Don Anđelko Kaćunko obilježio je 40 godina svojeg svećenstva tijekom kojih su ga cijelo vrijeme pratile kontroverzije. Danas je svoj spokoj pronašao u župi u Kompolju kod Otočca gdje smo razgovarali o njegovu djetinjstvu, zašto je postao svećenik, o papi Franji, ali i o aktualnoj političkoj situaciji. Među ostalim, objasnio je i zašto je svojedobno uzdizao starletu i pjevačicu Nives Celzijus, a kritizirao Severinu.
Obilježili ste 40 godina svećeništva, kako su protekle te godine?
Oduvijek sam naglašavao jedinstvenost svećeničkog poziva, pri čemu i meni samom to ostaje takvo čudo da se, kažem to i u šali i ozbiljno, svakodnevno čudim Isusu što je pozvao upravo mene. Ali pritom osjećam duboku zahvalnost za taj veliki dar.
Kako je sve počelo?
Moj svećenički život od ređenja 24. lipnja 1979. u Splitu podijeljen je na četiri razdoblja, a svako je posebna i velika priča. Prvo je devetomjesečna kapelanska služba na Gospinu otoku u Solinu, s velikim i dragim župnikom don Mirom Jovanovićem i stotinama djece i mladih kojima sam držao župni vjeronauk. Potom me nadbiskup dr. Frane Franić poslao u Zagreb na studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu, ali pastoralno sam bio aktivan u Hrvatskom Leskovcu pri samostanu časnih sestara karmelićanki Božanskoga Srca Isusova, gdje sam ostao čak sedamnaest godina. U Leskovac sam došao 1. listopada, na blagdan svete Male Terezije. A s njom me veže zanimljiva posebnost – ona me je, slikom ili kipom, redovito ‘dočekala’ na ulazima u kuće ili u crkve u svim mjestima kamo sam dolazio na službu. Budući da je u Hrvatski Leskovac početkom veljače sljedeće godine došao i kolega Jozo Mario Tolj, nastavili smo pastoralnu suradnju u tamošnjoj liturgijskoj zajednici, koja se, premda dio župe Stupnik-Lučko, formirala pri samostanu, tako da sam ja, uz studij filologije, nastavio voditi pjevački zbor i tamburaški orkestar u Zajednici mladih MI koju je kolega Tolj osnovao. Ali preko njega sam ušao također u uredništvo lista katoličke mladeži MI, koji je pater Mario pokrenuo, pa sam se tu totalno zarazio novinarstvom, što je doslovce preusmjerilo i obilježilo moj daljnji život. Iz Leskovca sam prešao u Zagreb 1997. pa sam uz novinarske i uredničke poslove još dvije godine također pomagao kolegi Tolju u pastoralu u Župi sv. Marka na Gornjem gradu.
Bili ste i kancelar u Vojnom ordinarijatu? Kakvo vam je to bilo iskustvo?
Da, 1. siječnja 1999. prešao sam u Vojni ordinarijat na službu kancelara, što mi je dopustio tadašnji biskup mons. Ante Jurić, jer sam cijelo vrijeme bio svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, a poslije sam inkardiniran u Vojnu biskupiju, u kojoj sam bio devet godina, sve do prelaska u Gospićko-senjsku biskupiju od 1. listopada 2008. Što sam sve doživio i proživio u te dvije četvrtine mojega svećeničkog života – “miovskoj” i “vojnoj” – to je neopisivo bogatstvo i doslovce pravi “roman”. Ova sadašnja faza ipak je mirnija – i hvala Bogu da je tako jer više nisam ni po dobi ni po kondiciji sposoban za nekadašnje napore – ali i drukčija jer sam prvotno pastoralno aktivan, a sve ostalo je sekundarno.
Što vam je najlakše, a što najteže u ovom pozivu?
