Na Praznik rada radimo, i to u potrošačkom ritmu

U zemlji u kojoj broj nezaposlenih raste petu godinu zaredom, bez ikakve naznake da će se trend uskoro promijeniti, gdje se u skladu s globalnom tendencijom radna i socijalna prava smanjuju, a kao jedina vizija izlaska iz krize nudi nastavak tog kresanja, ne čudi što je Međunarodni praznik rada obilježen prilično potuljeno.

Dvije vijesti vezane uz temu rada ovih dana privukle su mi pozornost. Prvi maj, dan koji katolici obilježavaju kao dan sv. Josipa Radnika, sve više gubi “auru” i postaje običan dan – na vratima velikih šoping-centara osvanuli su natpisi: “Na praznik rada – radimo!” Smisao dana počinka za sve se gubi – od rada nedjeljom do crnčenja i na Praznik rada život i rad su podčinjeni isključivo potrošačkom ritmu.

Druga vijest dolazi iz Njemačke i govori puno o tamošnjem odnosu prema radu, a mogla bi nas potaknuti i na razmišljanje o našem. Njemački sindikati pozivaju poslodavce da radno vrijeme jutarnjih smjena prilagode utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Većina utakmica će se igrati kasno navečer, uglavnom u deset sati i u ponoć. Prijedlog zadovoljava obje strane, radnici će moći gledati utakmice na miru, naspavati se i odmorni normalno odraditi svoju smjenu, a poslodavci, koji mogu prilagoditi radno vrijeme, neće biti na gubitku. Kod nas je, nažalost, takav prijedlog teško zamisliv jer će, pogotovu u javnom sektoru, zaposlenici problem kasnog lijeganja zbog utakmica izgledno rješavati kašnjenjem na posao i kunjanjem na radnome mjestu.

Rad je stvorio čovjeka, a nerad gospodina, kaše naša izreka, ali tko će “gospodinu” omogućiti sredstva za život? Grčki filozofi nas uče da je preduvjet za nastanak filozofije i znanosti, dokolica, koju označava grčka riječ shole (od čega dolazi škola), vrijeme u kojem je čovjek oslobođen nužnosti rada za život i može se posvetiti uzvišenijim stvarima. U robovlasničkom sustavu je nekima to bilo moguće jer su radili robovi. Danas smo uglavnom svi mi dio dana i tjedna robovi, tj. radimo za život, a onda imamo “slobodno vrijeme” koje možemo posvetiti uzdizanju ili plitkoj razonodi.

Zašto moramo raditi? Čovjek je konstitutivno manjkavo biće. U većini naseljenih krajeva Zemlje ne može se preživjeti bez rada, dakle bez ulaganja napora kako bi se prehranio, odjenuo, zaštitio od hladnoće ili oborina. Biblijska priča definira rad kao muku, kaznu za prvi grijeh. Nakon što sagriješe, Adam i Eva bivaju protjerani iz Raja, u kojem su do tada živjeli u savršenom skladu s prirodom, imali sve što im treba. U znoju lica svoga zarađivat ćeš kruh svoj, Adamova je osuda. Čovjek dakle, da bi preživio, mora raditi na zemlji i na samome sebi, razvijati oruđa, stvarati civilizaciju. Sve što je stvorilo čovječanstvo nastalo je potaknuto tom temeljnom manjkavošću.

Neke stare izreke vezane uz rad danas gube dio smisla, poput one “tko radi ne boji se gladi”, koja je bila istinita dok se obrađivala zemlja, koja uvijek daje plaću za trud. Danas ima mnogo onih koji rade, a ne primaju plaću. Dakle tko radi može se bojati gladi. Susjedu koji je deset mjeseci radio bez plaće tako su rekli – budi sretan što imaš radno mjesto, a ne da bi još i plaću!

Marksisti tvrde da je rad stvorio čovjeka, ali nije svaki rad kreativan i ispunjavajući. Kakvog će čovjeka stvoriti desetosatno slaganje kutija u supermarketu ili zavrtanje istih vijaka svake tri sekunde na proizvodnoj traci? Priča iz pretprošlog stoljeća o osam sati rada, osam sati sna i osam sati kulturnog uzdizanja danas se čini kao teško ostvariv ideal. Razvoj tehnike nekada se činio nezaustavljiv, očekivalo se da ću u bliskoj budućnosti strojevi i roboti raditi većinu poslova, a da će svi ljudi živjeti kao nekadašnji robovlasnici, tj. imati sve vrijeme svijeta za sebe i svoje potrebe.

