Konvencije su završene, svjetla pozornice su se zagasila, kulise su razmontirane... Iako do predsjedničkih izbora ima malo više od tri mjeseca, oboje kandidata već je duboko zagrizlo u kampanju. Svatko na svoj način.
Hillary Clinton ide nekim utabanim, dobro poznatim stazama. Ona je na konvenciji biračima jasno ponudila viziju budućnosti ispunjenu nadom da politika može voditi prema jedinstvu i prema solidnijoj budućnosti. Ona je u kampanju ušla kao kandidat kontinuiteta, kao netko tko poštuje temelje i tradiciju, ali je spreman otići i koji korak dalje, razbiti stare, okoštale forme i naciji pokazati da se čak i washingtonski politički establišment može početi mijenjati.
No s druge strane barikada nalazi se Donald Trump, čovjek koji s politikom i nema previše veze i koji se u svojim nastupima ponaša kao slon u staklani. Netko je čak napisao da on politiku i predsjedničku kampanju želi pretvoriti u veliki reality show u kojem će on biti glavna zvijezda i u kojem će sve moći u potpunosti kontrolirati.
Da se doista radi o realityju sve bi bilo u redu, ali riječ je o nečem puno ozbiljnijem, o nečem što bi moglo imati teške posljedice za cijeli svijet. Iz svega što Trump govori, iz njegova ponašanja i načina razmišljanja, jasno je da bi njegov ulazak u Bijelu kuću izazvao podjele u društvu koje bi bilo gotovo nemoguće poništiti. O tome da je on zapravo autoritarna figura koja radi točno ono što hoće i ne odstupa ni milimetra i da je stručnjak u stvaranju kaosa, zapravo ne treba previše ni govoriti.
I sama republikanska konvencija bila je događaj na rubu ludila u kojem nije želio sudjelovati čak ni bivši predsjednik George Bush. S predsjedničkim kandidatom kojega otvoreno podrži idejni vođa Ku-Klux-Klana, koji je naglasio da stoji iza svake rečenice koju je Trump izgovorio u govoru na konvenciji, nešto debelo nije u redu.
Ono što je uslijedilo nakon konvencije bilo je još strašnije – Trump je prvo oca svoga bivšeg protukandidata Teda Cruza optužio da je bio upleten u atentat na Johna Kennedyja, onda je uličnim rječnikom vrijeđao svoju protivnicu i njezina potpredsjedničkog kandidata Tima Kainea, a onda je izvrijeđao i majku američkog vojnika muslimanske vjeroispovijesti koji je poginuo u Iraku.
Nakon svega ovoga nije čudno što je Ezra Klein, ugledni politički bloger i kolumnist, napisao da Amerikanci u studenom neće birati između Trumpa i Clintonove, već između nečega politički normalnog i uobičajenog i nečega što je potpuno abnormalno i opasno.
Naglašava da je još strašnija činjenica da je Republikanska stanka duboko svjesna da su na predsjedničke izbore pustili abnormalnog kandidata kojeg se groze čak i oni krajnji konzervativci u stranačkim redovima. Kolege novinare u SAD-u Klein upozorava da svega ovoga trebaju biti duboko svjesni i da ne smiju nasjesti tome da Trumpovo ludilo podiže tiraže i gledanost. A ja mislim da se taj poziv ne odnosi samo na američke kolege nego na sve nas koji o ovim temama pišemo i raspredamo. Jer bi Trump mogao postati i naš problem.
Kad vidim koliko su mediji protiv Trumpa i koliko istovremeno uzdižu Hillary, radikalnu ljevičarku sa sumnjivom prošlosti (npr. kao odvjetnica je branila silovatelje iako je znala da su krivi, kao državna tajnica je kršila zakon korištenjem privatno servera ali je svejedno puštena, kriva je za smrt nekoliko vojnika u Benghaziju jer nije dopustila slanje pomoći itd.), znam da je Trump puno puno bolji, ma kakav bio.