Na Mirogoju pronašao 
kosturnicu 
s ostacima 
3300 vojnika

U tišini podno mirogojskih arkada, na samo nekoliko minuta hoda glavnom alejom od velebnog ulaza jednog od najljepših europskih posljednjih počivališta, jedan bijeli kameni humak i spomenik nagrižen patinom krije tajnu staru točno stotinu godina. U svojoj unutrašnjosti ova grobnica krije posmrtne ostatke 3300 vojnika iz Prvog svjetskog rata koji su na ratištima diljem Europe jedni druge gledali preko nišana, potom sjedinjenih u smrti, o čemu javnost do ovog trenutka nije znala ama baš ništa. Upravo u godini kada cijeli svijet obilježava 100-godišnjicu početka Prvog svjetskog rata, vijest sa zagrebačkog Mirogoja poprima odlike senzacije u europskim, pa i globalnim okvirima. Usporedbe radi, neki je dan cjelokupni otočki medijski prostor bombardiran otkrićem posmrtnih ostataka desetak britanskih vojnika iz 1915. godine, pronađenih na nekom francuskom gradilištu, čiji je identitet utvrđen DNK metodom. Njih desetak!

Tko zna bi li ovo otkriće pričekalo još koju okruglu obljetnicu da mladi znanstvenik Boris Kukić, pripremajući doktorski rad na katedri za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nije bio dovoljno uporan, pa i tvrdoglav da važni trag prati do samog kraja. Naime, tema njegova doktorata u suštini se nije bavila poginulim vojnicima, već zbrinjavanjem onih bolesnih i ranjenih u zagrebačkim bolnicama tijekom Prvog svjetskog rata. A takvih je, utvrdio je Kukić, bilo više od stotinu tisuća, pristiglih sa svih frontova: samo u vojnoj bolnici u Vlaškoj 87, namijenjenoj vojnicima ranjenim pod zastavom Austrougarske monarhije, bilo ih je 36.000! Danonoćnim istraživanjem po gradskim arhivima i muzejima došao je do saznanja da su mnogi od njih podlegli ranama i opakim bolestima, poput tuberkuloze, te da je njihov put, neovisno o vojnoj i nacionalnoj pripadnosti, okončao na jednoj, jedinoj lokaciji – na Mirogoju.

Još 400 u privatnim grobovima

Premda 20 godina star natpis “Palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu” upućuje na to da kosturnica krije ostatke isključivo naših domobrana, nakon niza desetljeća mladi znanstvenik dokazuje da ondje nisu pokopani samo vojnici hrvatskih pukovnija nego i svih ostalih postrojbi s područja Austrougarske monarhije. Po prvi put, zna se i njihov točan broj.

Zagreb u to vrijeme nije imao vojno groblje. Nitko nije očekivao da će rat toliko dugo trajati, niti je itko računao s tolikim žrtvama

- Prekapajući po matičnim knjigama došao sam do brojke od 3697 vojnika koji su preminuli u zagrebačkim bolnicama, ali s vremenom sam utvrdio da je njih 400 sahranjeno u privatnim i drugim grobnicama. Tako sam došao i do stvarnog broja sahranjenih u zajedničkoj grobnici – priča 31-godišnji Zagrepčanin. Potom se prisjeća kako je rudarski posao kopanja po arhivima u Opatičkoj ulici i na Marulićevu trgu nosio otkriće za otkrićem. Sljedeći u nizu bio je pronalazak popisa imena preminulih vojnika, koji su sadržavali i nevjerojatno precizne podatke o pripadnosti postrojbi, činu, vjeroispovijesti, bračnom statusu, godini i mjestu pogibije. I ono ključno: mjesto rođenja svakog preminulog vojnika, temeljem čega je počeo sačinjavati popise o nacionalnoj pripadnosti pripadnika savezničke ali i neprijateljske vojske: ratnih zarobljenika koji su se igrom slučaja našli u zagrebačkim bolnicama gdje su i podlegli ozljedama. S obzirom da na popisima još uvijek radi, zasad može ugrubo reći da na Mirogoju leži više od tisuću hrvatskih vojnika, oko 450 Mađara, 110 Austrijanaca, 330 pripadnika vojske Kraljevine Srbije, još uvijek neutvrđen točan broj Čeha, Slovenaca, Bosanaca, Crnogoraca i Rumunja. Istraživanje je pokazalo da je njihov put do zajedničkog počivališta trajao duže od dva desetljeća.

- Zagreb u to vrijeme nije imao vojno groblje. Nitko nije očekivao da će rat toliko dugo trajati, niti je itko računao s tolikim žrtvama. Vojnike su tijekom rata pokapali na ukupno 11 grobnih polja, razbacanih po cijelom Mirogoju, a svi su pokapani na isti način, u rake jednoličnog izgleda, s grobnim humcima prekrivenim s travom, na kojima je bio postavljen drveni križ, a na njemu metalna dvojezična ploča na njemačkom i hrvatskom, s imenom, pripadnošću postrojbi i datumom smrti. Međutim, deset godina nakon rata, o njima više nitko nije brinuo, osim članica udruge Hrvatska žena, koje su brinule za siromašni katolički živalj. One su prije Svih svetih uređivale te grobove, čistile ih i ostavljale cvijeće – priča Boris Kukić.

