Mladi Hrvati današnjice religiozni su tradicionalisti, odlaze svake nedjelje na misu, a Bog, obitelj i domovina čine njihovo presveto trojstvo. Razočarani su u svoju zemlju, no istodobno iz nje ne žele otići. Ipak, pomalo kontradiktorno, oni ujedno slobodno izražavaju svoju seksualnost, žive u izvanbračnim zajednicama, koriste kontracepciju i toleriraju različite od sebe. Tako smo prije mjesec dana pisali u Obzoru, nakon što su izašli rezultati istraživanja Zaklade “Friedrich Ebert Stiftung” (FES) i Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ).
Rezultati su, podsjetimo, pokazali upravo to: da mladi u posljednje vrijeme sve više naginju tradicionalnim vrijednostima, da se povećao broj onih koji aktivno prakticiraju svoju vjeru, a svoju budućnost većina njih zamišlja u braku i s djecom. Istodobno, kaže istraživanje, javlja se svojevrsna liberalizacija, u brak se više ne ulazi s 22 godine – dapače – oko petina mladih živi u izvanbračnoj zajednici. Javlja se također određeno „omekšavanje“ stavova prema istospolnim zajednicama. Potaknuti tim rezultatima i komentarima stručnjaka, odlučili smo porazgovarati s mladeži o kojoj je riječ i pritom iz prve ruke saznati kako oni u stvari doživljavaju svijet oko sebe i kako izgleda život mlade konzervativne osobe. Na naša pitanja odgovarali su Toni Jeličić, Mateja Ježovita, Magdalena Pervan, Pavao Škoko Gavranović i Bruno Petrušić.
Poštuju Domovinski rat
Kao odgovor na pitanje kako bi oni sami sebe opisali, uglavnom ističu tri riječi: mladi, vjernici, tradicionalnih svjetonazora. Što to točno znači?
Tridesetdvogodišnji diplomirani teolog Bruno Petrušić reći će nam da za nj to predstavlja sakramentalni način života, posvećivanje obitelji, djeci i Crkvi. Toni Jeličić, 24-godišnji djelatnik u turističkoj agenciji, misli da je to način života u kojem se najviše vrednuje obitelj i zajednica.
Ono što je zajedničko svim našim sugovornicima je da se deklariraju kao praktični vjernici koji barem jednom tjednom odlaze u crkvu, a neki od njih sudjeluju i u ostalim crkvenim aktivnostima. Vjera je jedna od najvažnijih stvari u njihovim životima. Tako su odgajani odmalena i tako ih je formirala okolina u kojoj su odrastali. A primjećuju li da je u zadnje vrijeme više mladih u crkvama? Definitivno, kažu nam, i to s velikim oduševljenjem. Nekoć su, naime, bili jedni od rijetkih mladih koji dolaze nedjeljom na misu i zato im je drago pred oltarom vidjeti sve više svojih vršnjaka. No misle li da je razlog povećanju mladog duhovnog stada nekakvo sveopće obraćenje ili je to rezultat modernizacije Crkve? Odgovor je, zapravo, mnogo kompliciraniji. Stvar je u tome, objašnjavaju, da mladi itekako razmišljaju o stanju u državi i svjesni su svih problema s kojima se suočavaju njihovi roditelji, ali i oni sami. Zbog toga su uplašeni i zabrinuti. To je jedan od razloga zašto utjehu traže u nečem što im je blisko i poznato.
– Mladi su počeli sve više odlaziti u Crkvu i vraćati se nekim sigurnim korijenima jer je previše neizvjesnosti u njihovu životu. Pokušavaju naći utjehu u božanskom, žele osjećaj sigurnosti i stabilnosti – svoje je mišljenje podijelio 23-godišnji student politologije Pavao Škoko Gavranović, a s njim se složio i Toni Jeličić, 24-godišnji djelatnik u Turističkoj zajednici.
– Tako je, nisu sretna vremena. Velika je neimaština i bijeda, i mladi to vide. Zato sreću pokušavaju pronaći u Crkvi koja im to nudi – objasnio je. No ipak, primjećuje Magdalena Pervan, 22-godišnja studentica novinarstva, velik se dio njih vratio Crkvi jer su shvatili da to više nije samo okupljalište staraca i da u njoj ima mjesta za mladenački duh i energiju, ali i stavove.
