Na svečanoj večeri Dana arhitekata 3.0, godišnjoj manifestaciji koju organizira Hrvatska komora arhitekata, dodijeljene su i nagrade, medalja za urbanizam, medalja za konceptualni pothvat te medalja za arhitekturu, odnosno vrhunsko arhitektonsko dostignuće u 2018. Za publikaciju stručnoga skupa Urbana sanacija dodjeljuje se medalja za urbanizam za 2018. Koncepciju, vodstvo i koordinaciju projekta napravile su Irena Matković, Držislav Dobrinić, Lidija Škec i Rafaela Kovačević-Pašalić, a urednica je zbornika Ariana Korlaet. Izložbenom projektu “Kako čitati prostorni plan”, autorica Sanje Turk i Vane Rodin Kružić, dodijeljena je medalja za konceptualni pothvat.
Ona najznačajnija nagrada, medalja za arhitekturu, dodijeljena je Američkoj međunarodnoj školi u Zagrebu autora Vedrana Pedišića, Ericka Velasca Farrere, Davida A. Croteaua i Jenni Katajamäki. Žiri sastavljen od akademika, profesora i arhitekata za nagradu kompleksu u zagrebačkom Središću kaže: “Autorski tim pristupio je tom zahtjevnom zadatku sa svjesnim odricanjem kao određenjem stvaralačkog prosedea. Radikalno se odmičući od svakog oblika egzaltiranosti, ova reducirana i prividno obestrašćena zgrada, obuzdane i komprimirane ambicioznosti, u svojoj nutrini krije strastveno traganje za temeljnim arhitektonskim vrijednostima. Sve što u početku izgleda oduzeto i zatajeno, vraća se na kraju s višestrukom živosti i oplođenom vrijednosti. Projektiranje, koje u ovom primjeru podrazumijeva svjesno podvrgnuće stezi, redu i poslušnosti, omogućuje ostvarenje cilja po kojem uljudnost postaje manifestnim svojstvom ove decentne i krajnje rafinirane arhitektonske realizacije.” Nagradu je u ime grupe arhitekata preuzeo Vedran Pedišić iz studija Sangrad+AVP.
Što je razlog da je Američka međunarodna škola, na kojoj ste i vi radili, dobila ovogodišnju medalju za arhitekturu?
Ta je škola dio kompleksa više škola u Središću među kojima je američka škola prva sagrađena. Međutim, u sklopu tog kompleksa su i hrvatska škola i vrtić. Radili smo to kolega Erick Velasco Farrera i ja, sve je vodila Gordana Gregurić Miočić, a surađivali smo s američkim arhitektima iz Flansburgh Architects u Bostonu. Htjeli smo napraviti nešto kratko, pristojno i jednostavno, a da ima svrhu i vrijednost. Nešto što se ističe isključivo zato što ne smeta u prostoru i što okolne stanare, koji su prije ondje imali livadu, ni na koji način ne bi trebalo ometati. Dobili su školu i vrtić, dobili su i travu, ali na krovu tih građevina. Radi se o niskoenergetskim kućama. To je bio dugi put, s puno elemenata o koje smo se povremeno spoticali. Ali, rezulat je ispao pristojan.
Jeste li iznenađeni zbog nagrade, u konkurenciji su bila još tri doista vrijedna rada?
Iznenađen sam i beskrajno mi je drago. I drugi mi se radovi sviđaju, iako ih nisam vidio uživo. Jako mi se sviđa škola u Popovači od kolega Tončija Čerine i Mie Roth-Čerine, sviđa mi se i kuća na drvetu iz Grabovca. Nisam to očekivao jer je to zapravo jedna kuća koja ne vrišti, da se tako žargonski izrazim.
Je li bilo reakcija stanovnika Središća nakon realizacije američke škole?
Zasad nismo imali reakcija. Nadam se da se zna da pored američke škole postoje i hrvatska škola i vrtić, da će na koncu konca i njihova djeca moći ići u sve tri institucije. Mislim da to ljudima nešto znači. Isto tako se nadam da će ti ljudi voljeti tu školu i taj vrtić, prije svega mislim na hrvatski dio, američki je, nažalost, za sada ograđen. Nadam se da će vrijeme pokazati da nema potrebe za tom dodatnom sigurnošću i da će sve zajedno egzistirati na najnormalniji način.
Zanimljivo je kako su se među nominiranim radovima našle dvije škole. To nije i jedini slučaj da se škola nađe među priznatijim arhitektonskim radovima.