Groblje postalo pretijesno

Djelomično iz higijensko-estetskih razloga jer su vojna groblja bila zapuštena, a djelomično stoga što je Zagreb trebao ta grobna mjesta za svoje stanovnike, Mirogoj je s vremenom postao pretijesan. Trebalo je iznaći konačno rješenje, pa je Gradsko poglavarstvo 1927. izišlo s prijedlogom da se grobovi preurede i daju u zakup, a da se posmrtni ostaci vojnika izmjeste u zajedničku grobnicu. Tek četiri godine kasnije, nakon silnih prepiski sa institucijama u Zagrebu i Beogradu, te konzulatima Austrije i Mađarske, nakon pozivanja na zakon koji dopušta ukop neprijateljskih vojnika te nakon pronalaska lokacije za grobnicu, u siječnju 1932. Gradsko je poglavarstvo objavilo oglas kojim je građanstvo obaviješteno da će se krenuti s ekshumacijom vojnika iz grobnih polja u zajedničku grobnicu. Sve obitelji koji žele svoje pokojnike prebaciti u privatne obiteljske grobnice, poglavarstvo je uputilo na svoju adresu.

Iste je godine je raspisan i natječaj za nacrt zajedničke grobnice, a dvije godine kasnije, 1934., nakon završetka kosturnice, otpočela je i ekshumacija. Trebalo je proći još šest godina da na grobnici osvane i spomenik. Na nagovor velikog Ivana Meštrovića, taj su posao obavili kipari Vanja Radauš i Jozo Turkalj, a spomenik je predstavljen javnosti u ožujku 1940. godine. Na spomeniku, u što se Boris Kukić uvjerio u svojem istraživanju, desetljećima nije bilo nikakva natpisa stoga je, skupa s odlaskom svjedoka tog vremena, blijedilo i svako sjećanje na poginule vojnike. Od svih publikacija, jedino je vodič za Mirogoj iz 1974. zabilježio postojanje grobnice palih ratnika ali nitko se nije bavio pitanjem čiji vojnici ondje leže i u kojem broju. Nakon tišine duge više od pola stoljeća, tek u jeku Domovinskog rata 1994. godine, članovi Udruge Hrvatski domobran grobnicu su obilježili natpisom koji odaje počast samo hrvatskim žrtvama, pritom tvrdeći da natpis ondje samo vraćaju, ispravljajući povijesnu nepravdu.

- U razgovoru s članovima Udruge nedavno sam utvrdio da su znali za postojanje kosturnice, ali i da su bili nedovoljno informirani, ne znajući da ondje počivaju i druge nacije. Nije im bio poznat ni točan broj vojnika. Premda u Udruzi tvrde da je natpis svojedobno postojao ali da su ga 1945. skinule partizanske vlasti kojima je smetalo sve hrvatsko, na fotografijama iz doba NDH ustvrdio sam da nikakav natpis nije postojao. Tražio sam u Udruzi bilo koji argument ili dokument da dokažu svoju tezu, ali nisam ih dobio. Pretpostavljam da su natpis u počast hrvatskim vojnicima stavili automatski, po logici stvari, jer se u blizini grobnice nalazi spomenik bleiburškim žrtvama, no reći da ondje leže samo hrvatski vojnici tek je djelomično točno – tvrdi znanstvenik koji se nada da će mjerodavne institucije nakon njegova otkrića odati počast svim vojnicima bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Nada se tome i dr. sc. Ivica Pančić, pomoćnik pročelnika zagrebačkog ureda za zdravstvo, koji predvodi povjerenstvo za obilježavanje godišnjice Prvog svjetskog rata, svjestan da je otkriće Borisa Kukića – s kojim već mjesecima surađuje na istraživanju – možda i najveće u europskim razmjerima.

- S otkrićem sam odmah upoznao gradonačelnika Milana Bandića, te preporučio da se Grad Zagreb obrati nadležnim državnim institucijama, prije svega Ministarstvu kulture, kako bismo pronašli najbolje rješenje za obilježavanje mirogojske kosturnice. A ono bi bilo, vjerujem, postavljanje spomen ploče s popisom imena svih poginulih vojnika jer je udruga Hrvatski domobran natpis postavila “na svoju ruku” – kaže dr. Pančić koji će nastojati uvjeriti institucije u potrebu ulaska u grobnicu preciznom kamerom, potom i otvaranja grobnice, u cilju utvrđivanja činjenica. Ovih će dana o otkriću obavijestiti i predsjednika Ivu Josipovića, sve u nadi da će dosad potpuno zaboravljena zajednička grobnica na Mirogoju biti mjestom skorašnje središnje proslave obilježavanja 100-godišnjice Prvog svjetskog rata.

Uostalom, Zagreb je prije stotinu godina, sa svježim ratnim ranama, skrbio i za vojnike neprijateljske vojske za života i u smrti. Hoće li i danas, u osvit obljetnice, pokazati da razlikuje humanost od ideologije? Dok se to ne dozna, preostaje nada da će netko prepoznati veličinu otkrića mladog znanstvenika Borisa Kukića - koji je, usput rečeno, na Zavodu za zapošljavanje - i ponuditi mu posao, prije nego bolju budućnost potraži preko granice.

>> Najveća klaonica hrvatskih vojnika u Prvom svjetskom ratu