Znači li to da u konzervativizmu i katolicizmu mladih ima mjesta i za liberalizam, pitamo. Ima, i to mnogo, odgovorit će nam. Jedna od najvećih predrasuda kroz koje prolaze, objašnjavaju, ta je da to što su konzervativci ujedno znači i da su zapeli u 18. stoljeću i da su protiv ikakvog pomaka naprijed. Nismo više, kažu, društvo u kojem se treba vjenčati s 22 godine, u kojem je muškarac jedini gazda u kući. Kako objašnjava Magdalena, današnji mladi konzervativci ne dijele poslove na muško-ženske, oboje jednako sudjeluju u odgoju djece, rade, školuju se i zajedno donose odluke. S njom se slaže i Pavao koji vjeruje da konzervativci također vjeruju i u napredak. Dapače, potiču ga, ako je to dobro za zajednicu.
– Mislim da je pravo umijeće pronaći kompromis između onog što ja mislim da je dobro i pozitivno i onog što bi bilo dobro za sve nas, neovisno o našim stavovima. Tako se dolazi do pravog pomaka naprijed – objašnjava. Toni ističe napredak tehnologije, dostupnost interneta, bogatstvo znanja koje nas okružuje.
– Vidiš kako drugi oko tebe žive, kako svijet funkcionira negdje drugdje. To nas tjera na promjenu, ali i na to da usput zadržimo neke naše vrijednosti – objašnjava.
A kakve stavove imaju o nekim temama oko kojih se danas lome koplja poput istospolnih zajednica, kontracepcije, pobačaja? Većina njih zadržava mišljenje koje su stvorili kao dio svoje zajednice pa su stoga striktno za prirodno planiranje trudnoće i smatraju da ljudski život počinje od začeća. No neki od naših sugovornika zauzimaju liberalnije stavove i otvoreno kritiziraju način na koji se pojedini pripadnici zajednice ponašaju prema onim drukčijima, poput homoseksualnih osoba ili onih koji se zalažu za pravo na pobačaj.
– Intuitivna sam osoba i jako empatična te baš zato kao kršćanka ne mogu nekoga osuđivati, izdvajati i govoriti loše o tome. Pogotovo o temama LGBTQ zajednica. Ljudima je ionako dovoljno teško u životu, ne trebam ih ja ili bilo tko drugi terorizirati nekim stavovima koji ne vode nikamo u realnosti. Te ljude treba poštovati, i njih i njihovu privatnost i izbor – objasnila je. Neki, poput Tonija, idu korak dalje i, unatoč svojoj vjeroispovijesti, kritiziraju status Crkve u cjelini.
– Smatram da se Crkva uvelike promijenila i da su interesi prevladali nad potrebama zajednice. Pogotovo me brine pitanje novca koji država daje Crkvi. Nisam siguran je li to novac za potrebe zajednice ili za vrbovanje glasača – pita se Toni.
A kad smo već kod odnosa Crkve s državom, što misle o zemlji u kojoj žive? Kako su zadovoljni stanjem u kojem se trenutačno nalaze? Pa i nisu baš, sudeći prema njihovim odgovorima, no to, ističu, nije različito od onoga kako ostatak hrvatske mladeži razmišlja.
– Pratim što se događa u politici, ali rijetko tko više radi isključivo za korist i dobrobit naroda. Svakodnevno vidim da je politika postala samo borba međusobnih interesa i kako će i tko danas nekog drugog zeznuti. To već ide prema banaliziranju, ne treba ljudima idiotarijama ispirati mozak samo zato što se jednom političaru ne sviđa drugi. Hirschman je rekao da je svijet vođen interesima i ne mogu se više složiti s njim – objašnjava Mateja, a Toni vlast optužuje za bavljenje nebitnim pitanjima, dok one presudne zanemaruje.
– Generalna politika nije kako treba. Previše se bavimo ideologijama, umjesto da se razgovara o plaćama, neimaštini u kojoj svi žive, postupcima koji bi nas odveli u bolje sutra – ističe. Ipak, nije sve tako sivo, kaže nam Pavao, koji naglašava povećanje plaća i smanjenje zaduženja države.
