Pregledavajući more videa i putnih savjeta o putovanju na Bali stalno su iskakale fotografije nepreglednih zelenih terasastih polja riže. I doista, to je možda i bio posjet koji nas je najviše golicao. Nalaze se u središnjem dijelu Balija i odmah smo ih uplanirali u svoj raspored po dolasku u Ubud. Krenuli smo rano jer iako se radi o četrdesetak kilometara udaljenosti, balineški promet svaki se put pobrine da vožnja traje skoro dva sata. Rižina polja u Jatiluwihu zaštitio je UNESCO 2012. godine kao svjetsku kulturnu baštinu i na samom ulazu u područje mora se platiti ulaznica 40.000 rupija (cca 3 eura) po osobi, bilo da zaista posjećujete rižina polja ili samo idete na kavu. Nema rasprave. To smo saznali sljedeći dan kad smo pokušali doći do iscjelitelja u tom području. I ponovno platili ulaznicu. I iscjelitelja. Ali o tome u drugoj priči.
Prošli smo ocarinjeni kroz checkpoint, parkirali i krenuli u šetnju. Hodali smo označenim putovima uz koje je svakih stotinjak metara smještena staja s kravicama. Pitali smo se zašto, a odgovor je vrlo jednostavan: zbog stajskog gnoja kao neizostavnog sastojka u uzgoju riže. Naš se posjet dogodio u trenutku sađenja mladica riže tako da nismo imali doživljaj nepreglednog zelenila već zrelih biljaka, ali smo zato vidjeli kako se događa proces sadnje: prvo se sije vrlo gusto na manjim poljima pa se presađuju mladice veličine dvadesetak centimetara jedna po jedna i to sve ručno dok radnici stoje do koljena u vodi i blatu. Nakon toga mi se kilogram riže čini nevjerojatno jeftinim. Ali i to je druga priča.
Drugi važan element uzgoja je voda. Cijeli sustav navodnjavanja naziva se subak, a ukratko se može opisati ovako: svi vlasnici polja ovise o jednom izvoru i s tog izvora voda dolazi do svih polja bez obzira koliko udaljena od izvora bila preko polja bližih izvoru. U svakom redu nalazi se rupica u zemlji kroz koju voda nakon što naplavi jedan red riže, silazi u drugi. I tako na tisuće kanala, a da nikom nikad nije palo napamet reći kako je izvor na njegovoj zemlji. To ne postoji, izvor i voda pripadaju svima.
Prošetavši poljima popričali smo i s njihovim vlasnicima. Osim što su vlasnici polja i svakodnevno ih obrađuju, imaju i štandove pokraj polja na kojima prodaju svoje proizvode, djeca trčkaraju po polju, žive s rižom kao i od riže.
Nakon rižinih polja na red je došao obilazak hrama Gunung Kawi posvećenog kralju Anang Wungsu iz Udayana dinastije i njegovih devet najdražih kraljica i konkubina kako bi cijela vesela bračna družina ostala zajedno i u vječnosti. Kompleks datira iz 11. stoljeća i smatra se jednim od najstarijih hramova na Baliju. O njegovoj posjećenosti govori i mnoštvo trgovaca i radnji smještenih uz stotinjak metara stuba kojima se spušta prema hramu i uspinje natrag. Tu smo zastali i kupovali naveliko. Uz obavezno cjenkanje. A kako taj nezaobilazan običaj izgleda uživo, možete pogledati u videu.