U prošlosti, a i sada, u radu mi je “najlakše” bilo sve osim sprovoda – jer volio sam sve što radim, čak i onda kad nisam mogao raditi samo ono što volim. Dakle, unatoč vjeri u uskrsnuće i ponovni život s ljudima koje smo odavde ispratili, sprovodni obred uvijek doživljavam teško emotivno premda to ne pokazujem. Ispraćaj jednoga mladića u Kompolju, koji je poginuo u prometnoj nesreći, bio mi je teži nego oproštaj od vlastitih roditelja – ne znam kako sam uopće uspio obaviti taj sprovod… Dakako, teško mi je bilo i kada nisam mogao pomoći ljudima u njihovim različitim potrebama… Eto, općenito, kad se osvrnem na prošlost, čini mi se da sam svih četrdeset godina doslovce letio, odnosno punim gasom vozio dvjesta na sat. A po odlasku iz Solina, čini mi se kao da je bilo jučer kada sam prvoga listopadskog dana 1980. iz Marjan expressa sišao na peron zagrebačkoga Glavnog kolodvora, torpediran u jedan sasvim novi svijet i život…
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo ?
Djetinjstvo mi je bilo obilježeno materijalnom oskudicom, ali ipak u ozračju velike radosti i duhovnosti. U svim obiteljima svaku večer se molila krunica i svi su svake nedjelje išli na misu u župnu crkvu, koja je od našega zaseoka udaljena sedam kilometara. Ali u dubokom i lijepom sjećanju ostale su mi godišnje proslave Male Gospe u našoj crkvici, posebno procesija s kipom i pjevanje litanija, koje i dandanas odjekuju negdje u dubini moje duše. Među najranijim sjećanjima mi je doživljaj, kratko nakon što sam tek bio prohodao, kad sam prvi put sâm došao do uzvisine iza naših kuća, odakle puca pogled na kanjon Cetine, grad Trilj, planinu Kamešnicu, polje u Donjim Rošcima, cestu koja vijuga prema Bisku i Splitu… a na suprotnoj je strani visoki Mosor u koji smo stalno gledali i kroz prozor i sjedeći pred kućom pod krošnjom goleme kostelje… Meni se tada otvorio svijet, kao da – rekli bismo danas – cijelo globalno selo držim na dlanu.
Zatim, pamtim dobro kad me je u četvrtoj godini života pokojni djed Petar gotovo opio mladim vinom ispred konobe. Međutim, posebno sam se radovao kad bi me zabolio zub pa sam s mamom morao satima pješačiti do zubara u Trilju jer smo prolazili pored vodenica uz Cetinu koja je tada još tekla (tek poslije su stvorena dva akumulacijska jezera), a posebno je bilo fascinantno prolaziti ispod zidina oronule tvrđave Nutjak, što je silno razbuđivalo moju dječju maštu, kao i viseći drveni most preko Cetine u Trilju, preko kojega se nije smjelo jer je bio napola propao. U neizbrisivu sjećanju mi je i najranije hodočašće u Sinj za Veliku Gospu, kada sam imao pet godina – do tamo smo išli pješice gotovo trideset kilometara, a natrag pola puta starom uskotračnom željeznicom pa do kuće opet pješice. Od umora sam spavao neprekidno dan i pol. Uz to, meni je kao i svim mojim vršnjacima posebno zadovoljstvo bilo u istraživanju jama i pećina kojih je mnogo u kamenjaru naših Poljica…
Jeste li sanjali o nečem drugom prije nego što ste maštali o tome da ćete postati svećenik?
Od najranije dobi bio sam veoma “sklon” knjigama, ali tako da sam one tanje sve rasparao po sredini – a to sam doznao od oca tek kad sam krenuo u školu i baš te knjige u takvom stanju našao u velikom starom bavulu (tako se zvao kovčeg za čuvanje vrednijih stvari). A o svećeništvu ja ne samo da nisam maštao nego nisam ni pomišljao da bih to mogao biti. Vjerojatno zato što nisam bio ministrant, određenu bliskost sa župnikom koji je bio silan autoritet uspostavio sam tek kao sjemeništarac, tj. u gimnaziji. Ali veći razlog za tu distancu je činjenica da smo se mi djeca doslovce bojali našega župnika don Duje, koji je tijelom bio “gromada od čovjeka”, a od njegova jakoga glasa naša župna crkva gotovo se tresla.
