Nedavno mi se javila jedna pacijentica kad je došla u bolnicu na kontrolu. Rekla mi je: "Znate li da ste vi mene spasili?". Prethodno je dugo ležala na našem odjelu nakon transplantacije srca, imala je respiratornih tegoba i panične napade zbog toga jer nije mogla disati. Mi smo joj uvijek govorili: hajde probajte disati, sve će biti okej samo se pokušajte mrvicu umiriti. Jedne noći u gluho doba nas dvije razgovarale smo i ja sam je uvjeravala da se samo malo proba opustiti, da ću ja biti kraj nje i neka proba disati kako bismo napokon skinuli tu masku, jer mi smo znali da ona zapravo može bez te maske.
Poslušala me, uspjela je i više nikad nije stavljena na tu veliku masku. Meni je ta činjenica promakla, ali ona je taj naš razgovor zapamtila i nekoliko mjeseci kasnije mi se javila da mi to ispriča. Kad ti pacijent tako nešto kaže, osjećaj je poseban, ne da se usporediti ni s čim i taj osjećaj čini da posao medicinske sestre osjećam kao poziv a ne kao zanimanje. Taj osjećaj kad nekog uspješno reanimirate i kad ECMO stavite kako treba pa pacijent nakon toga bude dobro i na kraju ga premjeste na postintenzivnu i ode kući, e to je nešto što daje dodatnu energiju za koju ste mislili da ste je potpuno izgubili – opisuje nam Ana Marinić, 29-godišnja medicinska sestra u Jedinici intenzivnog liječenja (JIL) Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC-a Zagreb.
Prethodno joj je završila noćna smjena, ali se po njenoj ljubaznosti i vedrini to ne bi reklo. - Kad pacijent dođe životno ugrožen, često nije u stanju verbalizirati što bi htio, pa ni svoje strahove. Mi zato ujutro, za vrijeme zdravstvene njege, uvijek polažemo važnost na komunikaciju. To je prilika da vi s njima stvorite neki odnos, da istovremeno ostanete profesionalni i pokažete empatiju i da pacijent shvati da vam može vjerovati. Dajemo im do znanja: tu sam, pomoći ću koliko god mogu i znam, a što ne znamo ići ćemo dalje, tu su liječnici, svi mi smo tu za vas. Taj odnos također ima blagotvornu ulogu, umiruje pacijenta – opisuje sestra Ana.
Nakon završene jezične gimnazije shvatila je da je sestrinski poziv upravo ono što želi raditi i upisala je sestrinstvo na zdravstvenom veleučilištu, a trenutno je u završnoj fazi diplomskog na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Magisterij je danas priznat glavnim sestrama klinika, glavnim sestrama odjela i još na nekim radilištima kao što je palijativa, no zasad u JIL neće biti priznat. Međutim, ona studira zbog sebe.
VEZANI ČLANCI:
- Bez obzira na to, s formalnom edukacijom mislim ići do kraja, radi sebe, jer puno bolje možete i raditi i općenito funkcionirati što više znanja i edukacije imate, to je ulaganje u sebe. I opet bih to izabrala – ističe. Na Rebro je došla 2016., odradila pripravnički staž a 2017. zaposlila se na koronarnoj intenzivnoj i već 2018. postala voditeljica smjene. Tamo namjerava i ostati. Na odjelu pet do šest sestara brine o deset teških pacijenata, većinom srednje životne dobi i u terminalnim fazama zatajivanja srca i zahtijevaju puno invazivnih dijagnostičkih terapijskih postupaka, nerijetko reanimacija, intubacija i mehaničkih ventilacija te perkutanih, ekstrakorporalnih mehaničkih potpora, a sestra je neizostavan član tima koji sudjeluje u njihovom postavljanju.
- Preko kože dolazi se do velikih krvnih žila, recimo kad govorimo o ECMO-u. U vene i arterije posebnom tehnikom to uglavnom rade liječnici intenzivisti, guraju cijevi do srca, a arterija ide malo pliće od vene i vena vuče krv i oksigenira je kroz uređaj koji se zove oksigenator. Tu krv koja je oksigenirana tj. obogatila se kisikom, vraća se kroz arteriju i pacijentu daje dodatni suport za njegovu cirkulaciju i oksigenaciju. To je zapravo njega i srca i pluća. Mi sestre i tehničari prilikom postavljanja asistiramo i moramo točno znati što za takav postupak treba pripremiti. Obično to treba biti jako brzo izvedeno jer su pacijenti životno ugroženi. Nakon postavljanja moramo biti jako oprezni dok okrećemo pacijenta, zato nas mora biti nekoliko i točno se zna tko mora držati kanile i tko pazi da se slučajno ne izvuku jer, iako ih nije jednostavno izvući, nije ni nemoguće. Naravno, može doći do brojnih komplikacija, poput krvarenja ili zgrušavanja čitavog oksigenatora.. Mi smo doslovce 24 sata s bolesnikom i uvijek ćemo prvi uočiti što se kod njih novo dešava, npr. razvoj komplikacija, i onda usmjeravamo prema liječnicima – opisala nam je naša sugovornica.
Mnogi bi se osjećali nelagodno, no sestra Ana kaže da i ona, ali i kolegice, od kojih mnoge su pred mirovinom, kažu da ništa drugo ne bi radile nego baš tu, na koronarnoj intenzivnoj. Trebaš biti sestra da bi to shvatio, kaže. Opisuje nam kako izgleda dvanaestosatna dnevna smjena u koju dolazi nakon što je dva dana ranije odradila noćnu.
