Na nišanu ‘ispravljača povijesti’ i ‘mit o Jasenovcu’, Radić, antifašizam

Kako se kloni objektivnih istina, suvremeno „postčinjenično“ društvo sve je podložnije mitovima. Na različitim stranama svijeta mnogo je pokazatelja širenja (važnosti) priča kojima se, unatoč njihovoj potpunoj ili prevladavajućoj neutemeljenosti, izražavaju i – češće – uplivom moćnika i komunikacijskih manipulatora konstruiraju kolektivna uvjerenja i emocionalna usmjerenja pripadnika etničkih i drugih skupina. Mitovi poput onoga o tamnoputim imigrantima kao razbojnicima i silovateljima s kojima starosjedioci ne bi trebali uspostaviti nikakve kontakte ili o pravednim pa i „Božjim“ narodima koji baš nikada nisu napadali druge i uvijek su pobjeđivali u obrambenim ratovima, a bivali poraženi u vremenima mira, jako utječu na politička i društvena zbivanja u mnogim zemljama. Takva je mitomanija, koja se posebno širi putem društvenih mreža, jako prisutna i u Hrvatskoj, koja je u povijesnom i suvremenom pogledu ionako opterećena naracijama te vrste. Pomama mnogih političara te kulturnih i drugih javnih djelatnika za promicanje mitova postaje jasnija kad se uzme u obzir određenje koje je dao povjesničar i filozof religije Mircea Eliade: „Osnovna je funkcija mita da se fiksiraju primjerni modeli svih ljudskih aktivnosti.“

Nezasitnu volju za moć zadovoljavaju oni koji kontroliraju (nacionalni i drugi) identitet, a za uspostavu takve kontrole nužno im je poništiti ili što izrazitije zanemariti činjenice vezane za povijest i suvremenost. Odnosno, ponuditi „story kao history, a mit kao povijest“, kako je ustvrdio politolog Dejan Jović u knjizi „Rat i mit. Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“. Mnogima neupućenima i osobito zlohotnima to je „ponuda koja se ne može odbiti“ iako je uspostavljena na osnovi „logike imaginarnog“, a ne „logike razuma“. Francuski intelektualci Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u kapitalnom „Rječniku simbola“ upozoravaju kako se te dvije logike jako razlikuju i da strukture koje nastaju iz mita ne ostaju statične.

Rade Končar nije bio svetac

Doista, „igra staklenim“ mitovima“ te s njima povezanim političkim i društvenim strukturama kod nas je danas nadasve dinamična. Parafrazirajući naslov romana Hermanna Hessea, mitovima u ovdašnjoj uporabi dajem atribut „stakleni“ ne samo zato što su prozirni u smislu da je pozornim i neopterećenim promatračima razmjerno lako prepoznati njihovu partikularnu, pa i egoističnu političku te ideološku pozadinu, nego i s obzirom na to da su uglavnom krhki. Takvih je promatrača u Lijepoj Našoj, koju se zbog oskudne informiranosti i slabe demokratske kulture u nekim aspektima može nazvati i Slijepa Naša, pak malo. Ali je s druge strane napretek „ispravljača povijesti“ koji su za lomljenje spremni. Posljednjih trećinu stoljeća svjedoci smo sustavnoga potiranja starih i uspostave novih naracija s obilježjima mitova. Najviše se ruše takve priče iz prvih devet desetljeća prošloga stoljeća, a posebno se konstruiraju mitovi vezani za zbivanja u posljednjih gotovo trideset godina.

Ponajprije su na meti povijesne naracije vezane za Drugi svjetski rat kod nas. Mnogi fizički oblici tih priča i doslovce se ruše: u posljednjih nešto više od četvrtine stoljeća u Hrvatskoj je oštećeno ili „sravnjeno sa zemljom“ čak oko 3000 spomenika partizanima, što je ne samo politička nego i civilizacijska sramota. Posljednji je takav slučaj nadasve bizaran: 7. studenoga u Splitu, nepokorenom gradu koji je za vrijeme okupacije posebno propatio od fašista, neki je desničar doista srušio spomenik narodnoga heroja Rade Končara u parku na Bačvicama, ali je pritom ozlijeđen jer mu je bista pala na nogu. Ne treba posebno napominjati kako su mnogi splitski i drugi antifašisti istovremeno ogorčeni spram napada na još jedan partizanski spomenik i oduševljeni zbog „otpora slugama okupatora koji pruža i mrtvi Rade Končar“ (izjava jednoga mog poznanika iz toga grada). Sekretar CK KPH svakako je bio junak. Način na koji se 22. svibnja 1942. ponio prema talijanskim fašistima prije smaknuća njega i drugih partizana na šibenskom Šubićevcu tako je legendaran da i nije potrebno još jednom citirati riječi koje je pritom izrekao. Međutim, treba uzeti u obzir kako se uz to vezano za njega dugo promicala priča koja djelomice nema uporište u povijesnim činjenicama. Mit o Radi Končaru kao nadasve moralnom i primjernom revolucionaru posebno je argumentirano dekonstruirao osobno Vicko Krstulović, vođa ustanka u Dalmaciji, u prvom tomu svoje veoma zanimljive autobiografije koja je objavljena 2012. Uz ostalo, Krstulović, koji je posebno intenzivno surađivao s njim u razdoblju prije nego što su ga uhitili Talijani, upozorava kako se „Rade Končar nije ponašao odgovorno, kršio je osnovna pravila konspiracije. Opominjao sam ga na to, a on je odbijao da čuje. Radio je stvari koje ilegalac, a pogotovo politički sekretar CK KPH ne smije sebi dopustiti.“