No naš strah od župnika pojačavalo je plašenje starijih da će nam “pop odrizat jezik” – a to su govorili redovito kad smo bili neposlušni – i mi smo doslovce bježali iz sela kad smo čuli da župnik dolazi! Osim toga, ja sam silno volio mehaniku i tehniku pa sam stalno nešto rastavljao i sastavljao, a posebno sam uživao kad je mlađi brat dobio bicikl pa sam ga ja svakodnevno bez ikakve potrebe “servisirao”. Ali volio sam i crtanje, odnosno slikanje pa su moje školske slike i nakon osmoljetke bile u školi na izložbama. Dakle, tek u osmom razredu, kad nisam znao odgovoriti na pitanje o nastavku školovanja, čak i susjedi su mi sugerirali da bih mogao poći u sjemenišnu gimnaziju, a i u mojoj obitelji to se gotovo pretpostavljalo. To znači da su drugi u meni vidjeli potencijal za duhovni poziv premda ga ja nisam jasno uočavao. Eto tako je, nimalo spektakularno, mene Bog pozvao za svećenika, a poslije sam postao svjestan da je moje zvanje rođeno u molitvenom ozračju obitelji s mnogo braće i sestara, za koje su se naši roditelji s velikom ljubavlju žrtvovali u teškim okolnostima života.
U celibatu ste 40 godina, jeste li ikada bili u iskušenju i je li on dugoročno održiv s obzirom na to da mnoge časne sestre i svećenici prekidaju svoje zavjete i odlaze?
Uz osobno iskustvo, uvjerio sam se kako je najbolja potvrda vrijednosti celibata fenomen da ga žestoko napadaju neprijatelji Crkve – čak pod maskom brige za njezino dobro! – premda o njemu ni s teološke ni s psihološke strane ne znaju ama baš ništa. Ja sam, hvala Bogu, unatoč svim iskušenjima, izdržao jer sam se stalno držao recepta koji je u jednom intervjuu koji sam s njim vodio dao blažene uspomene kardinal Franjo Kuharić, a glasi: “Moli i radi!” Zanimljivo je da čovjek tek nakon mnogo godina borbe, koja u celibatu nije drukčija od borbe za očuvanje vjernosti u braku, stekne čvrsto iskustvo pravog značenje takvog čistog načina života. Zato celibat, premda nije Božja zapovijed, itekako ima svoje opravdanje i budućnost, unatoč dojmu da ga mnogi krše, što uopće nije točno. Što, naravno, ne znači da Crkva ne može danas zaređivati također oženjene muškarce. A ja, kad je o tome, ali i o cijelom mojem životu riječ, jako volim pjesmu A. B. Šimića “Molitva na putu” pa ponavljam: Hvala ti “Bože / koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv / vodi me i dalje koncu mojih želja / Ne ostavi me / umorna i sama nasred puta… / Budi nad mojom glavom moja pratilica zvijezda”!
Don Kaćunko, stječe se dojam da od stvaranja hrvatske države ni o jednom katoličkom svećeniku nije napisano i objavljeno toliko uvreda kao o vama. Stalno vas nazivaju kontroverznim?
Ne znam je li netko proveo istraživanje o tome, ali možda je to stvarno istina. Pretpostavljam da sam “kontroverzan” ljudima koji su suprotnoga svjetonazora, ali i onima koji svećenika zamišljaju u određenim “kalupima” u koje se ja ne uklapam ili iz njih iskačem kao vlak iz tračnica pa se oni tome stalno čude. Ali meni to nije čudno, jer i u Crkvi ima mnogo toga “ukalupljenoga”, koječega što su nove okolnosti već učinile deplasiranim, ali to se i dalje smatra neupitnim da ne bi sustav bio doveden u pitanje. Eto, nekima će biti “kontroverzno” i to što sam upravo rekao.
Kakav je vaš stav o homoseksualcima? Vi ste “pljeskali” kad su spalili na jednom fašniku slikovnicu o gejevima…
Zbog njih sam završio na krim-policiji pa moram paziti što govorim. Šalim se, jasno, ali doista je bilo tako nakon jedne kolumne u “pokojnom” časopisu Arena, u kojoj sam komentirao famozno “vjenčanje” Eltona Johna pa me je homo-udruga Iskorak prijavila policiji, nakon čega sam morao ispunjavati zapisnik da se vidi što sam htio postići svojim tekstom. A konkretno o tome fenomenu mislim doslovce ono što stoji u Katekizmu Katoličke crkve u paragrafima 2357-2358: “Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘homoseksualni čini u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.”
