Kada na neke izbore izađe dvadesetak posto birača, onda to i nisu izbori, nego protest. Slično bi se moglo reći i za nedjeljne, za hrvatske predstavnike u Europarlamentu. Nije to bio prosvjed ni kontra demokracije ni kontra EU. Bio je to svojevrstan protest naših ljudi protiv hrvatskog “općeg stanja”. No, i revolt protiv budućih eurozastupnika i njihovih za hrvatske prilike enormno visokih plaća. Pored toga, to je bio i tihi bunt protiv neuspješne vlasti koja je puno toga obećavala, a gotovo ništa uradila. Ovako malen postotak glasača možda je pak najviše izraz ogorčenja, apatije i mrzovolje naših ljudi spram politike i političara. Pučka je nevjerica da političari rade za narodnu dobrobit, nego najprije za vlastitu korist.
Ljudi su mahom siromašni i kivni pa onda slijedom toga i zavidni onima za koje misle da zarađuju prodajući maglu i od toga sjajno žive. Sigurno je mali postotak izašlih na biralište posljedica i takvoga već stereotipnog mišljenja. Kod nas se, zbog proigranog povjerenja, političarima već dugo gotovo ništa ne vjeruje. Političar je postao sinonim za prevrtljivca, muljatora, gramzivca i grebatora. To je gotovo opće uvjerenje sigurno utjecalo i na mali broj nedjeljnih birača. Malenom je postotku možda uzrok i politička kalkulacija premijera Zorana Milanovića da će malen broj glasača ići u prilog pobjedi njegove koalicije. Milanovićeva se kalkulacija s mlakim pozivom esdepeovcima na glasanje pokazala kao kratkovidna i plitka kombinacija. Isto se dogodilo i s olakim brisanjem s koalicijske liste istarskoga gavana Ivana Jakovčića, čiji su glasovi u konačnici nedostajali baš napuhanom Milanoviću. Ivan Jakovčić vjerojatno zbog “curenja” s koalicijske liste dobio je manje glasova nego što bi ih dobio čak i neovisno o svome nedavnom televizijskom muljanju – činjenicama usprkos – da je bio bogatiji prije nego je ušao u politiku! Bilo je to zapravo vrijeđanje tzv. zdravog razuma jer je prije dolaska u politiku imao bakin stan, a poslije ulaska u politiku kupio cijelo istarsko selo! Premijer Zoran Milanović nepozivanjem na biralište svojih članova pokazao se kao slab politički račundžija, a “partijskom kritikom” pravašice Ruže Tomašić i kao marketinški nevježa.
Upravo joj je svojim javnim napadom napravio i najveću besplatnu reklamu. Žena je na listi HDZ-a dobila najviše glasova, valjda koliko nije mogla ni sanjati. Njezin je slučaj, osim toga, pokazao i da u hrvatskome društvu ima dosta onih koji misle kao i ona, ali i onih koji su možda baš zbog inata Milanoviću glasali za nju. Tomašić je pokazala i shizofrenu crtu hrvatskoga društva, gdje se na jednoj strani stvara politički i medijski privid da prevladava jedno mišljenje, a u realnosti je potpuno suprotno. Ruža Tomašić je, kao i Zdravko Mamić nedavno, samo javno rekla ono što mnogi misle, ali nemaju prilike javno reći. SDP, odnosno njegov savez s HNS-om, dobio je europskih zastupnika manje nego su očekivali, no očito više nego su zaslužili. Da bolje vladaju sigurno bi i na izborima bolje prošli. Do sada je izgledalo da je od vlasti još jedino gora oporba. Sada je pak HDZ pobijedio! Možda i zbog “narodne osvete” SDP-u, zbog katastrofalno loše koalicijske vlasti. Možda je u tome udjela imala i Milanovićeva pogrešna kalkulacija da će mu mali broj birača donijeti pobjedu.
Ovi su izbori narodu bili prilika da pokaže svoj revolt i prezir prema hrvatskoj politici, a SDP-u i HDZ-u da testiraju svoj politički rejting. Nedjeljni su izbori bili i mogući pokazatelj lokalnih izbora koji su uz malo manje političke sebičnosti i uz puno više mara za štednju i za državu mogli biti održani istoga dana. Mali postotak izašlih na birališta zamjerka je vlasti koja se u posvudašnjoj oskudici nemarno razbacuje milijunima kuna. U nedjelju se dogodio prosvjed protiv sadašnje politike i političara. Na izborima su zaista pobijedili samo budući europarlamentarci koji će biti odgovorni Europskoj uniji, a ne Hrvatskoj. Hrvatska ih onamo čak i nije poslala. Poslala ih je manjina koja je izbore učinila legalnim, no ne i legitimnim. Na euroizborima se zapravo manje biralo, a više protestiralo.