Vladajuća anestezija

Pa objašnjava: policajci su Končaru nakon hapšenja našli u novčaniku fotografiju žene Dragice (napomena: ona je tri mjeseca nakon što je smaknut njezin muž, počinila samoubojstvo skočivši nakon ustaškoga mučenja kroz prozor, a postoji i mogućnost da su je fašisti, bijesni zato što nije htjela nikoga odati, bacili u dvorište zatvora); odbio je koristiti ilegalno sklonište koje mu je nudio Krstulović, nego je provodio te splitske noći u krevetu sa stanodavkom u koju je neosnovano – pokazalo se – imao povjerenja; u bunilu izazvanim bolovima od rane koje je zadobio prilikom hapšenja i teškoga mučenja vjerojatno je iznio poneku informaciju štetnu za druge ilegalce i strukturu rukovodstva Partije itd. S njim je u Šibeniku strijeljano 25 mladih dalmatinskih komunista koje se poslije, kako je upozorio Krstulović, „uvijek spominjalo samo kao brojku, a od Rade je bio pravljen kult“.

Za razliku od priče o Radi Končaru i nekim drugim vođama antifašističkoga ustanka koja sadrži neke elemente mita, naracija o ustaškim logorima, posebno o Jasenovcu, trebala bi zbog objektivno utvrđenih podataka o žrtvama i za to vezanim zbivanjima biti lišena takvih elemenata. Ali „ne lezi vraže“: posljednjih godina su ne samo u Srbiji (tamo neki poštovatelji četnika kao „antifašista“ i dalje barataju brojkama od nekoliko stotina tisuća, pa i milijun ubijenih) nego i kod nas (sa sasvim drukčijim značenjem) jako prisutna nastojanja da se konstruira činjenično neutemeljena priča o najvećem logoru smrti u Hrvatskoj. Nedavno je kod nas objavljena publikacija „Mit o Jasenovcu“ koja je zoran pokazatelj gnusnoga povijesnog revizionizma; uz ostalo se u njoj broj žrtava toga logora umanjuje sa 83.145 (kako je stručnim i pažljivim postupkom ustanovila Javna ustanova Spomen područje Jasenovac) na 1645 žrtava. I ne samo to: u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ na javnoj televiziji (?!) u sklopu predstavljanja „Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer“ voditeljica je zapravo reklamirala navedenu publikaciju i istoimeni film.

Poduzimanja i toleriranja masovnih rušenja spomenika partizanima i druga potiranja ne samo mitova nego – puno više od toga – objektivnih povijesnih činjenica vezanih za antifašističku borbu lako se mogu, uz druge razloge, objasniti ideološkim uvjerenjima političkih aktera koji veći dio vremena protekloga od uspostave samostalnosti Hrvatske obnašaju vlast ili utječu na nju. Anestezirajući odnos vladajućih i njihovih suradnika prema nekim veoma važnim političkim akterima domoljubne usmjerenosti i za njih vezanim događajima iz prošloga stoljeća, takvim se razlozima naizgled ne bi trebao objašnjavati. No s tim u vezi mi se ponajprije nameće pitanje: zbog kojih razloga Stjepana Radića intenzivno zanemaruju različite vlasti u samostalnoj Hrvatskoj? Već nekoliko godina obljetnicu njegove smrti 8. kolovoza, uočio sam i ovoga ljeta kad je bila 90. obljetnica, javno obilježava gotovo samo Hrvatska seljačka stranka. Pa Stjepan Radić je bio najistaknutiji i najpopularniji nacionalni (hrvatski) političar u prvoj polovini XX. stoljeća, uz to i mučenik koji je kao žrtva atentata u Skupštini Kraljevine Jugoslavije 20. lipnja 1928. izgubio život boreći se protiv srbijanskoga hegemonizma i nastojeći da se ostvari ravnopravan odnos sa Srbima i drugim narodima te slobodan i dostojanstven život seljaka i drugih naših ljudi! Miljenko Jergović, jedan od rijetkih koji je javno upozorio na to zanemarivanje, prije mjesec dana se u Jutarnjem listu zapitao: „Što je Stjepana Radića učinilo nepodobnim u današnjoj Hrvatskoj?“ Uz razloge koje je Jergović naveo (između ostaloga je istaknuo Radićev antiklerikalizam), pri pokušaju da se odgovori na navedena dva zapravo istovrsna pitanja valja uzeti u obzir kako izvjesni vršni pripadnici političke i druge elite kod nas očito smatraju da naracija o Stjepanu Radiću, koja ima i neke elementa mita (imao je on i loše osobine, uz ostale svakako i kadgod neobuzdan temperament), bitno ometa konstrukciju mita o prvom predsjedniku Republike Hrvatske.