Međutim, dalje stoji da te ljude ipak “treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju i, ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja.” Osobno, tome mogu dodati samo: Amen!
Po vašem mišljenju je li korektno da se svećenici bave politikom? Nerijetko u crkvama umjesto Božje riječi slušamo političke propovijedi i komentare!
Nisam baš siguran da je doslovce tako. Naime, neki javni djelatnici – i u politici i u medijima – graknu čim netko od svećenika ili biskupa javno komentira neki društveno-politički fenomen, previđajući činjenicu da smo svi mi također građani koji imaju pravo o svemu reći svoje mišljenje. Naravno, svećeniku je zabranjeno bavljenje stranačkom politikom i aktivno uključivanje u tu djelatnost kao što čine profesionalni političari, jer to se protivi svećeničkom pozivu. Zato što je strančarenje razbijanje cjeline, a svećenik mora biti njezin graditelj. Nažalost, naš je narod doslovce demonski opsjednut politikom i od nje naivno očekuje rješenje svih osobnih i društvenih problema, a da pojma nema ni što je politika u svojoj biti ni kako ona funkcionira. Naravno, veći je problem kad u tu zamku i zabludu padnu svećenici i biskupi.
Međutim, smatram većim problemom odnosno “u nebo vapijućim” propustom kada kolege svećenici pa i naši biskupi ne govore narodu otvoreno i jednostavnim riječima, onako kako je Isus govorio ili sada papa Franjo, ono što moralno izgrađuje i širi umne spoznaje, nego svoje riječi upućuju tzv. vlasti u politici ili se bave “premlaćivanjem komunističke lešine”. A lukavi politički lisci se, siguran sam, smiju takvoj crkvenoj naivnosti jer oni su obični sluge “upravljača ovoga mračnoga svijeta…”, kako nas Biblija poučava u Poslanici Efežanima. Zato glavna zadaća Crkve danas više nije “čuvanje nacionalnog identiteta”, nego formiranje evanđeoskih karaktera spremnih na mučeništvo, tj. na žrtvu i život po receptu “moli-radi-rodi”. Jer “Crotitanik” ubrzano tone, a crkveni alarmi ne zvone!
Uvijek ste bili magnet za medije, no sve ste iznenadili kad ste se pojavili ruku pod ruku s Nives Celzijus. Zašto ste svojedobno uzdizali pjevačicu Nives Celzijus, a kritizirali Severinu?
Severinu sam doista kritizirao jer se javno deklarirala kao katolkinja, a životom je to sve demantirala. Međutim, Nives nisam uzdizao, nego sam htio upozoriti na licemjerje onih koji su nju napadali, a s guštom čitali izvatke iz njezine knjige koji su izlazili u tjedniku Arena gdje sam bio kolumnist. A to “ruku pod ruku” s Nives ispalo je možda slučajno. Naime, nakon pripreme za predstavljanje njezine knjige, golema limuzina s cijelom ekipom je ispred hotela Esplanade krenula prema Jarunu i bilo je predviđeno da Denis Kuljiš iziđe i Nives otvori vrata te je po crvenom tepihu uvede u klub. No, kako je vozač napravio krug ispred lokala, tako sam se ja našao bliže ulazu u klub pa je Kuljiš, onako težak i “potonuo” u sjedalo, mene zamolio da ja Nives otvorim vrata, što sam s lakoćom učinio, ali nisam očekivao toliko bljeskalica, kamera ni medijsku eksploziju.
Kako je Crkva reagirala na vaš nastup na predstavljanju knjige Nives Celzijus? Zašto ste to učinili?
