Ignorirajući sve te apele, broj lokalnih jedinica u Hrvatskoj je, početkom 90-ih, upeterostručen. Na povijesnoj sjednici, 19. studenog 1992., Vlada Republike Hrvatske usvojila je nacrte zakona o novom teritorijalnom ustrojstvu i lokalnoj samoupravi te je Saboru uputila prijedlog tog novog teritorijalnog ustrojstva države po kom će Hrvatska, umjesto 10 zajednica općina, imati 20 županija, 23 grada i čak 383 općine, umjesto dotadašnje 102.
Iz Vlade su tada istaknuli kako će prava karta Hrvatske ipak biti nacrtana tek nakon što se čuje i glas hrvatskih građana. Naime, zakonski je prijedlog bio otvoren za sugestije i podložan promjenama - o predloženom području i pripadnosti općini, odnosno gradu, građani su se mogli izravno izjasniti, a svoj sud o prijedlogu županijskih područja mogli su reći putem svojih zastupnika u Saboru.
Na Prijedlog zakona o područjima županija, gradova i općina na saborskim su se zasjedanjima mogli čuti brojni prijedlozi i primjedbe. Bilo je i polemika i prepucavanja, no pitanje koje je tada mučilo većinu bilo je - hoće li radikalno povećanje broja općina imati neželjene 'nuspojave' te utjecati na bujanje administracije. No, iz Vlade su tada poručivali kako će općine same snositi troškove te će stoga morati štedjeti, a odlučno su odbacivali i insinuacije da će svaka, od 383 općine, imati svoj Mercedes.
VEZANI ČLANCI:
Korak dalje napravljen je već u prosincu 1992. - Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi, pristupilo se tada velikoj reorganizaciji hrvatske lokalne uprave, a u travnju 1993., kada su konstituirane prve županije i izabrani prvi župani, zaživio je novi teritorijalni ustroj Hrvatske. Lijepa naša u konačnici je rascjepkana na čak 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave. Na kopnenoj površini od 56 594 četvornih kilometara sada imamo 428 općina, 127 gradova i 20 županija, plus Grad Zagreb. Površinom najveća je Ličko-senjska županija (5 353 km2), dok je najmanja Međimurska (729 km2). No, upravo je ona najveća, Ličko-senjska županija, po broju stanovnika na neslavnom, posljednjem mjestu, dok je na prvom Splitsko-dalmatinska županija.
Suprotno tadašnjim tvrdnjama iz Vlade, dobar dio od 428 općina, danas, vlastitim prihodima, ne može financirati niti plaće svoje administracije, a čak jedna trećina općina nema niti jednu kulturnu ustanovu, poput javne knjižnice ili doma kulture. Brojni stručnjaci složni su u mišljenju da Hrvatskoj hitno treba novi teritorijalni ustroj koji bi se sastojao od nekoliko prirodnih i političkih regija te 100-tinjak gradova i općina, no iako se ranih devedesetih silno žurilo s drastičnim povećanjem broja jedinica lokalne samouprave, sa smanjenjem tog broja sasvim je druga priča te se promjene, kakve predlažu stručnjaci, niti do danas se nisu dogodile.
>>FOTO Pitali smo umjetnu inteligenciju kako će najpopularnije hrvatske destinacije izgledati za 100 godina. Plitvička jezera su nestvarna>>