No, paradoksalno, danas se čini da ljudi sve više i više crnče, pa čak i oni najbogatiji, jer ih sistem tjera na to. Socijalizam je, na teorijskim krilima marksizma, od rada napravio kult, metafizičku kategoriju, koja leži u temelju svega. Uglavnom su neradnici teoretizirali o radu, dok se u praksi širio dotad neviđeni nerad. Da bi se shvatile posljedice koje na radne navike ljudi ostavlja sistem koji se temelji na “radnom narodu”, dovoljno je vidjeti odnos prema radu u Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj. Tradicija nerada je duboka i u mediteranskoj, a naročito u orijentalnoj kulturi, što je dijelom objašnjivo klimatskim razlozima pa na jugu nastaju izreke poput "Bravura je živit bez lavura". Kad se na tu tradiciju dodao i socijalistički element teorijske adoracije, a praktičnog izbjegavanja rada, nastala je i kultna misao iz bivšeg sistema – ne mogu me oni toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi. Nije bitno da se ima puno, već da se radi malo. Ta vrsta neaktivnosti nije imala za cilj što više slobodnog vremena koje bi se posvetilo nekoj uzvišenoj aktivnosti, već puko, tupo ljenčarenje. Tko radi taj i griješi, bio je uvid koji je neke nagnao da cijelog života teže idealu nepogrješivosti.

Hrvatska je svjetski specifikum po tome što je nekima prvo pravo radno mjesto ministarsko. Pola Vlade nema dana radnog staža izvan partije i politike, pa je im je ministarski mandat došao kao stažiranje, vježbaju se malo i uče na narodu da bi možda ubuduće radili nešto ozbiljnije. Tako će npr. netko tko nije znao voditi malu seosku poljoprivrednu apoteku u Slavoniji, vjerojatno znati voditi državno ministarstvo poljoprivrede, ako ništa naučit će nešto na pogreškama na državni račun.

Posebna tema u našem, nedavno i na brzinu moderniziranom društvu, je odnos između fizičkog i intelektualnog rada. Kod nas je još prisutan prezir prema svemu što nije motika. Bilo bi čudno da rođaka ili susjeda zovnete da vam besplatno dan-dva kopa ili kreči, a sasvim je normalno da on vas zamoli da mu gratis nešto napišete ili prevedete. Prijatelj, doktor znanosti i istraživač na važnom institutu priča mi o nedavnoj žučnoj raspravi s tipom koji mu je govorio kako mi iz javnog sektora ne razumijemo njih u realnom. A kad ga je pitao u kojem to segmentu realnog sektora radi, odgovorio je da je suvlasnik sportske kladionice.

Ima i onih kojima je rad predmet “rada”. Njima odgovara izreka – toliko volim i cijenim rad da bih satima mogao sjediti i gledati druge kako rade. U Zagrebu tako postoje Radnički studiji. Jedan od lijepih načina da ne radite je da teoretizirate o radnom narodu ili da se borite za tuđa radna prava, naravno krajnje apstraktno, iako ste radnika vidjeli samo na fotografiji u marksističkom priručniku.

Dan rada otvara i pitanje o mogućnosti univerzalne radničke solidarnosti danas. Nezaposleni koji traži posao, nezaposleni koji moli Boga da ga ne nađe, četrdesetogodišnji umirovljenik, oni koji rade, a ne primaju plaću, radnici u javnom sektoru i oni u privatnom, nemaju više samorazumljivo iste interese. Isto vrijedi i za nedostatak globalne solidarnosti, “Proleteri svih zemalja ujedinite se” danas zvuči smiješno – zašto bi radnik u Njemačkoj bio solidaran s radnikom u Indoneziji od kojeg zarađuje deset puta više i zahvaljujući čijem jeftinom radu može sebe priuštiti i nove tenisice i novi smartfon?

U svijetu koji sve manje traga za smislom ne čudi da je i rad sve više obesmišljen. Biblijska je vrijednost, što bi rekao novi rektor Sveučilišta Boras, imati jedan dan u tjednu kada se odmara, jer ne živimo da bismo radili. To je dan kada stignemo pogledati oko sebe, sagledati sebe i bližnje, živjeti svjesno. Spoznaja da su šoping-centri bili otvoreni za Prvi maj nije tužna samo zbog onih koji su u njima morali raditi već i zbog spoznaje da toliko ljudi ne zna što bi sa sobom na taj proljetni dan koji je imao tradiciju vesele društvenosti, već ići u kupnju. Ali to je već tema za jednu drugu kolumnu.

>> Kako me policija ispitala i osumnjičila za bacanje izmeta na Antu Tomića