Učinio sam to iz tri razloga – kratica je HIR, ali to nije bila moja hirovitost. Prvo slovo znači humanizam – htio sam posvjedočiti da je i žena čovjek, da ima svoje ljudsko dostojanstvo te da je i za nju Isus Krist prolio svoju krv. Drugo slovo je iluminacija – htio sam kao svećenik ući u prostore u koje nikada neće kročiti ni jedan biskup i time unijeti evanđelje u jedan, kako se u Crkvi poima, “mračni svijet”. Treće slovo je reklama – znao sam da će to imati golem medijski odjek, premda je bio veći nego sam očekivao, a to mi je onda bila mogućnost da “u tuđem vrtu zasadim svoj cvijet”, tj. da čak i preko medija koji Crkvi nisu skloni pošaljem poruku kršćanske Radosne vijesti. Jasno, to je nekima u Crkvi bilo šokantno – manjina me kritizirala, a većina hvalila. Zanimljivo, napadali su me i oni koji danas hvale papu Franju što je Crkvu pozvao da “iziđe iz vlastite udobnosti i pođe na periferije”! Zato se volim pohvaliti da sam bio preteča pape Franje u Hrvatskoj.
Koliko Crkva u Hrvatskoj danas prati papu Franju? Slijedite li vi njegov svjetonazor? Kako gledate na kritike pape Franje, poglavito na one vezane za pedofiliju među svećenicima?
Ja se trudim slijediti Isusov “svjetonazor”, kao što čini i papa Franjo. Potpuno podržavam nastojanje da se zlo pedofilije iskorijeni iz Crkve. Ali “gayofilija” – premda je “(j)anusoidno” povezana s pedofilijom – sasvim je drukčiji fenomen, i mislim da probleme u Crkvi zbog toga lobija može riješiti samo dragi Bog.
A što mislite o papinoj izjavi vezanoj za bl. Alojzija Stepinca, da se mora “savjetovati s patrijarhom Irinejom”?
I tu stojim potpuno na papinoj strani. Ne može se glumiti katolika i pljuvati po papi te se ponašati kao da Duh Sveti svima govori izravno više nego njemu. Pa valjda papa Franjo znade što radi. Ali problem je u Hrvatskoj to što je mnogima domoljublje postalo religija, koja kršćansko bogoljublje marginalizira. Zato sam u vrijeme “cromoljubne” histerije koja se protiv pape Franje digla “u obranu” Stepinca skovao kraticu – u kojoj su združeni desni i lijevi – ZDSDP, a znači: Za dom spremno deremo papu!
A što vi mislite o pozdravu “za dom spremni”, pa i o Thompsonovim pjesmama?
Thompson je s prva dva albuma napravio kulturno-duhovnu revoluciju među Hrvatima širom svijeta. U nastavku priče pogriješio je prelaskom na tvrđi zvuk, jer poruka je u stihovima, a ne u “metalu”. A pozdrav “za dom spremni” izraz je izvorne plemenite ljudske spremnosti da se žrtvuje za svoj narod, a izražava tu istu kršćansku krepost koja je sadržana u Isusovim riječima (kako ih je zapisao sv. Ivan - 15,13): “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje!” Sapienti sat (a blenti ni budilica)!
Kako gledate na opću političku situaciju? Jeste li zadovoljni Vladom Andreja Plenkovića?
Plenković je izvrsno školovan političko-diplomatski glumac i mislim da jako dobro izvodi predstavu koju je i za Hrvatsku i za EU osmislio specijalni režiser. Nažalost, naš HBK ne daje priopćenja koja koriste narodu. No meni je draži premijerov otac Mario, koji me, dok sam kratko studirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, veoma cijenio.
Uskoro ćemo na predsjedničke izbore. Tko će vam biti draži: Kolinda Grabar-Kitarović, Škoro, Milanović, Kolakušić...?
Budući da uloga tzv. predsjednika države (koja, uostalom, i nema suverenitet!) ima tek protokolarno značenje bez ikakva bitnog utjecaja na procese u društvu, smatram da svatko od spomenutih može biti uspješan zabavljač naroda koji očekuje da mu drugi rješavaju njegove probleme. Ali kako je “slatka varka Čokolinda” – tako sam je nazvao već prije prethodne kampanje – čak na globalnoj razini pokazala vrhunsku vještinu, što se mene tiče, može biti i doživotna predsjednica.
Ti bi bio i na strani Inkvizicije i palio lomače da si onda živio.