Kako, pitamo ih, gledaju na mlade crnokošuljaše na Thompsonovim koncertima, na porast broja grafita s natpisima govora mržnje i slučajeve iskazivanja netrpeljivosti prema pripadnicima srpske nacionalne manjine. Što kažu o tim ekstremima, kako gledaju na Domovinski rat i na život prije njega? Čini li im se da se i mladi sve više okreću prošlosti? U vrijeme rata velika većina njih nije bila rođena, ali o tome su slušali od svojih roditelja i u školi, pa je za njih to jako bitno razdoblje. Rane rata njihovim su roditeljima, ako već ne njima, duboko pod kožom, i zbog toga na te tamne godine gledaju s poštovanjem i pijetetom.
Stranke streme razdoru
– Ljudi se uvijek trebaju sjećati takvih stvari jer ako to nestane, povijest će se početi ponavljati. Rat nije rješenje, to je zlo. Vjerujem da ljudi nisu htjeli ubiti i biti ubijeni. Tko ih je tjerao onda? Zašto su to radili? Nevjerojatno mi je to. Ne krivim ljude, krivim vođe – kaže nam Mateja. No to ne znači da bi trebalo živjeti u prošlosti, ističu ostali, mržnje prema Srbima nema i ne bi je smjelo biti, a „budale“, kako ih zovu, koje se glupiraju s crnim majicama i ustaškim zastavama jednostavno bi trebalo ignorirati i zanemariti. Ipak primjećuju da je, nažalost, mladih koji posežu u povijest u zadnje vrijeme sve više. Neki od njih, poput Pavla, misle da je razlog tome da žele na osnovi prošlosti naučiti kako popraviti nedostatke koje vide danas.
– Postoji, mislim, određeno nezadovoljstvo trenutnim sustavom i nemoć u tome da to poprave. Zato posežu u prošlost i promatraju kako su se stvari nekoć rješavale pa žele to, uz prilagodbu, primijeniti na današnje probleme – objašnjava Pavao. Toni se s njim slaže, no misli da je razlog tome i svojevrstan bijeg od stvarnosti. Mladi, kaže, imaju previše slobodnog vremena jer nemaju posla i to ih gura u depresiju, a izbavljenje iz toga traže istraživanjem prošlosti. No dodatan razlog Toni vidi i u trenutačnoj političkoj atmosferi. Stranke, tvrdi, udaraju u bolne točke prošlosti kako bi izazvale razdor u društvu i tako praktički tjeraju društvo da živi u prošlosti.
– Politika je ta koja nas marginalizira i dijeli. Podijeli pa vladaj, to je njihova taktika – kaže Toni. No, kažu, zdravo i kritičko promišljanje o prošlosti potrebno je i poželjno. Učeći na greškama naših starih, možemo biti bolji danas.
– Sve što se dogodilo u prošlosti oblikuje današnjicu. Svi mladi, bez obzira na uvjerenja, trebali bi razmišljati o prošlosti jer zastupajući parolu “zaboravimo prošlost” ne možemo krenuti dalje – kaže Magdalena. A na dane prije toga naši sugovornici uglavnom gledaju kao na mračno doba u kojem se zadiralo u ljudska prava i kršile su se osnovne slobode. Bilo je to doba diktature i straha, kažu, i ne bi htjeli da se takvo što ikad ponovi. Zato su, kažu, sretni što žive u samostalnoj Hrvatskoj i to, ističu, onoj u kojoj žive pripadnici svih nacionalnih manjina. Pitamo ih i kako izgleda njihov društveni život, na što nam odgovaraju: kao i kod svakog njihovog vršnjaka. Štoviše, ne razumiju zašto bi itko pomislio da bi bio drukčiji. Izlaze s prijateljima, skaču na koncertima, plešu, puše, vole tu i tamo popiti, a ponekad i koju previše. Glazbu vole svakakvu – od Thompsona do hard rocka. Nitko nije savršen, dodaju, pa stoga ni oni.
VIDEO 16 najmoćnijih žena u hrvatskoj politici i društvu:
Naslov ne odgovara činjenicama iznesenim u tekstu. Sramota za VL.