U tjednu kada je hrvatsko nakladništvo doživjelo rijetki trijumf na londonskom sajmu knjiga (Fraktura je proglašena najboljim međunarodnim nakladnikom), a i Luka Bekavac je dobio nagradu Europske unije za književnost za roman “Viljevo” (čiji je nakladnik također Fraktura), najavljena je i četvrta po redu Noć knjige.
Datum održavanja je 23. travnja, dan kada se obilježava Svjetski dan knjige i autorskih prava. Lokacija Noći knjige je gotovo pa cijela Hrvatska, od sjevera do juga i od zapada pa do istoka. Vrijeme održavanja je u pravilu od 18 sati nadalje iako su pripremljene i ranije matineje za djecu u vrtićima i školama. Jedan je hrvatski medij, najavljujući tu relativno mladu kulturnu manifestaciju koja se kotrlja zahvaljujući entuzijazmu i “mišićima” preživjelih knjiških profesionalaca u nas (ipak ih još uvijek ima oko šest tisuća), u naslovu teksta ponosno istaknuo da se, eto, i Hrvatska pridružila Noći knjige. Tako je očito htio poručiti da je tu riječ o nekom projektu koji smo, valjda po definiciji, uvezli iz “pametnijega” svijeta, dakle o nečemu čemu se Hrvatska trebala automatski pridružiti jer sama nije kadra nešto slično izmisliti. Ipak, nije tako.
Riječ je o originalnom hrvatskom proizvodu. Dakle na Noći knjige treba pisati Made in Croatia, kao što to piše na krčkom pršutu ili pelješkom dingaču. Ili na Sinjskoj alci i na međimurskim popijevkama. Usto, Noć knjige je kulturološki proizvod koji je već više nego uspješno zaživio u Sloveniji i Crnoj Gori, a ima naznaka da će biti prihvaćen i šire. I u regiji i izvan nje. Dakle, kadri smo nešto i izvesti u inozemstvo, makar i besplatno. I makar se to tiče knjiške produkcije, koja je u dugogodišnjoj, sve žešćoj tipično hrvatskoj krizi, ali preživljava o čemu svjedoče pune knjižare (doduše knjiga, ne i kupaca), brojna predstavljanja novih često iznimnih knjiga i literarni festivali čiji broj se ne smanjuje, nego raste. Kao što raste i broj članova hrvatskih udruga pisaca, kojih također, ruku na srce, iz godine u godinu, ima sve više. Tako da fama o krizi u hrvatskom izdavaštvu ima i drugu, pozitivniju stranu priče. Uostalom, Hrvatska je kulturnjačka pamet već patentirala Noć kazališta. Manifestacija je pokrenuta skromno iz Dubrave i Šibenika nultim izdanjem 2008. godine, da bi je s vremenom prihvatili i u drugim europskim zemljama i to uglavnom iz srednjoeuropskog kulturnog kruga. U Hrvatskoj je iznimno popularna i Noć muzeja, koja je ove godine u siječnju upriličena deseti put. Tu je riječ o europskom projektu koji je počeo 1997. godine u Berlinu, a otada se u različitim inačicama održava i u drugim zemljama, posebno uspješno u turistički i kulturološki odavno osviještenoj Austriji.
A svoje mjesto u Noći muzeja našla je i Hrvatska, čije je muzejsko bogatstvo iznimno i u svjetskim razmjerima, a o njemu i mi sami premalo znamo. Sve te puste noći muzeja, knjige i kazališta izvrsna su i nužna reklama hrvatske kulturnjačke pameti i ponude. I svjedoče da hrvatska kultura ima i svoju prošlost, ali i svoju sadašnjost. A onda, valjda, i budućnost. I da prestižna nagrada Frakturi na londonskom sajmu knjiga, ali i nagrade dramatičarki Teni Štivičić, prozaiku Luki Bekavcu, pjesnikinji Dorti Jagić ili pak glumcima Zrinki Cvitešić ili Radi Šerbedžiji nikako nisu slučajne. Nego su dio kulturne tradicije jedne zemlje koja nema ministra kulture ni državnu kulturnu strategiju, ali kulturu ipak ima. I to kulturu s međunarodnim odjecima.