Prije svega mi je jako drago da se u Hrvatskoj grade škole. Svi znamo da znanje puno znači i da nam strateški treba. Drago mi je da kolege arhitekti razmišljaju u tom smjeru, i da dizajn, koji znači nešto što možemo okarakterizirati lijepim ili manje lijepim, kad je to potrebno malo ustupi i prepušta prednost korisnosti.
Kako je izgledala suradnja na relaciji Zagreb - Boston?
Moj partner nije Amerikanac, Erick Velasco Farrera je iz Meksika. Kao što Clint Eastwood kaže kako je dobar dio života slučajnost, a još jedan značajan dio improvizacija, tako se i nama baš to dogodilo. Naime, Erick je bio arhitekt s Jenni Katajamäki u uredu Helene Njirić u Zagrebu i slučajnost se na kraju pretvorila u građevinu.
Na koji način ste pridonijeli javnom prostoru Središća?
Središće je sjajan dio grada, to je početak Novog Zagreba, prvo naselje poslije mosta, naselje koje ima Bundek, zelenilo, Savu. Velik potencijal. Bilo bi sjajno kada bi se kod svih kuća koje se grade vodilo računa o tome, ne samo o povratu investicija, nego i o vrijednosti onoga što ostaje iza developera, investitora i ostalih.
Prije ste dobili nagradu i za školu na Kajzerici. Kako arhitekt uspijeva objekt koji je u dosta elemenata zadan pretvoriti u nešto vrijedno nagrade?
Svako mjesto ima svoju priču, arhitektura mora poštovati duh mjesta, to nije auto koji možete parkirati bilo gdje. Kajzerica je bila specifična, to je bilo naselje bez nekog javnog prostora i ideja je bila stvoriti ga. Pod školom smo napravili natkriveni trg i stavili smo u projekt gomilu dječjih igrališta kako bismo potaknuli lokalno stanovništvo da dolazi u taj prostor. U velikoj smo mjeri u tome i uspjeli. Za razliku od kvartova gdje je dosta tih objekata devastirano, na Kajzerici za sada sve to dosta pristojno izgleda.
Prije ste spomenuli održivost, korištenje novih energija. Kada takvo što predložite, kakve reakcije dobijete?
Individualno je. Ako želite raditi takve kuće, možete, ali vas nitko neće tražiti da ih radite. Kajzerica je projekt koji je pionir javne niskoenergetske arhitekture u Hrvatskoj. Prva je imala dizalice topline voda-voda. Htjeli smo staviti i solarne kolektore, ali tada još to nije bilo osviješteno. Nažalost, na vrtiću u Središću su nam, barem za sada, te iste kolektore maknuli. Zato što je investicija ispala relativno velika, a velika je zato što je tlo u Središću loše. To je nekadašnji rukavac koji je zatrpavan otpadom, problem je što je nosivo tlo vrlo nisko. Međutim, siguran sam da bi jedna solarna elektrana na vrtiću itekako vratila troškove, i to za tri-četiri godine. Pogotovo na vrtiću koji radi cijele godine, ljeti je potrebno klimatizirati taj prostor, a kada imate solarne kolektore, klimatizacija je besplatna.
Je li Središće najbolja lokacija ili ste imali i drugih zamisli?
Nismo bili u poziciji da o tome razmišljamo. Bio je natječaj na kojemu je lokacija odabrana, odabrao ju je Grad Zagreb, kao kompleks ta tri objekta.
Tema je ovog skupa bio javni prostor. Kakvo je vaše viđenje raspolaganja tim prostorom, na koji biste način vi to radili?
Uvijek kada se nešto novo događa ima prijepora i buke, uvijek je tako bilo i bit će. Ali, kada se nešto događa i gradi, kada se stvara, to je uvijek dobro. Naravno, svi bismo mi htjeli da to bude i dobro obavljeno, da bude intuitivno, transparentno, logično, podložno struci u Hrvatskoj, odnosno zagrebačkoj školi arhitekture koja je oduvijek bila sjajna. Sve bi bilo u redu da se radi otvoreno, jasno, čisto i transparentno. Tada vjerojatno ni o čemu od toga ne bi bilo priča. I nadam se da će biti tako, jasno, čisto, iskoristimo izraz moderno. Htjeli bismo i da naša država bude takva, moderna, a vjerujem da će i biti. Ako ne sada, u budućnosti. Radimo na tome, svi moramo raditi na tome.
Imate livade i neobrađene zemlje u Slavoniji koliko hoćete .