VEZANI ČLANCI:
- Počinje u 7 sati s primopredajom službe. Sestre iz noćne govore nam informacije o svakom pacijentu dva dana unatrag: da li je bilo kakvih promjena u hemodinamici odnosno u tlaku, pulsu, saturaciji, da li se pacijent pogoršao, da li su ga morali intubirati ili se poboljšao pa je završio u nekom drugom obliku potpore, da li je možda završio u kontaktnoj izolaciji odnosno da li mu je izolirana kakva bakterija koja to zahtijeva, tada se mi posebno oblačimo i dodatno pazimo na higijenu ruku, da li je možda uvedena neka nova terapija, što je sljedeće u planu od dijagnostike, da li taj dan mora biti natašte itd. Mi to prođemo i na prvoj viziti s odjelnim liječnikom. Slijedi zdravstvena njega – kupanje pacijenata. Da, kupamo ih svako jutro, to je početak dana. To su pacijenti u nesvjesnom stanju, na respiratoru, imaju tubus i ne dišu samostalno, cjevčice su im postavljene u velikim venama na vratu ili preponi – puno je toga na što treba obraćati pažnju. Kad ga okrećete, možete vidjeti ima li neki novonastali dekubitus ili bilo kakvu komplikaciju dugotrajnog ležanja. Dok ga okrećete možete odmah vidjeti ima li mimiku lica, pokazuje li da ga boli nekim bolnim grimasama. Za kupanje imamo trljačice, spužvice za kupanje bolesnika, antiseptična sredstva.
Nekad i obitelji donesu standardne gelove za tuširanje i nešto za osobnu higijenu što bi voljeli da se koristi kod bolesnika, a mi to uvijek uvažavamo i ako je moguće to se iskoristi. Znamo im i kosu oprati. Muškima je to jednostavnije, ali prali smo mi i kose do pola leđa. Jednu smo pacijenticu u do dva ujutro raščešljavali; nismo stizali u dnevnoj smjeni, ali noćne smjene su vam nekad idealne za takve stvari. Tada vidite koliko je ta, naizgled mala stvar, bitna i koliko ste pacijenticu uveselili i olakšali joj, pa vam to daje osjećaj zadovoljstva. A rijetko će tko od njih koji su pri svijesti, zatražiti da im operete kosu. A kad im ponudite, oduševljeni su! - veselo prepričava.
- Poslije njege ide podjela doručka i hranjenje pacijenata. Nekima na sondu, ili pomognete ovima koji su pri svijesti. Neki mogu sami ali im morate otvoriti, namazati, složiti sendvič, otvoriti jogurt, a onima kojima su ruke toliko slabe treba i staviti zalogaj u usta. Bolesnike koji su na nadomjesnoj terapiji, koju propišu naši nutricionisti, hranite na sondu kroz enteralne pumpe na određene protoke. Odmah iza toga je podjela terapije. Svi naši bolesnici imaju jako puno terapija koje idu i na perfuzije, male uređaje koji potiskuju špricu od 50 mililitara lijeka i kad je ona pri kraju nama zvoni i tada navlačimo novu. Nekad su protoci lijekova i po 10-15 mililitara na sat što znači da svaka tri sata morate samo jedan od tih lijekova mijenjati. Puno lijekova je u obliku tableta, pa antibiotske terapije.... Svi su mahom na elektrolitskim disbalansima. Ono što je kod nas na kardiologiji bitno je koncentracija kalija, natrija, kalcija i magnezija koje redovito pratimo pomoću uzorkovanja arterijske krvi. To radimo odmah na odjelu, kratku analizu pomoću jednog aparata koji nam odmah izbaci parametre koji nas zanimaju, ujedno i te elektrolite. Prema tome, mora se rastapati kalij, a pritom treba paziti jer to može biti triger za neku malignu aritmiju koju trebate defibrilirati ili reanimirati – priča medicinska sestra.
Dakako da među tako teškim pacijentima neki i podlegnu. - Govorimo sebi da smo se navikli, da se dobro nosimo s tim, da se to dešava i da je takvo radilište jer, nažalost, smrt je isto tako dio našeg kruga i s njom svi moramo završiti. Posložite si u glavi da i dalje imate bolesnike i da za njih morate uvijek biti jednaki, ne smije se desiti da ne možete funkcionirati. Ali, kad se malo odvojimo od posla, kad odemo na godišnji, a to kažu i sestre koje su otišle u mirovinu, shvatite da to definitivno ostavlja traga na vam. Potisnemo to u sebi, ali ne možete a da vas ne dotakne ne samo smrt nego i ta patnja koju obitelj osjeća – otvoreno priznaje sestra Ana Marinić.
Dok slušamo njenu ispovijest, nekako posramljuje činjenica da su medicinske sestre bile prisiljene na ulici tražiti veće plaće. Na odjelu s ovako teškim pacijentima kao što je intenzivna koronarna, zarade najviše 1100-1200 eura, nakupe li prekovremenog, noćnog te rada vikendima i blagdanima. One i bez tog dodatnog rada rade naporno, požrtvovno i stalno se educiraju, a svakom su bolesniku često najbliskije osobe u njegovim najtežim trenucima. I definitivno zaslužuju više.
>> VIDEO Prilikom radova na zgradi na Zrinjevcu radnik je ozlijeđen u eksploziji
Po vladajućima samo liječnici rade u zdravstvenom sustavu i samo njima trebaju veće plaće.