Simbolični prostor prema tom shvaćanju može sadržavati samo dvojicu „očeva“ nacije: idejnoga Antu Starčevića iz povijesti i stvarnoga nacionalnog patrijarha Franju Tuđmana. Posljednji bi prema toj konstrukciji trebao biti vazda suvremen. Da ti pripadnici elite ne pripadaju samo HDZ-u nego i drugim strankama, pokazuje naizgled bizarna okolnost da su baš vodeći SDP-ovci za svoga vladanja predložili da se nova zračna luka nazove imenom Tuđmana. Trebalo je pričekati relevantnu, objektivnu ocjenu danu s povijesne distance prije nego što se na takve načine „ovjekovječuje“ kolektivno sjećanje na prvoga hrvatskog predsjednika. Naime, on je imao mnoge zasluge, ali i počinio izvjesne greške i propuste, primjerice vezane za nemoralnu i društvenu štetnu privatizaciju i pretvorbu vlasništva ili lošu državnu politiku s obzirom na Bosnu i Hercegovinu te položaj Hrvata u toj zemlji. Ali mitovi kod nas izgleda ne mogu čekati…

Stvaratelji i promicatelji novih mitova nestrpljivi su da zamijene prethodne naracije. Pritom često izazivaju sukobe sa suvremenim akterima u vezi sa za njih prijepornim pitanjima. Tako su se vodstva nekih braniteljskih udruga prije deset dana priopćenjem obrušila i na Daliju Orešković, i to vezano za neke tvrdnje u nedavnom intervju danom tjedniku Novosti. Za temu ovoga teksta važan je njezin odgovor na sljedeće pitanje: „Taj period, kako kažete, stvaranja države, prepun je mitova, a njihovo propitivanje često potpuno diskvalificira iz razgovora. Koje je vaše mišljenje o mitskom statusu Franje Tuđmana i veteranima rata kojih je iz dana u dan sve više.“ Orešković je odgovorila: „To su sve metastaze nekog karcinoma koji je počeo davnih dana. Samostalna i neovisna država je i moja svetinja, zato i progovaram o tabuima koje se ne mogu doticati.“ Dakle, nije nazvala branitelje „metastazama“, nego je takvim odredila nepropitivanje mitova iz vremena stvaranja nezavisne države, nekažnjavanje ili slabo kažnjavanje odgovornih za ratno profiterstvo, stranačko kadroviranje u pravosuđu i druge društveno štetne pojave. Njoj i drugim rušiteljima političkih tabua činjenice su pak od slabe pomoći: dominantna nacionalna naracija već se dulje od četvrt stoljeće gradi oko Domovinskoga rata koji je proglašen „nultom točkom, ishodištem suvremene povijesti“ (Dejan Jović). Mitovi i druga za to vezana tumačenja u tom su diskursu dominantno shvaćaju kao neupitna, tj. ona koja ne podliježu ikakvim analizama i kritičkim raspravama, pa ni argumentiranima. Pokušaji da se poduzmu takve raščlambe i diskusije sustavno se na različite načine pokušavaju sankcionirati. Svaka takva realizirana sankcija pokazuje da je i ovodobna Hrvatskoj bliža autoritarnom nego demokratskom političkom poretku te je bliža zatvorenom nego otvorenom društvu.

Bizarni ‘suverenisti’

Borbe za prevlast između različitih mitova kod nas već dugo traju; u njima nove (uglavnom) nevjerodostojne priče nastoje zamijeniti stare, a jedne ideološke naracije druge. Pri tome se učestalo potire istina, narušavaju humane vrijednosti i sramote izvjesni istinski heroji. U posljednje su vrijeme te borbe naročito intenzivne, a sva je neprilika da će se i ubuduće nastaviti. Sredinom i u drugoj polovini prošloga stoljeća su za to vezane konstrukcije i sukobe najviše inicirali autoritarci među komunistima, a u posljednjih tridesetak godina su za takav „ideološko-politički rad“ najveći specijalisti takvi nacionalisti. Prvi su već neko vrijeme u „ropotarnici“ povijesti, ako se izuzmu neki oblici političkoga mentaliteta koji su se zadržali napose kod onih na vlasti. Drugi, pa ma kako sebe nazivali – bizaran je njihov pokušaj da se samodefiniraju kao „suverenisti“, uz ostalo i zato što je Republika Hrvatska suverena država – u posljednje vrijeme zapravo stavljaju mitove i druge sa stvarnošću nepodudarne ideje u spremište koje je već danas uglavnom nepotrebno i štetno, a kako li će tek biti u budućnosti… Za hrvatske nacionaliste svakako vrijedi misao koju je izrekao francuski predsjednik Emmanuel Macron u govoru prigodom obilježavanja stogodišnjice od kraja Velikoga rata: „Nacionalizam je izdaja domoljublja. Kad kažemo da je naš interes na prvom mjestu ne brinući se za druge, mi brišemo ono što je svakoj naciji najvažnije, ono što je čini velikom, a to su njezine moralne vrijednosti.“