Apsurd: Na obnovu kuće u Vukovaru čekaju 22 godine, a ne smiju je prodati

Dvadeset i dvije godine nakon što su Stjepan Živković i njegova sestra Vikica Polhert podnijeli zahtjev za obnovom obiteljske kuće u Zelenoj ulici u Vukovaru – odakle je njihova mati Romana u jesen 1991. godine otjerana u logor iz kojeg se nije živa vratila – taj kućerak na broju 37 još nije obnovljen.

Majka skončala u Mitrovici

Živkovići ne mogu kuću ni prodati, zbog upisane zabilježbe zabrane njezinim raspolaganjem do 31. listopada 2022., na temelju Ugovora o darovanju osnovnog građevnog materijala sklopljenog između Stjepana i Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU. No građevni materijal Živkovići od države nikada nisu dobili pa je Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje 22. srpnja ove godine donio rješenje o raskidu ugovora između Ministarstva i Živkovića koji je takav rasplet događaja službeno bio zatražio još prije šest i pol godina. U obrazloženju se navodi da je “daroprimatelj ispunio obvezu iz članka 9. ugovora, međutim građevni materijal mu nije isporučen”. Taj članak Živkovića je bio obvezao da priloži izvadak iz zemljišne knjige s upisanim teretom zabrane otuđenja. Zabilježba je u petak bila vidljiva na vlasničkome listu pa smo Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje poslali upit je li zatraženo njezino skidanje, no odgovor do zaključenja izdanja nije stigao.

Priča o obnovi kuće koju su Stjepan i Vikica naslijedili od majke Romane, čiji se život u mukama ugasio nakon pakla Veleprometa, Srijemske Mitrovice i Zemuna gdje je 1992. i umrla pa sada počiva na tlu Srbije, i u kojoj su odrasli s bratom Petrom o čijoj se sudbini neslužbeno zna sve, pa i to tko mu je presudio, a službeno ništa jer njegovo tijelo nakon nestanka u studenom 1991. godine još uvijek nije pronađeno niti je za njegovu likvidaciju itko ikada odgovarao, traje više od dva desetljeća. Komisija za ratnu štetu još 1998. utvrdila je da se oštećenje na kući svrstava u četvrtu kategoriju, što podrazumijeva sanaciju nosivih zidova i izradu krovne, odnosno stropne konstrukcije te zatvaranje građevine vanjskom stolarijom. Nakon mnogobrojnih peripetija i obijanja birokratskih pragova Živkovići su tek u kolovozu 2010. od Uprave za područja posebne državne skrbi dobili suglasnost da mogu dobiti osnovni građevinski materijal.

Dvije godine kasnije potpisan je ugovor. Stjepanu je sestra 2003. dala generalnu punomoć za “papirologiju”. No kako od građevnog materijala nije bilo ništa, a šuškalo se da se to 2013. neće ni realizirati, Stjepan je podnio zahtjev za raskid ugovora, a sestra je povukla punomoć jer su je shrvali i bolest i starost pa su i ona i brat željeli prodati imovinu, da imaju za liječenje. Naime, te je 2013. godine Stjepanu bilo 80, a Vikici 83 godine pa je Stjepan u zahtjevu za raskid ugovora između ostalog naveo i da više nije u mogućnosti poduzimati ikakve građevinske radove i da mu se ionako neizvjesna realizacija ugovora čini potpuno besmislenom.

Sami sanirali dio

Da se kuća potpuno ne uništi, obitelj je nakon razminiranja o svom trošku sanirala krov i stolariju, kako bi je mogli zatvoriti jer su mnogi ovamo skretali obaviti nuždu.

– Brat je ostao u Vukovaru kad su mnogi otišli odande. Živio je na Sajmištu. Odande su ga odveli u Negoslavce. Mučen je i likvidiran. Mati je prošla strahote logora i nije se vratila. Sestra je stara i bolesna. A ja se ne bih htio eksponirati jer se i ove godine spremam otići na majčin grob, pa se bojim da me ne zaustave na granici ako nešto kažem – rekao je 86-godišnji Stjepan Živković koji u Zagrebu živi od prije rata.